Grob jednog dervisa iz 16. vijeka otvara pogled na ovaj enigmaticni vjerski red

Piše: Albena Skodrova/BIRN

Gotovo sam se sudarila sa tri mlade zene ispred mene kada su se iznenada zaustavile na sred stepenica. “To je za srecu!”, rekle su osmehujuci se kao da se izvinjavaju, dok je jedna od njih izvlacila iz torbe trake platna u razlicitim bojama. Sve tri su strpljivo vezivale trake za granje obliznjeg drveta, dodajuci nove nijanse vatrometu boja na drvecu oko nas. Horde hodocasnika pretvorile su citavu oblast u nepreglednu tapiseriju, ukrasavajuci je krpicama, trakama, carapama, cak i vesom i kosuljama.

Stotinak metara niz otvoreno stepeniste nalazi se tekija Demir Baba, grob cuvenog muslimanskog dervisa koji je zivio na sjeveroistoku danasnje Bugarske u 16. vijeku. Njegov grob je danas sveto mjesto za muslimane iz Bugarske, narocito za alevite, pripadnike jednog od nekoliko redova sufija koji su se pojavili na Balkanu u srednjem vijeku.

Izgradjena u blizini grada Isperiha na sjeveru, tekija Demir Baba nalazi se oko 400 kilometara istocno od Sofije. Zbog veoma loseg puta koji vodi do nje, grob je gotovo nepristupacan iz drugih djelova zemlje. Zato su posjetioci vecinom ljudi iz susjednih sela. Mada se smatra mjestom hodocasca za alevitske hodocasnike, drugi muslimani, kao i hriscani i ateisti takodje je posjecuju – iz radoznalosti, ili samo da bi proveli neko vrijeme u prirodi.

Posto su zavrsile, tri zene nastavljaju usporenim hodom do tekije. Nedjelja je i na sebi imaju svoju najbolju odecu: jeftinu, ali zivih boja, bluze sa dugackim rukavima i marame na glavama. Mada su one etnicke Turkinje i aleviti, tesko je uociti razliku izmedju njih i etnickih Bugara koji zive u ovoj siromasnoj oblasti. Vecina njih se oblaci potpuno isto kao Bugari, ukljucujuci i marame kojima se zene iz susjednih sela stite od sunca i hladnoce.

Stigavsi do podnozja ostre litice, ispod koje se tekija nalazi, zene ulaze u dvoriste. Pratim ih do groba, skidajuci usput cipele. Pokrivanje glave nije obavezno kada se ulazi na sveta mjesta alevita, niti ima pravila koja zabranjuju ulazak pripadnicima drugih vjera. Kao i drugi sufijski redovi, ovaj red je veoma liberalan. Njegovi sljedbenici zanemaruju muslimanske rituale i, za razliku od drugih islamskih sekti, zagovaraju potpunu jednakost izmedju polova.

Nije neobicno sto neki muslimani bugarske alevite smatraju jereticima. Njihova tolerancija prema drugim religijama omogucuje im da se lako asimiluju u bilo koje drustvo. Ezotericna priroda njihovih vjerovanja, s druge strane, cini ih gotovo neprepoznatljivim za neznance.

Zene sjede oko groba koji se nalazi na sredini dvorista i spustaju ruke na raznobojne tepihe i cebad koja ga pokrivaju. Ovakvu vrstu svetog mjesta aleviti ne smatraju za hram. Oni postuju svoje svece, ali njihovi najvazniji obredi odigravaju se u kucama vjerskih poglavara, lidera malih zajednica koje obicno cini nekoliko porodica.

Kao i kod vecina sufijskih redova, ucenje alevita je ezotericno, i mada se zna da je cilj rituala da pomogne pojedincima da dostignu jedinstvo sa Bogom, malo toga je poznato o detaljima rituala. Za razliku od mevlevija – dervisa koji igraju i postali su turisticka atrakcija u Turskoj – aleviti su uspjeli da svoje tradicije sacuvaju u tajnosti.

Ova tajnost cini ih potpuno nepoznatim Bugarima i izaziva mnoga nagadjanja kod drugih lokalnih muslimanskih vjernika, koji ih optuzuju za razna zla, ukljucujuci i orgije. “Oni koriste neke od hriscanskih rekvizita kao sto su vino i svijece i izgovaraju ime Boga”, kaze Velin Belev, strucnjak za orijentalistiku.

Belev odbacuje sve zlokobne spekulacije o prirodi alevitskih rituala. “Njihove tradicije su eklekticne i ukljucuju elemente drugih vjerovanja kao sto su manihejstvo, ucenje ismaelita i pravoslavno hriscanstvo.”

Sufiji su stigli na Balkan u 15. vijeku, kada ih je sultan Selim I poslao da odrzavaju moral osmanske vojske i integrisu novoosvojene narode u carstvo. Vise razlicitih grupa se naselilo na poluostrvu. Neke od njih su sacuvale svoje tradicije do danasnjih dana.

Aleviti, poznati na bugarskom i kao “aliani”, samo su jedna od nekoliko grupa sufija u zemlji, koji su, prema misljenju eksperata, ovdje ostavili bogato nasledje. Najveci dio njihove kulture ostaje neproucen i nepoznat zbog nedostatka lokalnih strucnjaka i ogranicenja koja je postavljao nekadasnji socijalisticki rezim za dolazenje inostranih strucnjaka koji su ih mogli proucavati.

“Postoji obilje dokumenata koji su ostali od sufija koji su u poslednjih pet vjekova zivjeli na teritoriji danasnje Bugarske”, kaze Belev. “Cuvaju se u arhivu Nacionalne biblioteke. Pisani su na starom turskom i starom arapskom jeziku i teski su za proucavanje. Tek pocinjemo da otkrivamo sta se nalazi na hiljadama stranica ovih dokumenata.”

Aleviti koji su nasli zastitnika u anadolskom mistiku Hadzi Bektas Veliju iz 13. veka, nijesu stvorili bogatu vjersku literaturu. Njihova vjerovanja su uglavnom utemeljena na usmenoj tradiciji, narocito u Bugarskoj.

Ovo odsustvo kodifikovanih vjerovanja dijelom je doprinelo opasnosti da sada budu potpuno asimilovani u bugarsko drustvo.

“U urbanom okruzenju prakticno je nemoguce sacuvati nase tradiciju, a sve vise i vise mladih odlazi u gradove i nasa kultura pada u zaborav”, kaze Vejsal Bajram, osnivac fondacije “Dzem” koja je posvecena ocuvanju alevitskog kulturnog nasledja.

Cak i ako su zainteresovane za vjerovanja svojih roditelja, kaze Bajram, nove generacije ne mogu da pronadju nikakvu literaturu na bugarskom na tu temu. Jedino mogu da uce od svojih poglavara, ali prosjecan mladi covek koji radi u obliznjem gradu nema vremena da dolazi u rodno selo da slusa sta starci pricaju.

Ipak, u mnogim oblastima, ukljucujuci i bugarskle gradove Isperih, Razgrad i Silistru, ucenje alevita je jos zivo. Sarene krpe na drvecu i tri mlade zene koje idu ispred mene svjedoce o tome.

Vracajuci se nazad, zaobilaze zgradu i mijesaju se sa mnostvom etnickih Turaka i Bugara pored velikog kamena kraj zida tekije. Vjeruje se da je grob Demir Babe napravljen iznad drevnog tracanskog hrama posvecenog obozavanju sunca i da ovaj veliki kamen potice iz tog vremena.

Uvijek se moze vidjeti kako se neko penje na kamen i leze na njegovu zakosenu povrsinu sa stopalima okrenutim uvis. Prema predanju, ovaj kamen pomaze trudnim zenama pri porodjaju i daje snagu muskarcima – narocito ako su u stanju da stoje na njemu bez pridrzavanja rukama.

Na 500 kvadratnih metara oko tekije moze se videti nekoliko slojeva istorije, tragova pet religija i tri etnicke grupe. Ova mala oblast koja sa svojom kombinacijom uticaja i kultura za neke moze predstavljati iznenadjenje, zapravo je tipicna za danasnju Bugarsku.

Albena Skodrova

Autorka je direktor Balkanske istrazivacke mreze (BIRN) za Bugarsku i urednik Balkan insajta iz Bugarske. Balkan insajt je internet publikacija BIRN-a.