Autor: Till Hilmar*

Štete li klimatske politike gospodarstvu? Unatoč vrtoglavim troškovima klimatskih promjena, suprotstavljanje klimatskim politikama iz ekonomskih razloga postaje sve učinkovitija strategija europske krajnje desnice

Krajnje desne stranke u Europi već dugo prikazuju klimatske akcije kao ekonomsko samoozljeđivanje. Još 2015. jedan političar iz Alternative za Njemačku (AfD) izjavio je da se njemačka energetska tranzicija „mora ispričati iz perspektive djeteta čija majka više ne može plaćati račun za struju“.

Ovo nisu ekonomski argumenti u tehničkom smislu, već moralističke priče o društvu: priče o propadanju, koje  u tom kontekstu kazuju tko doprinosi, tko pati i tko je kriv. U tim narativima, klimatska politika je prikazana kao drama sa žrtvama i krivcima.

Takvi narativi omogućuju krajnjoj desnici da se predstavi kao emocionalno kontrolirani i racionalni branitelj zdravog razuma i „običnih“ ljudi protiv navodno iracionalnih elita. I premda se ovi argumenti iznose već više od desetljeća, sada dobivaju na snazi kako se šire negativne reakcije protiv klimatskih politika.

Klimatske politike kao ekonomski vandalizam

Argumenti koji bacaju sumnju na motive proklimatskih aktera središnji su dio ove retorike. Proklimatski akteri prikazani su kao oportunisti koji traže pažnju, profit ili moć pod krinkom spašavanja planeta. AfD i Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) prikazuju ih kao arhitekte moralno korumpirane sheme preraspodjele. Doista, krajnja desnica govori o klimatskim i eko-socijalnim politikama na zapanjujuće sličan način kao kada govore o socijalnoj skrbi.

Uzmimo primjer Klimabonusa, univerzalne mjere uvedene u Austriji 2022. godine kako bi se nadoknadili troškovi određivanja cijena ugljika, i diferencirani po regijama kako bi se uzela u obzir slabija javna infrastruktura u ruralnim područjima. FPÖ je skandalizirao ovu mjeru, tvrdeći da od nje profitiraju „tražitelji azila“ i „kriminalci“. Univerzalna eko-socijalna politika postala je, u krajnje desničarskom narativu, priča o nepravdi, o preraspodjeli od „zaslužnih“ prema „nezaslužnima“ i dokaz, po njima, da klimatska politika koristi „pogrešnim“ ljudima. Mjera je ukinuta ove godine.

Rastuće cijene energije pokazale su se posebno učinkovitom metom. Krajnja desnica se uključila kako bi objasnila inflaciju jednostavnim uzročno-posljedičnim pričama: „klimatska industrija“ koja želi „umjetno“ visoke troškove energije, vlade koje kažnjavaju „vozače automobila“ i „vrijednu“ srednju klasu namjernim podizanjem cijena.

Nakon što je Rusija 2022. izvršila invaziju na Ukrajinu, ovi su narativi postali još snažniji. Usred dramatičnih porasta cijena, krajnja desnica nastojala je prebaciti krivnju i pripisati rastuće troškove ne ruskoj invaziji, već domaćim zelenim politikama. U Njemačkoj su dugogodišnji napadi AfD-a na energetsku tranziciju poslužili kao glavna strategija za delegitimizaciju javne podrške sankcijama protiv Rusije.

Definiranje realizma

Ideja da klimatske politike predstavljaju svojevrsno „plansko gospodarstvo“ – navodno birokratsko i vođeno od strane ljudi kojima nedostaje osnovni osjećaj za pojam isplativosti – služi jasnom cilju. Ono čemu ti akteri teže jest predstaviti se kao glas ekonomskog razuma. Oni se predstavljaju kao jedini preostali realisti, koji se usuđuju reći istinu o stvarnim ekonomskim posljedicama klimatske politike.

Poput Kasandre, mitološke proročice osuđene da govori istinu ali da joj se nikada ne vjeruje, oni upozoravaju na ekonomsku propast koju vlade ignoriraju. Ismijavaju apokaliptični narativ ekologa o “kraju svijeta”, ali stvaraju svoj vlastiti: nadolazeći ekonomski slom u kojem obični građani gube sve. Ova retorička inverzija omogućuje im da klimatsku katastrofu zamijene dramom ekonomskog kolapsa i da aktere osviještene o klimi prikažu kao članove uske, sebične sekte umjesto zagovornika univerzalnog cilja.

U intervjuima i fokus grupama provedenim u sklopu projekta CIDAPE često smo čuli da, iako mnogi građani malo znaju o specifičnim detaljima klimatskih politika, i dalje ih doživljavaju kao „nerealne“, posebno kada su u pitanju velike promjene u potrošnji ili ambiciozni ciljevi dekarbonizacije. Krajnja desnica zna kako iskoristiti te osjećaje pa usvaja ton poslovnog, pragmatičnog i odmjerenog pristupa. To je dovelo do borbe oko toga tko će definirati što realizam znači u kontekstu zelene tranzicije.

Ekonomski troškovi klimatskih promjena

Naravno, brojke govore priču koja proturječi narativima krajnje desnice. Ekonomski troškovi nedjelovanja po pitanju klimatskih promjena su prema svim dostupnim mjerama zapanjujući. Prema Lancet Countdownu o zdravlju i klimatskim promjenama, ekstremni vremenski događaji uzrokovali su ekonomske gubitke od 304 milijarde dolara u 2024., a nekontrolirane klimatske promjene mogle bi erodirati do 19% globalnog dohotka do 2050.

Industrije u Europi koje se bore s problemima zapele su u globalnoj konkurenciji, a Kina je nadmašila Europu u ključnim održivim tehnologijama. Europska tranzicija je prespora: u proizvodnji električnih vozila zaostaje za Kinom. Navodna ekonomska mudrost krajnje desnice – i zabrinjavajuća tendencija centrističkih aktera da prihvate njezinu verziju “realizma” kako bi umanjili negativne reakcije na ciljeve dekarbonizacije – riskiraju da svijet zarobe u još jednoj eri fosilnih goriva, što je scenarij koji se već dramatično odvija u Sjedinjenim Državama.

Klimatske promjene pogoršavaju postojeće ekonomske nejednakosti. Nejednaki distribucijski rezultati klimatskih politika poput oporezivanja ugljika također su značajni. Rastuće cijene energije pogoršavaju ekonomsku nesigurnost jer energetsko siromaštvo prijeti kućanstvima s niskim prihodima. Ipak, u bogatijim državama socijalne sigurnosti poput Njemačke i Austrije, ti su učinci djelomično kompenzirani eko-socijalnim politikama.

Očito postoji problem u načinu na koji se komunicira uloga klimatske i eko-socijalne politike kao glavnog alata za rješavanje problema nejednakosti. Kao što su Michael Vaughan i kolege nedavno istaknuli, alarmantno je lako krivo predstaviti društvene i ekonomske nejednakosti u javnoj raspravi, a to vrijedi i za klimatsku politiku.

Moramo bolje povezati klimatsku znanost i klimatsku ekonomiju s time kako nejednakost zapravo izgleda i kako je doživljavaju ljudi koji se bore da sastave kraj s krajem. I moramo bolje objasniti kako klimatske akcije mogu poboljšati te uvjete a ne pogoršati.

*Autor je postdoktorski istraživač na odjelu za sociologiju Sveučilišta u Beču.

Zašto ekstremno desni zagovornici “klimatskog realizma” osvajaju politički teren