11. novembra 2025. se navršilo 50 godina od puča CIA-e i Bakingemske palate protiv australijske vlade. U okviru obilježavanja 30. godišnjice portala Consortium News, objavljen je ponovo tekst pokojnog Džona Pildžera, koji je izvorno objavljen juna 2020. godine
Visoki sud Australije je presudio da prepiska između kraljice i generalnog guvernera Australije – njenog potkralja u bivšoj britanskoj koloniji – više nije „lična“ i vlasništvo Bakingemske palate. Zašto je to važno?
Nacionalni arhiv sada može objaviti tajna pisma koja su 1975. godine razmijenili kraljica i njen čovjek u Kanberi, ser Džon Ker. Ker je ozloglašeno smijenio reformističku vladu premijera Gofa Vitlama i predao Australiju u ruke Sjedinjenih Američkih Država.
Danas je Australija vazalna država bez izuzetka: njena politika, obavještajne službe, vojska i veliki dio medija potpuno su integrisani u vašingtonsku „sferu dominacije“ i ratne planove. U trenutnim provokacijama Donalda Trampa prema Kini, američke baze u Australiji opisuju se kao „vrh koplja“.
U pristojnom australijskom društvu vlada istorijska amnezija o katastrofalnim događajima iz 1975. Angoamerički puč srušio je demokratski izabranu vladu saveznika u ponižavajućem skandalu u kojem su se urotili djelovi australijske elite. O tome se uglavnom ne smije govoriti. Upornost i dostignuće australijske istoričarke Dženi Hoking u sprovođenju odluke Visokog suda su izuzetni.
Istina o puču
Gof Vitlam smijenjen je s vlasti 11. novembra 1975. Kad je umro prije šest godina (2014), njegova postignuća su nevoljko priznata, a greške zabilježene s lažnom tugom. Nadalo se da će istina o puču protiv njega biti sahranjena zajedno s njim.
Tokom Vitlamovih godina (1972–1975) Australija je nakratko stekla nezavisnost i postala nepodnošljivo progresivna.
Posljednjim australijskim trupama naređeno je da se vrate kući nakon plaćeničke službe u američkoj agresiji na Vijetnam. Vitlamovi ministri javno su osuđivali američko varbarstvo kao „masovna ubistva“ i zločine „manijaka“. Niksonova administracija bila je korumpirana, rekao je zamjenik premijera Džim Kernz i pozvao na bojkot američke trgovine. Kao odgovor, australijski lučki radnici odbili su istovar američkih brodova.
Vitlam je podsticao Australiju da se pridruži Pokretu nesvrstanih i pozivao na stvaranje Zone mira u Indijskom okeanu, čemu su se SAD i Velika Britanija oštro protivile. Zahtijevao je da Francuska prekine nuklearna ispitivanja u Tihom okeanu. U UN-u se Australija zauzela za Palestince. Izbjeglice koje su bježale od puča u Čileu koji je organizovala CIA bile su dobrodošle u Australiji.
Američki komentator je napisao da nijedna zemlja „nije tako potpuno promijenila svoj stav u međunarodnim odnosima, a da nije prošla kroz domaću revoluciju“.
Iako nije smatran ljevičarem Laburističke partije, Vitlam je bio nekonvencionalni socijaldemokrata pun principa, ponosa i pristojnosti. Vjerovao je da strana sila ne smije kontrolisati resurse njegove zemlje niti diktirati njenu ekonomsku i spoljnu politiku. Predložio je „otkup farme“.
Izradom prvog zakona o pravima Aboridžina na zemlju njegova vlada je pokrenula temu najvećeg otimanja zemlje u ljudskoj istoriji – britanske kolonizacije Australije – i pitanje ko je vlasnik ogromnog prirodnog bogatstva ovog kontinenta-ostrva.
Latinoamerikanci će prepoznati smjelost i opasnost ovog „oslobađanja“ u zemlji čiji je establišment bio stopljen s velikom spoljnom silom. Australci su služili u svakoj britanskoj imperijalnoj avanturi još od gušenja Bokserske pobune u Kini. Šezdesetih godina prošlog vijeka Australija je molila da se pridruži SAD-u u invaziji na Vijetnam, a zatim je obezbjeđivala „crne timove“ za CIA-u.
Vitlamovi sve brojniji neprijatelji to su primijetili. Američke diplomatske depeše koje je 2013. objavio Vikiliks otkrivaju imena vodećih ličnosti u obje glavne partije – uključujući budućeg premijera i ministra vanjskih poslova – kao vašingtonske doušnike tokom Vitlamovih godina.
Gof Vitlam je znao rizik koji preuzima. Dan poslije izbora naredio je da australijska bezbjednosna organizacija ASIO – koja je tada, kao i danas, bila povezana s angloameričkim obavještajnim službama – više ne smije „provjeravati ili uznemiravati“ njegovo osoblje.
Kad su njegovi ministri javno osudili američko bombardovanje Vijetnama kao „korumpirano i varbarsko“, oficir CIA u Sajgonu napisao je: „Rečeno nam je da se Australce može smatrati saradnicima Sjevernog Vijetnama.“
Uzbuđenje u Vašingtonu preraslo je u bijes kada je u ranim jutarnjim satima 16. marta 1973. Vitlamov glavni državni tužilac Lajonel Marfi poveo raciju savezne policije na sjedište ASIO-a u Melburnu. Od osnivanja 1949, ASIO je u Australiji postao jednako moćan kao CIA u Vašingtonu.
Prava moć ASIO-a proisticala je iz sporazuma UKUSA i tajnog pakta odanosti stranim obavještajnim službama – posebno CIA-i i MI6. To se dramatično pokazalo kada je (danas ugašeni) National Times objavio izvode iz desetina hiljada klasifikovanih dokumenata pod naslovom „Kako je ASIO izdao Australiju Amerikancima“.
Pajn Gap
U Australiji se nalaze neke od najvažnijih špijunskih baza na svijetu. Vitlam je zahtijevao da zna ulogu CIA i da li ona vodi „zajednički objekat“ Pajnap (Pine Gap) kod Alis Springsa. Dokumenti koje je 2013. objavio Edvard Snouden pokazali su da Pajnap omogućava SAD-u da špijunira sve.
„Pokušajte nas prevariti ili nas izbaciti“, upozorio je australijski premijer američkog ambasadora Voltera Rajsa, „i Pajnap će postati predmet spora.“
Viktor Marketi, oficir CIA koji je pomogao u osnivanju Pajnapa, kasnije mi je rekao: „Ova prijetnja zatvaranjem Pajnapa izazvala je apopleksiju u Bijeloj kući… pokrenuta je neka vrsta čileanskog puča.“
Najpovjerljivije poruke Pajnapa dešifrovala je CIA-ina firma TRW. Jedan od dešifratora bio je Kristofer Bojs, mladić kojeg je uznemirila „obmana i izdaja saveznika“ kojoj je svjedočio. Bojs je otkrio da se CIA infiltrirala u australijsku političku i sindikalnu elitu i da prisluškuje telefonske pozive i teleks poruke.
U intervjuu s australijskim autorom Vilijamom Pinvilom, Bojs je otkrio jedno posebno važno ime. CIA je generalnog guvernera Australije, sera Džona Kera, zvala „naš čovjek Ker“.
Ker nije bio samo kraljičin čovjek i strastveni monarhista, već je imao dugogodišnje veze s angloameričkim obavještajnim službama. Bio je entuzijastični član Australijskog udruženja za kulturnu slobodu, koje je Džonatan Kvitni iz Wall Street Journala u knjizi Zločini domoljuba opisao kao „elitnu grupu samo za pozvane… za koju je u Kongresu otkriveno da ju je osnovala, finansirala i uglavnom vodila CIA“.
Kera je finansirala i Azijska fondacija, koja je u Kongresu razotkrivena kao kanal CIA-e za novac i uticaj. „CIA je plaćala Kerova putovanja, gradila mu ugled, čak plaćala i za njegove tekstove… Ker je nastavljao da ide u CIA-u po novac“, napisao je Kvitni.
Kad je Vitlam ponovo izabran 1974, Bijela kuća poslala je Maršala Grina kao ambasadora u Kanberu. Grin je bio moćna, zlokobna figura iz sjene američke „duboke države“. Poznat kao „pučista“, odigrao je ključnu ulogu u puču protiv predsjednika Sukarna u Indoneziji 1965. – koji je koštao do milion života.
Jedan od Grinovih prvih govora u Australiji bio je pred Australijskim institutom direktora, a uznemireni slušalac opisao ga je kao „podsticanje poslovnih lidera da se pobune protiv vlade“.
Amerikanci su blisko sarađivali s Britancima. Godine 1975. Vitlam je otkrio da MI6 djeluje protiv njegove vlade. „Britanci su zapravo dešifrovali tajne poruke koje su dolazile u moj kabinet za vanjske poslove“, rekao je kasnije. Jedan od njegovih ministara, Klajd Kameron, rekao mi je: „Znali smo da MI6 prisluškuje sastanke kabineta za Amerikance.“
Osamdesetih godina visoki oficiri CIA-e otkrili su da su direktor CIA-e Vilijam Kolbi i šef MI6-a ser Moris Oldfild „hitno“ raspravljali o „problemu Vitlam“. Zamjenik direktora CIA-e rekao je: „Ker je uradio ono što mu je rečeno.“
Dana 10. novembra 1975. Vitlamu je pokazana tajna teleks-poruka upućena Teodoru Šekliju, zloglasnom šefu CIA-inog odjeljenja za istočnu Aziju, koji je dvije godine ranije pomogao u puču protiv Salvadora Aljendea u Čileu.
U poruci je pisalo da je australijski premijer bezbjednosni rizik u sopstvenoj zemlji. Urednik National Timesa Brajan Tuhi je otkrio da upozorenje nosi autoritet Henrija Kisindžera, uništitelja Čilea i Kambodže.
Nakon što je smijenio šefove obje australijske obavještajne agencije – ASIO i ASIS – Vitlam je krenuo direktno na CIA-u. Zahtijevao je spisak svih „deklarisanih“ oficira CIA-e u Australiji. Nešto se moralo uraditi, i to brzo.
Dan prije Šeklijevog telegrama, ser Džon Ker je posjetio sjedište Uprave za odbrambene signale (australijsku NSA-u), gdje je tajno obaviješten o „bezbjednosnoj krizi“. Tokom tog novembarskog vikenda, prema izvoru iz CIA-e, „zahtjevi“ CIA-e proslijeđeni su Keru preko Britanaca.
Dana 11. novembra 1975. – na dan kada je Vitlam trebalo da obavijesti Parlament o tajnom prisustvu CIA-e u Australiji – Ker ga je pozvao. Pozivajući se na arhaične „rezervne ovlasti“ potkralja, Ker je smijenio demokratski izabranog premijera.
„Problem Vitlam“ je riješen, a australijska politika se nikada nije oporavila, niti je nacija stekla svoju pravu nezavisnost.
Uništenje vlade Salvadora Aljendea u Čileu četiri godine ranije, kao i brojnih drugih vlada koje su od 1945. dovodile u pitanje „božansko pravo“ američke moći i nasilja, ponovilo se u najodanijem američkom savezniku, često opisanom kao „srećna zemlja“.
Razlikovao se samo oblik gušenja demokratije u Australiji 1975. i njegovo prikrivanje. Zamislite Vitlama danas kako se suprotstavlja Trampu i Pompeu. Zamislite istu hrabrost i prkos, maštu i principijelnost. Pa, to se zaista dogodilo.
0 Comments