A sve je počelo od toga što "Jedna Osoba u Državi" nije platila porez.

Piše: Dragan D. Dragović

Kod nas se obično sve dešava stihijski: naglo i odjedaput. Iz "čista mira" – krene, traje određeno vrijeme  i nakon toga kao da ništa nije bilo. Sve odjedanput utihne  – nastane potpuni mir i spokoj; što bi Paštrovici rekli prava "Bonaca". Poznavaoci tvrde da takve stvari obično počinju uoči Izbora i prestaju odmah nakon toga; reklo bi se kao da postoji neka zakonomjernost. Možda i postoji, ali je  ovi ( tj. poznavaoci ) još nijesu otkrili, kao da je na njoj sklupčana zmija -otrovnica.

A nedobronamjerni kažu da kod nas postoje samo dvije loše stvari –  ali zato svaki dan neke druge. Evo, uzmimo na primjer:  "Porez" – kao da do juče nije ni postojao. Ustvari jeste –  nije da nije, ali ne tako ozbiljno i u takvom obimu da o tome odjednom – kao po  komandi – krenu da pričaju svi od Vrha pa naniže, i obrnuto.

A sve je počelo od toga što "Jedna Osoba u Državi" nije platila porez.

Činjenica, jedan od problema u Crnoj Gori  jeste neplaćanje poreza ili, oficijelno rečeno, izbjegavanje plaćanja istog.

Ali ako hoćemo zaista da budemo razvijena Evropa ( a možda već jesmo, a neznamo – ustvari: ako jesmo onda smo to nekako bezbolno uradili da nijesmo osjetili ); dakle, ako hoćemo da budemo Zapad,  onda moramo da plaćamo porez. I tu nema milosti – ni prema kome.

Vive l'Europe libre!

Kažu da je gorepomenutu " Osobu " – kao u ona stara vremena – prijavio neki  pravno visoko-obrazovani  "Anonimus". Dalje se priča da je "Taj Anonimus " pozvao  "Tu  Osobu ", i u stilu Majkla Korleonea u "Kumu II", poručio: "U pitanju je biznis – i zato ovo nemoj da shvatiš Lično."

"Uvijek vas izdaju vaši", tvrdio je Josif Visarionovič Džugašvili, još davne 1934-te, a što – ruku na srce –  i danas prilično uvjerljivo zvuči.

A i treba da se "digne tolika Prašina oko toga" kada smo principijelni i disciplinovani u svemu i do te mjere.

Mada, moj prijatelj B., onako kafanski, procjenjuje da "Nije to – to. Vjetar puva iz drugoga pravca."

A iz kojega – to već neće da kaže.

Poznato je da naš narod – ako išta mrzi onda mrzi – ne da palati – nego mrzi i samu pomisao na tu riječ "Porez". Ustvari, čim je čuje sav se ospe; kao da je kriv – a na 90% je uvjeren da nije!

B. kaže da je svojevremeno izvjesni Bendžamin Frenklin, a protivno Hegelovoj dijalektici,  tvrdio da: "Na svijetu ništa nije izvjesno, osim smrti i poreza."

I sad zamislite to: "Smrt= Porez";  mada – moramo biti pošteni i reći da su nas ovi Zapadnjaci  ipak ubjeđivali, govoreći da te dvije stvari nijesu međusobom povezane, a ako jesu onda obavezno treba prvo platiti porez.

Ali, bez obizra na njihovo iskustvo, mi im nikao nijesmo vjerovali, jer nas je život naučio da budemo nepovjerljivi. Naročito kad se rade o tako ozbiljnim stvarima kao što je porez

Dalje su oni tvrdili da nas nepoznavanje poreskih zakona ne oslobađa odgovornosti i kazni.

"Ali zato znanje itekako pomaže da to izbjegnete" – komentariše  B.  "Čak i nije važno ŠTA znate, već je mnogo važnije KOGA znate" –  produžava filozofski nastrojeni Božole Vilaž, a da bi ostavio još silniji utisak na prisutne, isti taj B.  priča da je Potinus rekao Cezaru: "Da li je moguće da ti Osvajaču Svijeta i Najveći od Velikih – nalaziš vremena da se baviš takvim trivijalnim stvarima kao što su porezi,"  na što mu je ovaj odgovorio: "Potinusu, moj vrli prijatelju, ja i jesam Osvajač Svijeta i Najveći od Velikih  upravo zato što se bavim porezima."

B. tako uvjerljivo priča kao da je toga trenutka on lično bio prisutan kad su ova dvojica besjedila, naročito kad još to pritvrdi na čistom latinskom: "Ave Cesar. Morituri Te

Salutant!"; i zato nama, poslije ove sentence, i ne ostaje ništa drugo nego da mu bezpogovorno vjerujemo. A ko nebi?!

"Naši Lideri se ne bave time, sem u izuzetno rijetkim slučajevima – kao što je ovaj gorepomenuti. Kod nas se, ipak, zna  ko se čime bavi, pa i tim trivijalnim porezima," kaže B.

Mi bi voljeli da živimo kao Zapad, tj. da ne jedemo korijenje ( bar većina ) –  ali dobro bi bilo ako bi oni htjeli – makar za prvo vrijeme – da izdvajaju  pare za porez umjesto nas; bar prvih 25 godina sve dok ne prođe ta faza "adaptacije" ( ili što bi to mnogo jasnije opisao gorepomenuti B.: "Adaptacionog prilagođavanja i privikavanja" )

Ipak, najgore od svega jeste kad počnu da nam pričaju ( naročito u tome prednjače oni naši koji žive na Zapadu ) razne i zastrašujuće priče o tome šta se sve dešava ili može desiti na Zapadu onima koji utaje porez, istoga momenta nas želja mine i da  ličimo na Zapad, a ne da budemo  Zapad. Bar u tome pogledu.  Po njima su Crveni Kmeri  najdoborćudniji Santa Klausi u poređenju sa poreskim organima na Zapadu.

Moj prijatelj Andrej kaže da je "taj isti Zapad", bezuspješno pokušavao da uvede poreze Rusima, ali "Baćuške" su im  znale odgovoriti: "Hvala! Ne treba. Mi nijesmo toliko bogati da bi plaćali  poreze." Činjenica, tvrdi Andrej, da oni nijesu ni toliko siromašni i da kod njih može dobro da se živi, ali daleko ne svi i daleko ne svaki dan. Tako je možda u Moldaviji, kažem, a kod nas: svi i svaki dan.  

Međutim, onakvi kakvi su: nastojčivi i uporni – ti  Zapadnjaci nijesu odustajali, čak su – kažu-  svojevremeno i ubjeđivali Jelcina, govoreći: "U redu, sad je sve prošlo i sad je  najmanje bitno to što ste prodali Državu, ali zato bar platite porez i spavajte mirno." Međutim, Boris Nikolajevič im je odgovorio: "Gospodo, vi griješite, ja nijesam prodao Državu, ja sam je  kupio – doduše u bezcijenje."

Njegovi najbliži tvrde da djada Borja od tada slabo spava, pa često u bunilu, okupan znojem, tužno zapomaže – ka'no sinja kukavica: "Vratite mi savjest, a ja ću vama dati sve vaše djengi "

A zakon?!

Andrej se zagonetno osmjehuje i kaže: "Kažes zakon! Samo zahvaljujući našoj Mafiji, naša  Policija je još uvijek na slobodi."

Prosto je nevjerovatno to što se priča. Mada, ko zna?! Ustvari, sve je moguće.

U Rusiji,  kao i kod nas, važi isti princip: "Neko je, negdje, nešto pokrao, gdje, kako, i ko – nije poznato, ali je zato poznato da je pokrao", tj. "Svi o tome Sve znaju, ali Svi  o tome ćute."

U stvari tako je to bilo do juče – bar kod nas; a od juče smo "okrenuli list".

Mora se ipak jednom od nečega ili od nekoga krenuti.

Život je zaista nepravedan; neki ne mogu dobiti to što su zaslužili, a drugi ne mogu zaslužiti to što su dobili, i na to što su "dobili" još neće da plate porez.

E! To već nije uredu!

"Znate li, jadi ve nenašli, đe ste krenuli. Kod nas je, za razliku od vas, sve jasno i vidno -i u poreskoj politici nema skrivenih stvari " – kažu u jedanglas Unisoni.

"I kod nas je isto tako sve vidno, kao otvorena knjiga, samo što je ta knjiga napisana na kantonijskom" –  odovara  B.

"Čudno! Zašto baš na kantonijskom, a ne na mandarinskom?! " – pitaju Oni, onako zapadnjački blesavo, ne osjećajući onu ćić podgoričko-sofisticiranu Božoleovu igru riječi.

"Čujes li?! Nema im  pomoći!" – tvrdi B. " Ko nije pio vodu sa Ribnice, tome ni Harvard  ne može pomoć."

"Na Zapadu se to ne može desiti " – uporni su ovi naši "Zapadnjci", i s ponosom, dodaju: "Kod nas se čak razmišlja kako da se pronađe sistem za naplatu poreza dok u kolima čekate na crveno svijetlo."  

Uplašen, mislim: Ako je to tako, onda stvarno – đe smo mi krenuli?!

"Nemoj im ništa vjerovati. Ako je tamo bolje nego ovđe, što se onda vraćaju," kaže B. i dodaje: "Zemlje velikih ostvarenja su i zemlje velikih nepravdi."

Kadgod nekoga citira,  B. podigne bradu i kažiprst nešto malo isnad desne obrve, dodaje:

"Uvek  je bolje TAMO nego OVDE i uvek je lepse ONO nego OVO."

"Eto, tako kažu oni dovijeka nezadovoljni sobom i svima oko sebe;  ali griješe – i nije baš tamo sve perfek'no – ka’ što Oni tvrde"- kaže B., pokušavajući da na nas ostavi  utisak  velikog poznavaoca  zapadnih prilika, i mada svi znamo da je on samo jedanput  u svome životu, i to prije 30 godina, išao "Feribrodom" u  Bari da kupi mini-mašinu za pravljenje ključeva, zvanu: " Mr. Smart Key".

"Ne kupih je jer su me lokalni mangupi opelješili do gole kože, čim sam kročio s broda.

Da se jadu nasmiješ. Odrali su me ka’ mlađanoga Irvasa iz Neviđboga."

Da se ja nešto pitam, svi bi trčali ka’ Bele Lale da mole i preklinju da plate porez; i to prvo ovi bogatuni s Vrha, a odmah za njima i svi naši i ruski tajkuni. Ja bi sjedio, evo ovđe u "Mašu", a red bi bio odavde pa sve do Cvijetinoga Brijega, a i dalje. Garantujem ti, nebi mi trebalo više od pet minuta da korjenito sredim poresko pitanje; a evo pljuni me ovđe – ako tako nebi bilo.

"Provjerili smo kako izgleda tamo gde se ti pitaš  i našli da nije sve čisto.

Bolje bi ti bilo da platiš porez nego da zabadaš nos u tuđe džepove"- rekoše ovi koji se stvarno pitaju.  

Uh! Ovi su opasni. Sa njima nema šale; bolje je, ipak, da gledam svoja posla  i da platim porez, i ako mi se čini ( međunama rečeno ) da sam ga – ne platio nego preplatio.