Postoje indikacije da bi SAD mogao pokrenuti šire vojne akcije protiv Venezuele. Dio američkih političara to ni ne skriva. Prenosimo članak američkog Atlantic Councila. Riječ je o širem utjecaju na lanac opskrbe naftom i hranom u slučaju američkog napada. Tekst odražava radikalni pogled američke “jasterbovske” vanjske politike i kao takav je usmjeren na koristi/posljedice za američku politiku te se obraća američkim građanima. Dok dio teksta održava vrijednosne prosudbe s kojima se možete ili ne morate slagati (ali je zanimljivo upoznati takav pogled), veći dio članka je ipak informativan i relevantan za globalno trište. Stoga ga prenosimo u cijelosti:

Napetosti između SAD-a i Venezuele su ušle u prilično vruću fazu i mogle bi prerasti u ključanje. Tisuće američkih vojnika i desetak ratnih brodova, uključujući nosač zrakoplova USS  Gerald Ford i desantnu skupinu,  raspoređeni su oko Venezuele, dok je Madurov režim pokrenuo “masovnu mobilizaciju” vojnog osoblja i opreme.

Velike su nade da bi ovaj trenutak mogao predstavljati zamah za dugo očekivanu demokratsku tranziciju u Venezueli, a američka politika trebala bi nastaviti snažno pritiskati za to. Ipak, iako bi Washington trebao nastaviti pojačavati pritisak na Madurov režim, vojna intervencija predstavljala bi rizike prvog i drugog reda za globalna tržišta energije i hrane.

Udari ograničeni na ciljeve suzbijanja narkotika vjerojatno neće utjecati na proizvodnju energije ili tržišta hrane. Ali svaka akcija napada na sam režim ili oštećenja pojedinačnih točaka kvara u energetskom sustavu, poput luka, sasvim je druga stvar. Neki zagovornici vojne intervencije u Venezueli  nadaju se da će svaka intervencija biti relativno mala i ograničena; skeptici, s druge strane, upozoravaju  da bi zračni napadi mogli pokrenuti nepredvidive sile i dovesti do “teških odluka o tome hoće li i kako eskalirati”.

S obzirom na to da predsjednik Donald Trump navodno želi izravno razgovarati s venezuelanskim diktatorom Nicolásom Madurom, moglo bi se pojaviti i diplomatsko rješenje. Ipak, ako intervencija malog opsega postane velika, vjerojatno je nekoliko posljedica.

Čak i s visokom domaćom proizvodnjom nafte u SAD-u, slobodnim proizvodnim kapacitetima u Zaljevu i dobro opskrbljenim američkim strateškim naftnim rezervama koje štite tržišta sirove nafte, gubitak venezuelskih barela teške nafte ugrozio bi već napeta tržišta dizela. Još opasnije, sukob bi se mogao proširiti na regionalnu naftnu ili amonijačnu infrastrukturu – posebno kompleks Point Lisas u Trinidadu i Tobagu – što bi vjerojatno rezultiralo porastom cijena gnojiva i hrane, što bi potencijalno moglo izazvati novi val globalne inflacije.

Globalna tržišta nafte i Venezuela

Iako je još uvijek značajan igrač, Venezuela trenutno nije toliko važna na tržištima nafte kao što je bila u vrijeme prije Huga Cháveza. Venezuela izvozi  800.000 barela dnevno (bpd), što je nešto manje od 1 posto ukupne svjetske potrošnje nafte (iako je izvoz nakratko premašio milijun bpd  u rujnu). Većina izvoza ide u Kinu, izravno ili neizravno, dok je uvoz u SAD-a pao ispod  100.000 bpd posljednjih mjeseci.

U slučaju američke vojne intervencije, venezuelska proizvodnja i izvoz gotovo sigurno bi naglo pali. Nadalje, američki vojni napadi na venezuelski teritorij mogli bi uzrokovati odmazdu režima, posebno ako bi Sjedinjene Države napale venezuelske vojne instalacije ili urede vodstva. Venezuelska odmazda mogla bi poprimiti nekoliko oblika, uključujući sabotiranje proizvodnje kako bi se onemogućio potencijalni nasljedni režim, napad na susjede koji, čin se, podržavaju američku vojnu akciju i poticanje unutarnje političke nestabilnosti koja nastavak proizvodnje čini nesigurnim.

Venezuelska povijest pokazuje koliko brzo proizvodnja može pasti čak i bez vojne intervencije. U razdoblju 2002. – 2003. štrajk venezuelskih naftnih radnika, predvođen opozicijom tadašnjem predsjedniku Hugu Chávezu, smanjio je  izvoz venezuelske nafte s tri milijuna barela dnevno na manje od 200 000 barela dnevno.

Istodobno, visoka američka domaća  proizvodnja sirove nafte i prirodnog plina, značajni  slobodni proizvodni kapaciteti  u zaljevskim zemljama i kontinuirana očekivanja  prezasićenosti tržišta nafte ograničit će globalne cijene nafte – čak i ako do prekida proizvodnje u Venezueli dođe u kratkom roku. Osim toga, američke strateške naftne rezerve  su dobro opskrbljene.

No, dugoročna slika je mnogo mješovitija. Venezuelskoj proizvodnji vjerojatno bi trebalo nekoliko godina da se oporavi od bilo kakve velike američke vojne intervencije.  Komparativna iskustva ukazuju na izazov ponovnog pokretanja poslijeratne proizvodnje nafte. Tijekom američke invazije na Irak, na primjer, proizvodnja iračkih tekućih derivata pala je na nulu nekoliko mjeseci nakon invazije; godišnja proizvodnja nije se vratila na predratne razine skroz do 2011. Iskustvo Libije također sugerira da neuredna politička tranzicija može ozbiljno ometati proizvodnju nafte. Od svrgavanja libijskog vođe Muammara al-Gaddafija 2011., proizvodnja libijskih tekućih derivata nikada se nije vratila na prethodne razine: godišnja proizvodnja u 2024. iznosila je 1.188 kbpd, što je pad od 32 posto u odnosu na razinu iz 2010.

Nesposobnost režima Cháveza i Madura ostavlja otvorenom mogućnost da bi Venezuela nakon chavizma na kraju mogla vidjeti veću proizvodnju. Doista, venezuelanska oporba objavila je promišljen i vjerodostojan plan za jačanje proizvodnje nafte i rudarstva, uključujući i primjenu  najboljih praksi. Međutim, oporavak proizvodnje ovisit će o nekoliko čimbenika. Na primjer, kapital i radna snaga morat će se vratiti u Venezuelu. Državna tvrtka Petróleos de Venezuela, SA, koja je  opterećena dugovima i odgađa održavanje ključnih dijelova infrastrukture naftnih polja, morat će se remontirati. A mnoga venezuelanska ležišta, koja su patila od loših proizvodnih praksi, morat će se obnoviti.

Dugoročni prekidi u opskrbi u Venezueli vjerojatno bi stoga podigli cijene nafte, posebno dizela. To je zato što su venezuelanske vrste teške sirove nafte s visokim udjelom kiselosti vrlo pogodne za proizvodnju dizela, koji je ključni input u gotovo svakoj industriji. Nedavno je Međunarodna agencija za energiju upozorila da su tržišta srednjih destilata, uključujući dizel, već tijesna. Sukladno tome, ako se proizvodnja u Venezueli ukloni s tržišta, cijene dizela mogle bi porasti, što će vjerojatno povećati globalnu inflaciju.

Doista, ako američki kreatori politike poduzmu vojnu intervenciju u Venezueli, tada bi trebali predvidjeti višu inflaciju tržišta dizela i pripremiti se za posljedice nakon intervencije u kojem će venezuelskoj proizvodnji nafte trebati vremena i podrška da se u potpunosti oporavi.

Rizici regionalne eskalacije

Američka vojna intervencija u Venezueli mogla bi imati širi regionalni utjecaj ako Madurov režim, suočen s egzistencijalnom prijetnjom, eskalira sukob horizontalno na druge zemlje ili regiju putem posrednika.

Horizontalna eskalacija proširila bi raspon rizika povezanih s robom. Na primjer, energetska infrastruktura u Kolumbiji, posebno naftovodi, mogli bi biti jedna takva meta,  s obzirom na veze između Caracasa i ELN-a, strane terorističke organizacije koju su SAD označile. ELN intenzivno djeluje u pograničnim područjima Venezuele i Kolumbije, gdje je naftovod Caño Limón-Coveñas redovito napadan od njegova otvaranja 1986. godine, uključujući i nedavni napad u srpnju ove godine. Napad ELN-a na kolumbijski naftovod – implicitno ili eksplicitno podržan od strane Caracasa – pružio bi Maduru priliku da poveća troškove sukoba na asimetričan ili poričljiv način, budući da bi čak i kratkotrajni prekidi u Kolumbiji povećali gubitke opskrbe Venezuele i naštetili ekonomiji američkih rafinerija.

Maduro zasad vjerojatno neće odobriti napad na kolumbijsku infrastrukturu, s obzirom na njegovu potrebu za diplomatskom vezom s  kolumbijskim predsjednikom Gustavom Petrom, također ljevičarem. No, njegova računica mogla bi se promijeniti nakon nadolazećih zakonodavnih i predsjedničkih  izbora u Kolumbiji početkom 2026. Ako pobijedi ljevičarski kandidat Iván Cepeda, Maduro će vjerojatno i dalje nastojati očuvati veze s Bogotom, ali nakon izbora manje je vjerojatno da će se brinuti da bi eskalacija mogla osnažiti njegove protivnike na izborima. S druge strane, ako pobijedi neljevičarski kandidat, Maduro bi se mogao osjećati slobodnije za eskalaciju unutar Kolumbije.

Ključno je da  je kolumbijski izvoz teške i srednje kisele sirove nafte, uključujući srednje kiselu proizvodnju u Caño Limónu koja se šalje na terminal Coveñas na Karibima za izvoz, vrlo pogodan za proizvodnju srednjih destilata. Oko 40 posto  kolumbijske sirove nafte isporučeno je izravno u Sjedinjene Države 2024. godine, a mnoge pošiljke za Panamu  pretovarene su  u američke rafinerije na obali Meksičkog zaljeva. Sukladno tome, gubici venezuelske i kolumbijske sirove nafte mogu značajno utjecati na američke cijene goriva, posebno dizela.

Lanci opskrbe amonijakom u Trinidadu i Tobagu također su osjetljivi na poremećaje u vojnom sukobu, posebno onom koji se širi izvan Venezuele. Iako čini samo 2,5 posto ukupne globalne proizvodnje amonijaka, Trinidad i Tobago odgovoran je za 15-20 posto globalne pomorske trgovine amonijakom, a zemlja je drugi najveći izvoznik u Sjedinjene Države, nakon Kanade. Ovaj lanac opskrbe usredotočen je na Point Lisas, koji se nalazi na zapadnoj obali Trinidada u zaljevu Paria, izravno okrenut prema Venezueli, udaljenoj oko pedeset kilometara, što ga čini izloženim poremećajima i odmazdi u dugotrajnom sukobu s Madurovim režimom. Point Lisas ima ograničenu redundanciju, s potencijalnim pojedinačnim točkama kvara kao što je ventilska stanica Phoenix Park, ključno čvorište za preradu i usmjeravanje plinske sirovine do postrojenja za proizvodnju amonijaka.

Ako Madurovi simpatizeri poremete Point Lisas kibernetičkim ili kinetičkim napadima – uključujući asimetrične metode poput dronova – tada će se učinci osjetiti diljem Amerike i potencijalno šire. Dok su Sjedinjene Države i Europa  najveći partneri Trinidada i Tobaga za amonijak po količini, tržišta gnojiva u Meksiku, Čileu i Brazilu nesrazmjerno su izložena. Sukladno tome, prekid rada u Point Lisasu odjeknuo bi u cijeloj regiji. Meksiko bi također bio pogođen: uvezao je  250.000 tona bezvodnog amonijaka iz Trinidada i Tobaga 2024. godine, dok  je domaća proizvodnja amonijaka iznosila samo 319.000 tona. Zbog dubokih poljoprivrednih veza između SAD-a i Meksika – 22,8 posto  američkog poljoprivrednog uvoza u 2024. godini po vrijednosti dolazi iz Meksika – poremećaj u proizvodnji gnojiva u Point Lisasu vjerojatno bi doveo do porasta cijena hrane u SAD-u, regiji i svijetu.

Nosi veliki štap, ali razmisli prije nego što zamahneš

Madurov režim jedan je od najgorih na svijetu i odavno je izgubio legitimnost. I dok Maduro mora odstupiti, američki kreatori politike trebali bi pažljivo razmisliti o posljedicama koje bi pratile upotrebu vojne sile.

Snažna domaća proizvodnja nafte i strateške naftne rezerve Sjedinjenih Država, ograničena uloga Venezuele na globalnim tržištima nafte i predviđeno stanje prekomjerne ponude na tržištu smanjuju vjerojatnost trenutnog porasta cijena sirove nafte u slučaju neprijateljstava. Ipak, dug put pred Venezuelom za oporavak proizvodnje nafte, kao i mogućnost prelijevanja na druge zemlje proizvođače nafte ili amonijaka, govori o širem i možda dubljem skupu inflacijskih rizika koje kreatori politike i sudionici na tržištu trebaju uzeti u obzir.

Američki napad na Venezuelu bi se mogao preliti na svijet