Piše Igor Lasić
Troje studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu suspendirano je prošli tjedan zbog prekida sjednice Fakultetskog vijeća na kojoj se odlučivalo o uvođenju jednog novog studijskog nameta kojim bi se na stotine apsolvenata opteretilo troškom visine na stotine eura. Sjednica je održana još 17. rujna, tj. nije održana, kao što vidimo. Ometena je zvižducima i bubnjanjem zato što na predviđeno glasanje nije bio dospio očekivani rektorov alternativni prijedlog, nego tek inicijativa uprave u smjeru izrazitog poskupljenja studija.
Studentski zbor toga fakulteta je tada od Ministarstva obrazovanja i znanosti te Ministarstva pravosuđa zatražio hitan upravni nadzor svoje fakultetske uprave, jer su upise nove godine počeli obavljati uz tu dodatnu tzv. participaciju, mada o njoj nije donesena mjerodavna ni pravosnažna odluka. U međuvremenu, pak, nakratko se činilo da proces mijenja smjer. Fakultetsko je vijeće netom prije dekanove suspenzije odabrane trojke donijelo odluku o uvođenju samo 25 posto participacije, što je imalo značiti neku vrstu kompromisa, proizvoljnog kao i neprincipijelnog, ali ipak.
A onda su dvije studentice i jedan student iznenadno do daljnjeg ostali bez prava na pohađanje nastave i polaganje ispita. Njihov čin “ne može se smatrati mirnim prosvjedom”, kako je uprava naknadno prokomentirala okolnosti “nasilnog prekida” sjednice i svoju odluku suspenzije te pokretanja stegovnog postupka nad njima. Zašto je i po čemu izdvojeno baš ovo troje, nije posve jasno. Bili su u većoj grupi, pa je ad hoc sazvana akcijska skupina denuncijanata iz vijeća i uprave morala očito identitete buntovnika prepoznavati i otkrivati čisto kampanjski, a proceduralno neutemeljeno.
No sam dekan Domagoj Tončinić otkrit će motivaciju toga protuudara već dan poslije odluke o suspenziji, na svečanosti obilježavanja godišnjice osnivanja Filozofskog fakulteta. “Studenti imaju pravo na politički angažman i aktivističko djelovanje te ih uprava na to potiče”, moglo se čuti, ali i da su “po pitanju suradnje fakulteta s izraelskim institucijama, kao i participacija u troškovima studija, studenti pretjerali”, umjesto da “preispitaju svoju poziciju”.
Studentski politički angažman i aktivističko djelovanje, dakle, nešto je šireg obuhvata, pa se ne tiče isključivo njihove školarine za nekoć javno financirani studij, nego i postupaka fakulteta u vezi s nekim tamo podalekim genocidom, o čemu smo ovdje pisali više puta. Pritom navodno nitko od danas aktivnog kadra na Filozofskom fakultetu ne pamti nijedan slučaj posezanja za mjerom suspenzije nekog studenta. Sva je stoga prilika da Tončinić nije isukao tu vrstu naoružanja samo zbog toga što ga buka zviždaljki lično iritira više od nekakve topovske, recimo.
On je ovdje imao potrebu naciljati nešto politički znatno ozbiljnije, o čemu nadalje svjedoči jedan naizgled minoran događaj u danima koji su neposredno prethodili suspenziji. Počelo je odlukom o ukidanju treće smjene portirskog rada na ulazu fakulteta, a samim tim i o zatvaranju zgrade nakon 22 sata, što povlači i kraći rad internog studentskog kluba, ne jedino onemogućavanje nastavnika i studenata da se i kasnije navečer tamo bave svojim poslom, naime, onim studijskim.
Zadnje večeri noćne smjene, uoči planiranog zaključavanja, grupa studenata zatražila je od portira da njima prepusti zgradu, na tragu ideje da studenti i službeno ubuduće preuzmu odgovornost za nadzor fakulteta noću, a on je konzultirao dekana koji je odmah jednostavno pozvao upomoć policiju. Drugim riječima, dekan je uveo policijski sat na Filozofskom fakultetu. Zauzdavanje otpora njegovoj upravljačkoj politici proveo je tako, ili makar uznastojao provesti, sredstvima najveće dostupne mu prisile, a porijeklo tome njegovom stavu nalazimo zapravo u procesima koji se pod krovom Lučićeve 3 u Zagrebu, pa i bitno šire u visokoškolskom sektoru, odvijaju već godinama, dosta prije Tončinićeva mandata.
Jedna linija te danas objedinjene dinamike kreće se po aspektu financijskom, gdje su fakulteti podvrgnuti komercijalizaciji, ujedno korporativnoj logici poslovanja kakva potire klasični rezon akademske djelatnosti, dok studiranje biva sve skuplje, pa i klasno sve više uvjetovano. Apsolventska je participacija tek jedan iz niza zasebnih koraka u dugotrajnom podvođenju sveučilišta tržištu. Da bi se pažnja malo odvukla s ekonomskih i socijalnih pitanja u neke druge vode, međutim, paralelno je u prošlom desetljeću otvoren jedan popratni front.
Posrijedi je bio proboj crkvenih visokoškolskih institucija na Sveučilište u Zagrebu i posebno njegov Filozofski fakultet, što je u poredbi s depolitizacijom javnosti u ekonomskim temama izazvalo čak naglašeno veliku njezinu zainteresiranost. S financijskim je problemima ispalo malo drukčije, sukladno onome što karakterizira opća kontrarevolucionarna ekonomsko-politička praksa u Hrvatskoj, gdje se narod postupno kroti i harači, a sve se nove datosti u društvenim odnosima tumače zdravo za gotovo kao neophodne i prirodne.
Na prodor Kaptola, uostalom, reagirali su i brojni ugledni, formalno neovisni intelektualci veoma burno i nadahnuto, ali po udaru kapitala na fakultete oglasio se malo tko izvan kruga tamo neposredno uključenih aktera. Sve se prebijalo o leđa studenata i njihovih roditelja, unutar četiri zida familija najednom pritisnutih novim izdatkom, dok su im vodeći mediji predano obrazlagali nužnost takve buduće ekonomske politike, ili se držali tobože neutralno. Slična previranja zbivala su se u sektoru stanovanja i oko javnog zdravstva.
Ono što je dojučer bilo javno financirano, po novom se mora individualno plaćati, dijelom ili u cijelosti. Jedini kriterij kojim se vode arhitekti tako nastupajuće politike jest potencijal ovog ili onog novoproglašenog tržišta, njegova izdašnost. Kapitalu, u suvremeno doba naročito financijskoj industriji, od vitalne je potrebe stalna ekspanzija, rast, dominacija. Čitava raskoš dodatnih kreditnih linija otvara se pritom već i za samo jednu od navedenih stavki, jer su dugovi prečesto neizbježni i kod studiranja i kod stanovanja i kod liječenja.
Drugu liniju gore naznačenih dugogodišnjih procesa, uz opisani financijski aspekt, lociramo u jačanju fizičke represije nad studentima, za što je trebalo nešto više vremena, zahvaljujući ponajprije studentskoj odlučnosti kroz pojedine faze ogleda, a svojedobno i profesorskoj solidarnosti. Podsjećamo, prvo su dežurni ideolozi studentima uputili onog popa Damira Borasa u okviru privođenja Filozofskog fakulteta višim vrijednostima, i to manje u svojstvu dekana, više sa zadaćom misionara poslanog među urođenike koji još nisu otkrili pismo kao takvo, kamoli ono Sveto.
Nije išlo kao što je bilo zacrtano, pa se moralo preći na forsirano, usto neregularno institucionalno unapređivanje fantomskih Hrvatskih studija za potrebe ideološkoga rezervnog borbenog položaja. No zatim je sistem našao rješenje u liku Domagoja Tončinića koji se na sceni pojavljuje s manirama interventnog policajca, uvodeći naprasna ograničenja kretanja po zgradi fakulteta i arbitrarno kvalificirajući nasilnima izvjesne obrasce studentskog ponašanja koji inače ni po čemu ne bi smjeli biti sporni, a koje je prakticiralo toliko prethodnih generacija. I ne radi se tu samo o etiketiranju ili difamiranju političkih te ideoloških protivnika.
Riječ je o tome da Tončinić mora prikriti sistemsku nasilnost režima ili društvenog i ekonomskog uređenja sveučilišnog i općeg, kudikamo intenzivniju i grublju od ikakve koja se može bar teoretski pojaviti u studentskim krugovima. Drukčije ni poslovni modus tog sistema ne može zadobiti širi legitimitet. Nema stoga mjesta čuđenju nad tim što je dekan mobilizirao ponešto jače represivne instrumente, kao i retoriku, te što naziva studente nasilnima onda kad mirno protestiraju, doduše bučno.
Naprotiv, logično je da ih kriminalizira onda kad želi nametnuti poskupljenje studija, zaključavanje fakulteta ranije uvečer, ili povlađivanje suradnjama u kontekstu genocidnom, ali nadasve lukrativnom. Isto se čini onima koji se goloruki bacaju pred tenkove dok ih militarizirano pristojno građanstvo udara i pljuje naočigled policiji i snimateljima, ili onima koji se transparentima protive nazivanju Dana oslobođenja Zagreba 1945. godine – okupacijom.
Dosljedan sljedeći potez, u slučaju eskalacije protestnih okupljanja, bilo bi proglašavanje demonstranata teroristima, a to nije nikakva hiperbola, nažalost, nego prognoza uobičajenog razvoja odnosa u ovakvim situacijama. Bacimo pogled u Srbiju: tako biva kada demonstranti postanu uspješni. Nimalo slučajno, i tamo je počelo od studenata, a sad režim mora sekuritizirati proteste na najširem planu, višim sigurnosnim mjerama i monitoringom krajnje represivnim, onako kao što se u Europskoj uniji zadnjih deset godina sekuritiziraju npr. migracije.
S druge strane, studenti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pružaju otpor poskupljenju studija proteklih 16 godina, a u aktualnoj iteraciji njihova plenuma već mjesecima, uz budnu politizaciju drugih ključnih pitanja. Njihovi apeli i zahtjevi uglavnom se ignoriraju, kao i pozivi na elementarni dijalog o tome. Nastavnici, zauzeti karijernim motivima i pripadajućim netalasanjem, u ovom času još uvijek većinski samo promatraju kako se uprava iživljava nad izdvojenom studentskom trojkom, ali možda se i tu smijemo nadati boljem, sve dok raste lista potpisa na otvoreno pismo za ukidanje suspenzije.
0 Comments