Autor: Musa Ozugurlu
Na marginama sastanaka Generalne skupštine UN-a koji su oblikovali sudbinu Gaze i palestinskog naroda, američki predsjednik Donald Tramp se sastao prošle sedmice s muslimanskim i arapskim liderima. Je li slučajnost da je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan sjedio odmah pored Trampa?
Dana 23. septembra, Tramp je iznio svoj plan za okončanje rata, pozivajući svjetske lidere da „odmah zaustave rat u Gazi“. Sedmicu kasnije, uz izraelskog premijera Benjamina Netanijahua, predstavio je plan od 20 tačaka. Netanijahu je takođe bio primoran da se izvini katarskom rukovodstvu zbog neuspjelog pokušaja od 9. septembra da cilja lidere Hamasa u Dohi, izrazivši žaljenje zbog ubistva katarskog bezbjednosnog službenika.
Katar, važan nenato saveznik, ponovo se pojavio kao posrednik zadužen za uspostavljanje „stabilnosti“ u Gazi. Zajedno s Egiptom, iznio je predlog koji u suštini zahtijeva da Hamas sam sebe razmontira. Međutim, uloga još jedne države postaje sve vidljivija: članice NATO-a, Turske.
Nakon Trampovog saopštenja, portparol katarskog ministarstva vanjskih poslova Madžed al-Ansari je istakao učešće Turske i šefa turske obavještajne službe Ibrahima Kalina na sastancima u Dohi. Prema izvorima, u Dohi je održana duga sesija između lidera Hamasa i katarskih, egipatskih i turskih zvaničnika kako bi se razmotrio plan i istražile moguće izmjene. U svom najnovijem odgovoru, Hamas je saopštio da „grupi još uvijek treba vremena da prouči plan za Gazu“, potvrđujući posrednicima da konsultacije i dalje traju.
Netanjahuov primarni cilj od početka rata bio je eliminacija Hamasa. Sjedeći pored Trampa, Erdogan je svoju kritiku izraelskog rata u Gazi sveo na primjedbe na Generalnoj skupštini UN-a. Sada, dok se ocrtavaju linije Trampovog plana za preoblikovanje Gaze, ulogu Turske u ovom američko-izraelskom projektu postaje sve teže ignorisati.
Arapski konsenzus i preoblikovanje Gaze
Zajednički izraelsko-američki plan ima dva primarna cilja: Gaza bez Hamasa i civilna administracija koja neće ometati zapadne interese. Ako Hamas prihvati plan, njegovi lideri biće primorani da napuste Gazu, koja će zatim biti otvorena za međunarodne investicije. Obnova pojasa i eksploatacija njegovih priobalnih gasnih polja smatraju se veoma unosnim prilikama.
Arapske države uglavnom su prihvatile Vašingtonovo „rješenje“. Za razliku od Erdogana, mnoge od njih vide Hamas kao dio problema. Saudijsko-egipatsko-emiratski blok, koji je ranije bio u sukobu s Turskom i Katarom zbog Muslimanske braće, pozdravio bi svaki korak ka eliminaciji Hamasa.
Odmah nakon objave Trampovog plana, ministri vanjskih poslova Turske, Jordana, UAE, Indonezije, Pakistana, Saudijske Arabije, Katara i Egipta su izdali zajedničko saopštenje, izražavajući „povjerenje u volju SAD-a da pronađe put ka miru“.
Dok je Katar zvanično opisao Trampov plan kao „konstruktivan, ali zahtijeva pregovore“, Erdogan je pohvalio Trampov „napor i liderstvo“, dodajući: „Turska će nastaviti da doprinosi procesu kako bi se postigao pravedan i trajan mir prihvatljiv za sve strane.“
Prema Aksiosu, pozivajući se na dva izvora uključena u razgovore, Turska – zajedno s Katarom i Egiptom – je pozvala Hamas da prihvati dogovor. Očekuje se da će ovaj potez povećati pritisak na pokret otpora, koji navodno zahtijeva konsenzus sa svim drugim palestinskim frakcijama u Gazi prije nego što izda zvaničan odgovor.
Turska u zamci Trampa i SAD-a
Dok se plan pokreće, političke rizike preuzimaju Turska i Katar, koji su izgleda spremni da nose teret.
Blizina Katara Vašingtonu i monarhijama Persijskog zaliva je dobro poznata. Lideri Hamasa su bazirani u Dohi uz prećutnu regionalnu saglasnost otkako su napustili Damask 2012. godine. U Turskoj, međutim, debata se fokusira na to kako će se Erdogan pozicionirati. Iako je izraelski napad na tursku teritoriju malo vjerovatan, politička ubistva ostaju ozbiljna briga.
Dakle, šta će odrediti Erdoganovu politiku prema Palestini? Ključ leži u odnosima s Vašingtonom. Ishodi njegove nedavne posjete Bijeloj kući sugerišu da su Erdoganu vezane ruke.
Turska se suočava s jednom od najtežih ekonomskih kriza u svojoj istoriji. Erdogan je do sada uspio spriječiti kolaps, ali pogoršanje situacije slabi njegovu poziciju na međunarodnom planu.
Kod kuće, Erdogan se suočava s političkom nesigurnošću. Njegov pritisak na rivale se pojačao, ali upotreba državne moći nije donijela stabilnost koju traži. Prije Erdoganove posjete Vašingtonu, bivši američki ambasador u Turskoj i izaslanik za Siriju Tom Barak, govoreći na Godišnjem samitu Concordije 2025, je primijetio: „Predsjednik Tramp kaže… dajmo im [Erdoganovoj vladi] ono što im treba… legitimitet.“ Ankara nije odgovorila na ovo podbadanje.
Kao što je Tramp u maju iz Perzijskog zaliva donio investicione dogovore vrijedne stotine milijardi dolara, Erdoganova posjeta Ovalnom kabinetu uključivala je paket aranžmana: 225 putničkih aviona Boeing, sporazum SAD-Turska o LNG-u koji potkopava veze s Rusijom, pa čak i memorandum o nuklearnoj energiji. Ali, za razliku od zemalja Perzijskog zaliva, može li Turska priuštiti da tako raskošno troši u SAD-u?
Može li Erdogan prkositi Trampu po pitanju Gaze kao što je to učinio u Siriji? Ima li uopšte prostora za manevrisanje?
Bez ograničenja za Netanijahua
Sve je jasnije da ne postoji mehanizam koji bi zaustavio Trampa i Netanijahua. Zapadne prijestonice – tihe kroz više od jednog vijeka oduzimanja, od Balfura do danas – iznenada su se postrojile da priznaju palestinsku državu, gest bez suštine.
Poput arapskih monarhija, zapadne države zamišljaju Palestinu bez Hamasa ili drugih frakcija otpora. Više vole „pasivno“ rukovodstvo poput dugo istekle Palestinske uprave (PA) Mahmuda Abasa.
Čak je i to previše za Izrael. Dok je legitimitet ostarjelog Abasa sporan čak i među Palestincima, Tramp je sada izmislio „Mirovni savjet“ za Gazu, na čijem je čelu niko drugi do bivši britanski premijer Toni Bler – čovjek sinonim za razaranje moderne Zapadne Azije, prvenstveno za ilegalnu invaziju Iraka koju su predvodile SAD i Velika Britanija 2003. godine.
Ako se Trampov plan za Gazu sprovede, Palestina će efektivno biti vođena osovinom SAD-Izrael-Velika Britanija, podsjećajući na dane britanskog mandata. Oni koji podržavaju ovu formulu uključuju arapske države koje traže naklonost Trampa – i Erdogana, koji je željan da resetuje odnose s Vašingtonom.
Erdoganov stvarni dosije o Palestini ostaje sporan. S obzirom na njegovu istorijsku podršku Muslimanskoj braći i Hamasu, njegova potencijalna uloga u razmontiranju pokreta je ironičan preokret.
Nakon Trampovog saopštenja, postavlja se ključno pitanje: Da li Erdoganove izjave o Palestini odjekuju u arapskim i zapadnim prijestonicama, ili čak među Palestincima i Hamasom?
Kada je u januaru 2025. na kratko uspostavljen prekid vatre, Abu Obeida, bivši vojni portparol Brigada Kasam, zahvalio je grupama otpora u Libanu, Iraku i Jemenu – ističući Hezbolah, Ansaralah, i samo jednog državnog aktera: Iran. Vlada u Sani u Jemenu nema međunarodni legitimitet, uprkos tome što upravlja najgušće naseljenim pokrajinama zemlje.
Zapadne države takođe nisu pokazale interesovanje da uključe Tursku kao posrednika u pitanju Palestine. Poslijeratni pregovori fokusirali su se na Egipat i Katar, dijelom zato što se smatra da je Turska previše otvoreno stala na jednu stranu.
Erdoganova diplomatija dugo je uključivala angažman ne samo s državama, već i s organizacijama i pojedincima. Hamas je jedna takva grupa, a sada se tretira kao pregovarački entitet u regionalnoj diplomatiji. Pravo pitanje je: Koliko je vrijedan uticaj Turske na Hamas u trenutnom kontekstu?
Od Turske se može tražiti da olakša Hamasovu poslušnost – ne osiguravanjem mjesta za pregovaračkim stolom, već pomaganjem u preseljenju njegovog rukovodstva.
Tramp je izdao oštar ultimatum da Hamas ima „tri ili četiri dana“ da odgovori na njegov najnoviji mirovni plan. „Hamas će to ili uraditi ili neće, a ako neće, to će biti veoma tužan kraj“, dodao je.
Tramp i Netanijahu se pripremaju za svaki ishod. Izgleda da su odabrali Tursku da obezbijedi Hamasu izlaznu rutu – a Erdogan izgleda prihvatio ovaj zadatak kao dio svojih nedavnih dogovora u Bijeloj kući.
Još u februaru 2025, Erdogan je izjavio: „Predlozi koje je nova američka administracija iznijela u vezi s Gazom pod pritiskom cionističkog lobija nemaju ništa vrijedno razmatranja ili diskusije gledano iz naše perspektive.“
Sada se čini da se taj stav promijenio nakon posjete Vašingtonu.
Erdogan je bio kritikovan od strane turske opozicije jer nije branio flotilu Sumud kao što je to učinila Španija. Sada je izgleda spreman da promoviše „mirovnu“ retoriku i umjereniji put. Nedavni sporazum o saradnji između Turske i UNRWA-a postavlja pitanja: Hoće li to uključivati preseljenje lidera Hamasa ili drugih Palestinaca u Tursku? Ako se Trampov plan sprovede, koliko će zvaničnika Hamasa ili Palestinaca Turska prihvatiti, i kakve će mjere Ankara preduzeti da ih kontroliše?
Katarski premijer i ministar vanjskih poslova Mohammed bin Abdulrahman Al-Thani, govoreći u utorak tokom razgovora i o Trampovom planu, rekao je da „detalji moraju biti razmotreni“. Nije pojasnio koje od 20 tačaka su predmet diskusije.
Za Katar, ključno pitanje nije kako će Gazom biti upravljano ili kako će Palestinci živjeti, već ko će pružiti sklonište raseljenom rukovodstvu Hamasa – i hoće li Katar morati ponovo da ih primi. Za one koji žele svesti palestinski cilj na sudbinu Hamasa, Gaza je postala teret. U ovoj novoj stvarnosti, Turska je izgleda spremna da „gleda u budućnost“.
Ankara se sada fokusira na tri ključna područja: obnovu Gaze, osiguravanje uloge u bilo kojem poslijeratnom upravljačkom tijelu i prihvatanje lidera Hamasa na svoju teritoriju – potencijalno kao pregovaračke čipove kasnije.
U međuvremenu, Erdogan se nada da će konsolidovati moć kod kuće, unaprijediti svoje ciljeve u Siriji i čuvati ulogu ključnih figura poput bivšeg komandanta Al-Kaide, a sada predsjednika, Ahmada al-Šare. Sve staze sada vode kroz Bijelu kuću. Iako palestinski cilj možda još uvijek ima ideološku težinu za Erdogana, on je izgleda spreman da prihvati realnosti na terenu.
Prevod: PCNEN
0 Comments