CDT poziva sve nadležne institucije da daju precizne zvanične odgovore na pitanje kako je moguće da nelegalno postavljeni spomenik Pavlu Đurišiću, koji je bio u postupku, bio fotografisan i medijski dokumentovan, iznenada prestane da postoji u institucionalnom vidokrugu – i zašto se u ovom slučaju zakoni i obaveze državnih organa mjesecima ne primjenjuju.

Takođe, pozivamo poslanike i poslanice Skupštine Crne Gore, da bez obzira na partijsku pripadnost i bez bilo kakve politizacije ovog slučaja, pokrenu postupak kontrole postupanja državnih organa u ovom slučaju. Smatramo da je ovo tema od prvorazrednog javnog interesa i da se u državi, koja je “na pragu EU”, mora utvrditi činjenično stanje o postupanjima u ovom slučaju.

Ove činjenice je dodatno važno utvrditi nakon što je, prema pisanju ‘Vijesti’, ANB saopštila da je nadležnima blagovremeno dostavljala informacije u vezi sa dešavanjima u Gornjem Zaostru, što dodatno otvara pitanje kako je uprkos tome došlo do ovakvog ishoda i zahtijeva jasno objašnjenje institucija.

Umjesto jasnog i odgovornog postupanja, već mjesecima gledamo sliku nemoći koju institucije same proizvode. Nestanak spomenika postao je simbol nestajanja pravne države: svi znaju gdje je spomenik bio, svi znaju ko ga je postavio, svi znaju da je stajao u prostoru manastira, ali ga, po službenoj verziji, niko ne može pronaći. Nevjerovatno je da bezbjednosne institucije, koje redovno obavještavaju javnost da prate situaciju i poznaju aktivnosti ekstremističkih grupacija, sada nijesu u stanju da utvrde ni elementarnu činjenicu – gdje je završio predmet javne kontroverze.

Riječ je o masivnoj bronzanoj statui, fizički većoj od prosječne osobe, kakvu je nemoguće neprimijećeno izmjestiti. Ipak, prema institucionalnim verzijama, ovaj predmet je jednostavno “nestao”, kao da se radi o nečemu što se može skloniti u fioku, a ne o veoma masivnoj konstrukciji. Ako naše bezbjednosne službe nijesu u stanju da utvrde gdje je završilo ovako veliko i teško obilježje, teško je imati povjerenje u njihove sposobnosti da se nose sa ozbiljnijim bezbjednosnim izazovima.

Dodatnu zabrinutost izaziva niz kontradiktornih odluka i postupanja nadležnih organa, u kojima se institucije čas pozivaju na svoje nadležnosti, čas ih prebacuju jedne na druge, ostavljajući javnost bez mogućnosti da shvati šta se zapravo dešava i ko je u pravu, kao da je cilj da se stvori što veća konfuzija. Ovo odavno ne liči na pravnu dilemu, nego na političku procjenu – da je lakše povući se nego preuzeti odgovornost i suočiti se sa radikalnom desnicom.

Posebno se u ovom slučaju vidi društvena selektivnost u reagovanju na ekstremizam. Kada su navijači na nedavnoj utakmici uzvikivali ustaške parole, reakcije su bile ispravne, brze, glasne i jedinstvene. Ali kada se veliča četnički komandant odgovoran za saradnju sa fašistima i nacistima i za masovne zločine nad civilnim stanovništvom, nastaje neprirodna i veoma neprijatna tišina i beskrajno razvlačenje postupaka. Takva dvostruka mjerila normalizuju ekstremizam koji je politički prihvatljiv dijelu vlasti i pokazuju da se deklarisane vrijednosti primjenjuju selektivno.

Ako ovome dodamo da je u čitavom slučaju bilo i nasilja nad novinarima, koje je naknadno negirano, ovi dvostruki aršini postaju nešto što ne smije biti tolerisano.

Crna Gora ne može graditi demokratiju i vladavinu prava na praksama u kojima jedni oblici ekstremizma izazivaju hitnu institucionalnu reakciju, dok se drugi pretvaraju u višemjesečnu institucionalnu avanturu koja završava “nestankom” dokaza. Vladavina prava podrazumijeva jednaku zaštitu žrtava, jednako sankcionisanje veličanja zločina i jasnu granicu prema onima koji relativizuju nasilje i istorijske činjenice.

Ovo više nije pitanje jedne biste. Ovo je pitanje povjerenja u institucije, njihove sposobnosti da zaštite javni interes i njihove spremnosti da se suoče sa ekstremizmom, bez kalkulisanja i dvostrukih aršina.

Dragan Koprivica, izvršni direktor CDT-a