Autor: Emmanuel Todd

Manje od dvije godine nakon francuskog izdanja knjige ‘Poraz Zapada’ u januaru 2024, glavne prognoze knjige su se ostvarile. Rusija je izdržala oluju, vojno i ekonomski. Američka vojna industrija je iscrpljena. Evropske ekonomije i društva su na ivici kolapsa. Ukrajinska vojska još nije kapitulirala, ali faza rasapa Zapada već je dostignuta.

Oduvijek sam se protivio rusofobskim politikama Sjedinjenih Država i Evrope, ali kao Zapadnjak privržen liberalnoj demokratiji, Francuz školovan za istraživanje u Engleskoj, sin majke koja je bila izbjeglica u Sjedinjenim Državama tokom Drugog svjetskog rata, slomljen sam posljedicama rata koji se bez razuma vodi protiv Rusije.

Nalazimo se tek na početku katastrofe. Približava se prekretnica, nakon koje će se razotkriti krajnje posljedice poraza.

„Ostatak svijeta“ (ili Globalni jug, odnosno Globalna većina), koji se zadovoljavao podrškom Rusiji odbijanjem bojkota njene ekonomije, sada otvoreno iskazuje podršku Vladimiru Putinu. Zemlje BRICS-a šire se prihvatanjem novih članica i jačanjem svoje kohezije. Pozvana od strane Sjedinjenih Država da izabere stranu, Indija je odabrala nezavisnost: fotografije Putina, Sija i Modija na sastanku Organizacije za saradnju u Šangaju u avgustu 2025. su simbol ovog ključnog trenutka. Ipak, zapadni mediji nastavljaju prikazivati Putina kao čudovište, a Ruse kao kmetove. Ti mediji već nisu mogli zamisliti da ih ostatak svijeta vidi kao lidere i obične ljude, nosioce specifične ruske kulture i želje za suverenitetom. Sada se bojim da će naši mediji pogoršati našu sljepoću, nesposobni da zamisle obnovljeni prestiž Rusije u ostatku svijeta, koji je Zapad stoljećima ekonomski iskorištavao i tretirao s arogancijom. Rusi su se usudili. Izazvali su Imperiju i pobijedili.

Ironija istorije je u tome što su Rusi, evropski i bijeli narod koji govori slovenskim jezikom, postali vojni štit ostatka svijeta jer ih Zapad nije želio integrisati nakon pada komunizma. Zamišljam da su Slovenci kulturno posebno dobro pozicionirani da cijene ovu ironiju, iako, kao antropolog porodice i religije, dobro znam da je Slovenija, uprkos svom slovenskom jeziku, društveno i ideološki mnogo bliža Švicarskoj nego Rusiji.

Ovdje mogu skicirati model rasapa Zapada, uprkos nedosljednostima politike Donalda Trampa, poraženog američkog predsjednika. Te nedosljednosti, vjerujem, ne proizlaze iz nestabilne i vjerovatno izopačene ličnosti, već iz nerješive dileme za Sjedinjene Države. S jedne strane, njihovi lideri, kako u Pentagonu tako i u Bijeloj kući, znaju da je rat izgubljen i da će Ukrajinu morati napustiti. Zdrav razum ih stoga navodi da žele izaći iz rata. Ali s druge strane, isti taj zdrav razum čini da shvate kako će povlačenje iz Ukrajine imati dramatične posljedice za Imperiju, kakve povlačenja iz Vijetnama, Iraka ili Avganistana nisu imala. Ovo je doista prvi američki strateški poraz na globalnom nivou, u kontekstu masovne deindustrijalizacije u Sjedinjenim Državama i teške reindustrijalizacije. Kina je postala svjetska radionica; njena veoma niska stopa fertiliteta sigurno će je spriječiti da zamijeni Sjedinjene Države, ali već je prekasno za industrijsku konkurenciju s njom.

Dedolarizacija globalne ekonomije je počela. Tramp i njegovi savjetnici to ne mogu prihvatiti jer bi to značilo kraj Imperije. Ipak, postimperijalno doba trebalo bi biti cilj projekta MAGA (Učinimo Ameriku ponovo velikom), koji teži povratku američkoj nacionalnoj državi. Ali za Ameriku čija produktivna sposobnost u stvarnim dobrima je sada veoma niska, nemoguće je odustati od života na kredit, kako se to čini proizvodnjom dolara. Takav imperijalno-monetarni povratak značio bi oštar pad životnog standarda, uključujući i za Trampove narodne glasače. Prvi budžet drugog Trampovog mandata, „Zakon o jednom velikom prekrasnom računu“, stoga ostaje imperijalan uprkos carinskim zaštitama koje oličavaju protekcionistički projekat ili san. OBBBA povećava vojnu potrošnju i deficit. Budžetski deficit u Sjedinjenim Državama neminovno znači proizvodnju dolara i trgovinski deficit.

Imperijalna dinamika, ili bolje rečeno imperijalna inercija, nastavlja potkopavati san o povratku produktivnoj nacionalnoj državi.

U Evropi, vojni poraz ostaje slabo shvaćen od strane lidera. Oni nisu dirigovali operacijama. Pentagon je razvijao planove za ukrajinsku kontraofanzivu ljeta 2023. (tokom koje sam napisao Poraz Zapada). Američka vojska, iako je koristila ukrajinske zastupnike za borbu, zna da su ih ruske odbrane slomile – jer nisu mogli proizvesti dovoljno oružja i jer je ruska vojska bila pametnija od njih. Evropski lideri su samo obezbjeđivali sisteme naoružanja, i to ne one najvažnije. Nesvjesni razmjera vojnog poraza, ipak znaju da su njihove ekonomije paralisane politikom sankcija, posebno prekidom snabdijevanja jeftinom ruskom energijom. Ekonomsko cijepanje evropskog kontinenta bilo je čin samoubilačkog ludila. Njemačka ekonomija stagnira. Siromaštvo i nejednakost rastu na cijelom Zapadu. Ujedinjeno Kraljevstvo je na ivici kolapsa. Francuska nije daleko iza. Društva i politički sistemi su u zastoju.

Negativna ekonomska i društvena dinamika postojala je prije rata i već je stavljala Zapad pod pritisak. Bila je vidljiva, u različitim stepenima, širom zapadne Evrope. Slobodna trgovina potkopava industrijsku bazu. Imigracija razvija sindrom identiteta, posebno među radničkim klasama koje su lišene sigurnih i dobro plaćenih poslova.

Dublje gledano, negativna dinamika fragmentacije je kulturna: masovno visoko obrazovanje stvara stratificirana društva u kojima visokoobrazovani – 20%, 30%, 40% populacije – počinju živjeti među sobom, smatrati se superiornima, prezirati radničke klase i odbacivati fizički rad i industriju. Primarno obrazovanje za sve (univerzalna pismenost) njegovalo je demokratiju, stvarajući homogeno društvo s egalitarnom podsviješću. Visoko obrazovanje iznjedrilo je oligarhije, a ponekad i plutokratije, stratificirana društva prožeta nejednakim podsvjesnim. Konačni paradoks: razvoj visokog obrazovanja doveo je do pada intelektualnih standarda u tim oligarhijama ili plutokratijama! Ovu sekvencu sam opisao prije više od četvrt vijeka u ‘Ekonomskoj iluziji’, objavljenoj 1997. Zapadna industrija se preselila u ostatak svijeta i, naravno, u bivše narodne demokratije istočne Evrope, koje su, oslobođene sovjetske dominacije, sada povratile svoj vjekovni status periferije kojom dominira zapadna Evropa. Međutim, svuda u Evropi, elitizam visokoobrazovanih iznjedrio je „populizam“.

Rat je podigao evropske tenzije na viši nivo. On osiromašuje kontinent. Ali iznad svega, kao veliki strateški neuspjeh, delegitimiše lidere koji nisu sposobni povesti svoje zemlje do pobjede. Razvoj konzervativnih narodnih pokreta (koje novinarske elite obično nazivaju „populističkim“, „krajnje desničarskim“ ili „nacionalističkim“) ubrzava se. Reform UK u Ujedinjenom Kraljevstvu. AfD u Njemačkoj, Nacionalno okupljanje u Francuskoj… Ironično, ekonomske sankcije koje je NATO nadao da će dovesti do „promjene režima“ u Rusiji, uskoro će izazvati kaskadu „promjena režima“ u zapadnoj Evropi. Vladajuće klase Zapada se delegitimišu porazom u trenutku kada se ruska autoritarna demokratija ponovo legitimiše pobjedom, ili bolje rečeno, prekomjerno legitimiše, jer je povratak Rusije stabilnosti pod Putinom inicijalno osigurao njen nesporni legitimitet.

Takav je naš svijet dok se približavamo 2026. godini.

Rasap Zapada poprima oblik „hijerarhijskog loma“.

Sjedinjene Države odustaju od kontrole nad Rusijom i, sve više vjerujem, nad Kinom. Blokirane od strane Kine za uvoz samarijuma, rijetkog zemljanog elementa ključnog za vojnu aeronautiku, Sjedinjene Države više ne mogu sanjati o vojnoj konfrontaciji s Kinom. Ostatak svijeta – Indija, Brazil, arapski svijet, Afrika – koristi ovu priliku i izmiče kontroli. Ali Sjedinjene Države se žestoko okreću protiv svojih evropskih i istočnoazijskih „saveznika“ u posljednjem naporu prekomjernog iskorištavanja i, mora se priznati, iz čistog inata. Da bi pobjegli od svoje poniženosti, da bi sakrili svoju slabost od svijeta i od sebe samih, kažnjavaju Evropu. Imperija proždire samu sebe. Ovo je značenje carina i prisilnih investicija koje Tramp nameće Evropljanima, koji su postali kolonijalni podanici u sve manjoj imperiji, a ne partneri. Era liberalnih demokratija koje stoje u solidarnosti je završena.

Trampizam je „bijeli populistički konzervativizam“. Ono što se pojavljuje na Zapadu nije solidarnost među populističkim konzervativcima, već slom unutrašnje solidarnosti. Bijes koji proizlazi iz poraza navodi svaku zemlju da se okrene protiv onih slabijih od sebe kako bi iskalila svoj resentiman. Sjedinjene Države se okreću protiv Evrope i Japana. Francuska ponovo aktivira svoj sukob s Alžirom, svojom bivšom kolonijom. Nema sumnje da će Njemačka, koja je, od Šolca do Merca, pristala da sluša Sjedinjene Države, svoju poniženost okrenuti protiv svojih slabijih evropskih partnera. Moja vlastita zemlja, Francuska, čini mi se najugroženijom.

Jedan od fundamentalnih koncepata poraza Zapada je nihilizam. Objašnjavam kako „nulto stanje“ protestantske religije – sekularizacija na svom kraju – ne samo da objašnjava kolaps američkog obrazovanja i industrije. Nulto stanje takođe otvara metafizički vakuum. Nisam lično vjernik i ne zagovaram povratak religiji (ne vjerujem da je to moguće), ali kao istoričar moram primijetiti da nestanak društvenih vrijednosti religijskog porijekla dovodi do moralne krize, do nagona za uništavanjem stvari i ljudi (rat) i konačno do pokušaja ukidanja stvarnosti (transrodni fenomen za američke demokrate i poricanje globalnog zagrijavanja za republikance, na primjer). Kriza postoji u svim potpuno sekularizovanim zemljama, ali je gora u onima gdje je religija bila protestantizam ili judaizam, koji su apsolutističke religije u svom traženju transcendentnog, za razliku od katolicizma, koji je otvoreniji za ljepotu svijeta i zemaljskog života. Upravo u Sjedinjenim Državama i Izraelu vidimo razvoj parodijskih oblika tradicionalnih religija, parodija koje su, po mom mišljenju, nihilističke po svojoj suštini.

Ova iracionalna dimenzija je u srcu poraza. Ovaj poraz stoga nije samo „tehnički“ gubitak moći, već i moralna iscrpljenost, odsustvo pozitivnog egzistencijalnog cilja koje vodi ka nihilizmu.

Ovaj nihilizam stoji iza želje evropskih lidera, posebno na protestantskim obalama Baltika, da prošire rat protiv Rusije kroz neprestane provokacije. Ovaj nihilizam je takođe iza američke destabilizacije Bliskog istoka, krajnji izraz bijesa koji proizlazi iz američkog poraza od Rusije. Iznad svega, ne smijemo podleći previše pojednostavljenom zaključku da Netanijahuov režim u Izraelu djeluje nezavisno u genocidu u Gazi ili u napadu na Iran. Nulti protestantizam i nulti judaizam sigurno tragično kombinuju svoje nihilističke efekte u ovim izbijanjima nasilja. Ali na cijelom Bliskom istoku, Sjedinjene Države, snabdijevajući oružjem i ponekad direktno napadajući, konačno su odgovorne za haos. One guraju Izrael na akciju baš kao što su gurale Ukrajince. Prvi Trampov mandat uspostavio je američku ambasadu u Jerusalimu, i upravo je Tramp prvi zamislio Gazu transformisanu u obalno odmaralište. Svjestan sam da bi za dokazivanje ove teze bila potrebna knjiga, knjiga koja bi razmontirala interakcije između aktera jednu po jednu. Ali, kao profesionalni istoričar koji se bavi geopolitikom pola vijeka, osjećam da, poput NATO Evrope, Izrael više nije nezavisna država. Problem sa Zapadom je doista programirana smrt nacionalne države.

Imperija je ogromna i raspada se usred buke i bijesa. Ova Imperija je već policentrična, podijeljena po svojim ciljevima, shizofrena. Ali nijedan njen dio nije istinski nezavisan. Tramp je njen trenutni „centar“; on je takođe njen najbolji ideološki i praktični izraz, kombinujući racionalnu želju za povlačenjem u svoju neposrednu sferu dominacije (Evropu i Izrael) s nihilističkim impulsima koji favorizuju rat. Ove tendencije – povlačenje i nasilje – takođe su izražene unutar američkog srca Imperije, gdje princip hijerarhijskog loma djeluje interno. Sve veći broj anglo-američkih autora priziva dolazak građanskog rata.

Američka plutokratija je pluralistička. Postoji plutokratija finansijera, naftaša, Silikonske doline. Trampističke plutokrate, teksaški naftaši i novi obraćenici Silikonske doline preziru obrazovane demokratske elite Istočne obale, koje same preziru bijele trampiste iz unutrašnjosti, koji pak preziru crne demokrate, i tako dalje.

Jedna od zanimljivih karakteristika Amerike danas je to što njeni lideri sve teže razlikuju unutrašnja i vanjska pitanja, uprkos pokušaju MAGA-e da zaustavi imigraciju s juga zidom. Vojska puca na brodove koji napuštaju Venecuelu, bombarduje Iran, ulazi u centre demokratskih gradova u Sjedinjenim Državama i sponzoriše izraelsku avijaciju za napad na Katar, gdje postoji ogromna američka baza. Svaki čitalac naučne fantastike prepoznaće u ovom uznemirujućem spisku početke spuštanja u distopiju, odnosno negativni svijet gdje se moć, fragmentacija, hijerarhija, nasilje, siromaštvo i izopačenost isprepliću.

Zato ostanimo svoji, izvan Amerike. Zadržimo svoju percepciju unutrašnjeg i vanjskog, naš osjećaj za proporciju, naš kontakt sa stvarnošću, našu koncepciju onoga što je pravedno i lijepo. Ne dozvolimo da nas naši evropski lideri, ti privilegovani pojedinci izgubljeni u istoriji, očajni zbog poraza, prestravljeni idejom da će ih jednog dana suditi njihovi narodi, povuku u vrtlog rata. I iznad svega, nastavimo razmišljati o smislu stvari.

substack.com

Prevod: PCNEN/AI