Najnovije izjave predsjednika Vujanovica i ranije izrecene istorijske revizije skupstinskog lidera Krivokapica, postaju sve ozbiljnija prepreka u procesu pomirena  unutar Crne Gore, kao i pomirenja sa susjedima.

Piše: Srđa Pavlović

Iako je poznato da se u ratu moze ucestvovati na razne nacine, Filip Vujanovic uvjerava gradjane Crne Gore kako njihov DPS-ovski dvojac bez kormilara (Djukanovic/Marovic) nije ratovao na Dubrovackom ratistu.

Oni, pobogu, nijesu nosili uniforme, niti im je neko spremao dzabanu i brasnjenik za osvajanje Konavala! Oni su, po Filipu, nevini! Njihova moguca odgovornost bi se mogla traziti samo u sferama moralnog, posto oni nijesu donosili nikakve odluke od 1989. do 1997. godine. U tom periodu, slijedeci Filipove argumente, crnogorsko rukovodstvo je bilo lutkarsko pozoriste kojim je dirigivao zlocesti dahija s Dedinja! Dakle, Djukanovic, Marovic, Bulatovic i njihovi kilibarde, cvorovici, krsmanovici, drecuni, simonovici, labudovici, jovanovici, jokici, kovacevici, markovici, scekici, strugari, i njima slicni karakteri nijesu bili sposobni (nijesu imali hrabrosti?!) da misle svojom glavom!?

Da li sam ja jedini kome ovo zvuci kao potpuna besmislica, da ne kazem kao  neistina? Cak i da se ovo objasnjene bazira na realnosti iz ranih 1990-tih, oni bi upravo zato trebali da odgovaraju. Funkcije na kojima su se tada nalazili su ih obavezivale da donose odluke vazne za Crnu Goru. Ako su, po tvrdnjama predstvanika vlasti i po uvjeravanjima "kupljenog svestenstva sa akademskim zvanjima" nevoljno  aminovali hatiserife iz Beograda, onda oni treba da odgovaraju kao nesposobni. Ja bih prihvatio ovo opravdanje da je neko od njih tada izasao u javnost i priznao vazalski polozaj crnogorskog rukovodstva u odnosu na Slobodana Milosevica. Takvo javno priznanje bi prethodilo ostavci i odlasku sa politicke scene. Samo bi takva osoba danas mogla da kaze kako ne snosi odgovornost za zlo pocinjeno tokom 1990-tih.  

No svima je jasno da predsjednik ima specifican odnos prema istini, i da je njegova lojalnost prema onima koji su mu pomogli da dospije tu gdje jeste, apsolutno bezgranicna. Filipovo poimanje politicke (ili komandne) odgovornosti, i zakona koji se odnose na ova polja djelovanja, podsjeca na  anegdotu o crnogorskom narodnom heroju iz Drugog Svjetskog Rata, koji je trazeci nakon rata neuobicajenu uslugu od prijatelja funkcionera ustvrdio: Kakvi zakoni, Slobo! Pa mi smo ih pravili za narodne neprijatelje! Tako je i sa Filipom: zakoni logike vaze drugdje! Nemojte me shvatiti pogresno: ja prepoznajem poriv za samoocuvanjem kojim odise predsjednikova ‘filipika’, ali ne dopustam da njegova revizija proslosti prodje jeftino.

Predsjednik pokusava da osvjesta molerski poduhvat Ranka Krivokapica, i ne shvata da oba pokusaja (onaj Rankov, i ovaj njegov) ostaju u providnim okvirima jeftinog polikolora. U ovom poslu se obojica lidera (onaj skupstinski, i ovaj na poziciji predsjednika) ogrcu zastavom crnogorske nezavisnosti u nadi da ce i dalje moci (kao sto su to cinili do sada) svaku kritiku vlasti i pojedinaca koji je cine proglasiti anticrnogorstvom. Ma koliko bila velika, sveobuhvatna i spremna na oprost, zastava crnogorske nezavisnosti ne moze potpuno sakriti od pogleda osnovnu karakteristiku crnogorske vladajuce elite: iskorak izvan okvira moralnog, i potpunu nebrigu za interese i dobrobit gradjana Crne Gore. Dok se gromoglasno zaklinju u svoju spremnost da sluze gradjane Crne Gore, politicki lideri na svakom koraku izdaju te iste gradjane i ostavljaju  ih da se nose sa posljedicama katastrofalnih politickih odluka.

U pravu je profesor Milenko Perovic: independentisti jesu izgubili. No, ja za to ne krivim nikoga, nego same independentiste. Izgubili su zbog sopstvene politicke kratkovidosti i opsjednutosti idejom obnove drzave po svaku cijenu. Nijesu bili svjesni da slogan: Sad ili Nikad, ima svoju cijenu. Dobijena je drzava. Cijena je izuzetno visoka: kriminal, korupcija, autoritarna struktura vlasti, nepotizam, pljacka nacionalnih resursa, prekrajanje slike o proslim desavanjima, i tako dalje. Gradjani Crne Gore sada pocinju da placaju visoke mjesecne racune za ovaj faustovski ugovor koji su u njihovo ime sklopili independentisti. Ostalo je jos mnogo rata dok se otplati (ako je to uopste moguce) zelenaski kredit koji je vlast nametnula, a independentisti zgrabili kao slamku spasa. Izgleda kao da se tadasnja slamka sada pretvara u dobro omasteni kolac. Samari pljuste sa svih strana i obrazi independentista se rumene kao bulke! No, oni hrabro i ponosno cute i nadaju se da ce se kabadahije umoriti i da ce batinanje prestati.  Mislim da se oni uzalud nadaju veselome glasu.

Da je srece, oni bi se sada zdusno pozabavili pravljenjem demokratije, kako su to onda na sav glas obecavali. Profesor Perovic je bio jedan od grlatijih zagovornika teze: drzava pa demokraitja! Nijesam primijetio da je javno naglasio promjenu misljenja. Sada javno izrazava skepsu i kruzi oko teme kao preplaseni macak oko vruce kase. Nas koji smo tada tvrdili da se ovo ne bi smjelo odvajati (pravljenje drzave od procesa izgradnje demokratije) i da se oba cilja mogu i trebaju ostvariti istovremeno, independisticki barjaktari, ukljucujuci i profesora Perovica, su proglasavali politickim naivcima, demagozima, profiterima, a neki cak i neprijateljima Crne Gore. Mi jos uvijek tvrdimo da se ozvanicio privatni posjed, i svim silama se borimo da spasimo sta se spasiti moze. Oni cute, ostavljeni na ledini od strane vlasti koja ih je stavljala u procelje stola sve do majskog glasanja. Nakon sto je "Projekat" okoncan, visak radne snage je dobio otkaz. Casopisi i novine se gase, medijske kuce se urusavaju, stvaraju se novi karteli, i tako dalje, i tako dalje….

Vratimo se, ipak, Filipu Zlatoustom i njegovom pokusaju revidiranja istorije. Interesuje me kako bi Filip danas prokomentarisao tekst Svetozara Marovica pod naslovom "Vlak Mira", objavljen na petoj strani dnevnog lista Pobjeda, 5. avgusta, 1991. godine. U tom tekstu, Marovic je uzroke jugoslovenske krize vidio u "kontinuitetu agresivnog imperijalistickog katolicizma koji je Jugoslaviju dozivljavao i dozivljava kao jednu od stanicnih i usputnih epizoda za ostvarivanje vecih prostora vladavine, katolickog interesa – vatikanske suverenosti i dominacije tog interesnog bloka." U svojoj nedjeljnoj kolumni u Pobjedi od 12. avgusta, Marovic se osvrnuo i na prirodu hrvatske istorije, i njene fundamentalne nedostatke: "Hrvatska istorija nije bila tako znacajna za evropske narode. Ona se, zato, morala dodatno proizvoditi u glavama njenih militantnih nacionalista. Zarobljenost nepostojecim cinjenicama i velikim iluzijama temelj je hrvatskog drzavnog prava. Pozivanje ili pristajanje na stranu dominaciju u hrvatskoj istoriji, nazivalo se i naziva ‘povijescu’ njihove ‘nezavisne drzavnosti’." Ovo su rijeci istinskog mirotvorca koji ne snosi ama bas nikakvu odgovornost za ratnicki pohod ka Dubrovniku. Naravno, nije Svetozar Marovic bio usamljen u ovom poslu. Tadasnja politicka igra Podgorice biva ocigledna kada se procita izvjestaj Pobjede sa vanredne sjenice predsjednistva i Vlade Crne Gore. Sudeci po novinskom izvjestaju i citatima pod naslovom "Dobicemo Nametnuti Rat," (Pobjeda, 3. oktobar, 1991, str.4) tadasnji crnogorski premijer Milo Djukanovic je zagovarao rat kao jedino rjesenje konflikta na granici sa Hrvatskom. Po njegovom misljenju crnogorski napori da se kriza rijesi dijalogom nijesu urodili plodom "zato sto smo kao sagovornika sa hrvatske strane imali ustase, licemjere, kriminalce, raspomamljene krvoloke, jednom rijecju, placenike, ciji je zadatak da razbiju jugoslovensku drzavu. U tom cilju ne biraju sredstva, vrse genocid nad srpskim narodom, izivljavaju se nad pripadnicima Jugoslovenske Narodne Armije, ucrtavaju nove granice, takozvane nezavisne, i naravno demokratske drzave Hrvatske." Premijer Djukanovic je odbio da prihvati cinjenicu da je JNA bila ta koja je otpocela agresiju na Dubrovacku regiju, vec je ostao cvrst u svom stavu da su ustaske formacije "najdirektnije ugrozile Crnu Goru i zivote njenih gradjana."

Cini mi se da ovakva retorika sobom povlaci licnu odgovornost i donekle prevazilazi okvire moralne odgovornosti koju je Djukanovic nedavno pomenuo. S druge strane, mozda sam ja zaista nepravedno preostar u ocjeni Marovicevih i Djukanovicevih analitickih sposobnosti, politickog majstorstva i spremnosti da misle svojom glavom. Povodeci se za Rankovim objasnjenjem vazalskog odnosa Podgorice prema Beogradu koje Filip implicitno podrzava, pitanje je da li su Djukanovic i Marovic zaista napisali, odnosno, rekli ove stvari, ili su samo nevoljko prenijeli analizu/direktivu iz Beograda?

Interesantno je da, za sada, nema reakcija medjunarodnih organizacija ni regionalnih tijela na ove izjave crnogorskih zvanicnika, ukljucujuci i najnoviju verbalnu akrobatiku Filipa Zlatoustog. Cinici bi se mogli zapitati da li je crnogorsko rukovodstvo postiglo jos jedan tajni dogovor kojim sebe aboliraju kroz grupnu verziju "scenarija Jeljcin"? Crnogorska elita je poznata po spremnosti da sklapa tajne sporazume. Ovi sporazumi su do sada, kao po pravilu, bili na stetu gradjana Crna Gore.

Da li ce i ovog puta ceh platiti oni kojima je 1990-tih bila namijenjena uloga topovskog mesa, dok ce se nalogodavci izlezavati na spanskim plazama? Krajnje je vrijeme da gradjani Crna Gore shvate da izbjegavanje personalizacije odgovornosti (politicke, komandne, vojne, ekonomske…) vodi u kolektivnu frustraciju koja moze lako da se pretvori u sindrom kolektivne krivice. Cutati o tome sta se desavalo ranih 1990-tih ne ide u prilog nikome, osim onima koji su kreirali politiku i izdavali naredjenja iz udobnih fotelja u svojim kabinetima.

Vazno je nikada ne prestati sa ponavljanjem onoga sto znaju i ptice na grani: Crna Gora je ucestvovala u ratu, a njeni tadasnji (i sadasnji) lideri su bili dio tima koji je kreirao raspad nekadasnje SFRJ. Marovic i Djukanovic su bili perjanice ratnohuskacke politike u Crnoj Gori. Oni, naravno, nijesu bili jedini glasnogovornici odbrane Crne Gore od nerijatelja koji je "fanatican": oni su bili kreatori drustvene i politicke klime u kojoj su mrznja i zelja za prolivanjem komsijske krvi postali dio tadasnje drustvene matrice u Crnoj Gori.

Najnovije izjave predsjednika Vujanovica i ranije izrecene istorijske revizije skupstinskog lidera Krivokapica, postaju sve ozbiljnija prepreka u procesu pomirena  unutar Crne Gore, kao i pomirenja sa susjedima. Lijepo je sto su se politicari izvinili jedni drugima. Dirljivo, ali nedovoljno! Tek kada zapocne razgovor izmedju ‘Stjepana, Muja, i Tanasija’ – odnosno, kada se shvati da proces pomirenja pocinje sa kucnog praga, moci ce se reci da je Crna Gora posla putem stabilizacije. Uprokos jucerasnjem potpisivanju vaznog dokumenta, tek kada se suocimo sa saopstvenim demonima iz ranih 1990-tih i kada ih naglas osudimo i od njih se distanciramo, Crna Gora ce moci da napravi prvi vazan korak u procesu pridruzivanja Evropi.