Piše: Pepe Eskobar

Aljaska nije bila samo o Ukrajini. Aljaska je uglavnom bila o dvije najveće nuklearne sile svijeta koje pokušavaju obnoviti povjerenje i zaustaviti voz bez kontrole koji juri velikom brzinom ka nuklearnom sukobu.

Nije bilo garancija, s obzirom na nestabilni karakter američkog predsjednika Donalda Trampa, koji je osmislio ovaj zapaženi sastanak sa svojim ruskim kolegom Vladimirom Putinom. Ipak, možda se rađa nova paradigma. Rusija je faktički priznata od strane SAD kao ravnopravna sila. To podrazumijeva, barem, povratak visokorangirane diplomatije tamo gdje je najpotrebnija.

U međuvremenu, Evropa šalje niz nemoćnih lidera u Vašington da se klanjaju pred Carem. Sudbina EU je zapečaćena: u kanti za geopolitičku nebitnost.

Ono što su Tramp, lično, i Putin zajedno odlučili, još prije nego što je Moskva predložila Aljasku kao mjesto samita punog značenja, ostaje tajna. Neće biti curenja informacija o punom sadržaju.

Ipak, značajno je da je sam Tramp ocijenio Aljasku sa 10 od 10.

Ključni zaključci, prenijeti od izvora u Moskvi sa direktnim pristupom ruskoj delegaciji, u formatu 3-3 (inijalno je trebalo biti 5-5, ali su i drugi ključni članovi, poput ministra finansija Antona Siluanova, dali svoj doprinos), naglašavaju da je:

„Putin jasno stavio do znanja da je zaustavljanje direktnih isporuka američkog oružja Ukrajini ključni korak ka rješenju. Amerikanci su prihvatili činjenicu da je potrebno drastično smanjiti smrtonosne isporuke.

“Nakon toga, lopta prelazi na evropski teren. Izvori detaljno navode:„Od budžeta Ukrajine od 80 milijardi dolara, sama Ukrajina obezbjeđuje manje od oko 20 milijardi. Narodna banka Ukrajine tvrdi da prikupljaju 62 milijarde dolara samo od poreza, što je prevara; sa populacijom od oko 20 miliona, više od milion nepovratnih gubitaka na bojnom polju, desetkovanom industrijom i manje od 70 posto teritorije pod kontrolom u odnosu na period prije Majdana, to je jednostavno nemoguće.

“Dakle, Evropa – kao NATO/EU kombinacija – ima ozbiljnu dilemu: „Ili finansijski podržavati Ukrajinu, ili vojno. Ali ne oboje istovremeno. Inače, sama EU će se srušiti još brže.

“Uporedite to sa ključnim dijelom jednog od Trampovih postova na Truth Socialu: „Svi su zaključili da je najbolji način da se okonča strašni rat između Rusije i Ukrajine direktni prelazak na mirovni sporazum, koji bi okončao rat, a ne samo sporazum o prekidu vatre, koji često ne traje.

“Dodajte tome esencijalni dodatak bivšeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva:

„Predsjednik Rusije je lično i detaljno predstavio američkom predsjedniku naše uslove za okončanje sukoba u Ukrajini (…) Najvažnije: obje strane su direktno postavile odgovornost za postizanje budućih rezultata u pregovorima o okončanju sukoba na Kijev i Evropu.

“Pričamo o konvergenciji supersila. Đavo je, naravno, u detaljima.

BRICS na stolu na Aljasci

Na Aljasci, Vladimir Putin nije predstavljao samo Rusku Federaciju, već i BRICS u cjelini. Još prije nego što je sastanak sa američkim kolegom objavljen svijetu, Putin je telefonom razgovarao sa kineskim predsjednikom Si Đinpingom. Na kraju krajeva, partnerstvo Rusije i Kine piše geostrateški scenario ovog poglavlja Nove velike igre.

Štaviše, lideri BRICS-a bili su u nizu međusobno povezanih telefonskih razgovora, što je dovelo do formiranja, prema ocjeni brazilskog predsjednika Luiza Inasija „Lule“ da Silve, zajedničkog fronta BRICS-a za suprotstavljanje Trampovim tarifnim ratovima. Carstvo haosa, verzija Tramp 2.0, vodi hibridni rat protiv BRICS-a, posebno protiv prve petorke: Rusije, Kine, Indije, Brazila i Irana.

Dakle, Putin je postigao manju pobjedu na Aljasci. Tramp: „Carine na kupce ruske nafte nisu trenutno potrebne (…) Možda ću morati razmisliti o tome za dvije do tri sedmice.

“Čak i uzimajući u obzir predvidljivu nestabilnost, težnja za visokorangiranim dijalogom sa SAD otvara Rusima prozor za direktno unapređenje interesa članica BRICS-a – uključujući, na primjer, Egipat i UAE, koji su blokirani od dalje ekonomske integracije u Evroaziji zbog sankcija/tarifa i popratne galopirajuće rusofobije.

Ništa od navedenog, nažalost, ne važi za Iran: cionistička osovina ima čelični stisak nad svim aspektima politike Vašingtona prema Islamskoj Republici.

Jasno je da i Tramp i Putin igraju dugu igru. Tramp želi da se riješi dosadnog drugorazrednog igrača u Kijevu – ali bez primjene starih američkih taktika puča/promjene režima. U njegovom umu, jedino što zaista ima značaj jesu budući, mogući, mega trgovinski poslovi o ruskom mineralnom bogatstvu i razvoju Arktika.

Putin takođe mora upravljati domaćim kritičarima koji neće oprostiti nikakve ustupke. Očajnički spin zapadnih medija da bi on ponudio zamrzavanje fronta u Zaporožju i Hersonu u zamjenu za cijelu Donjecku Republiku je besmislica. To bi bilo protivno Ustavu Ruske Federacije.

Pored toga, Putin mora upravljati tako kako bi američkom biznisu bilo dozvoljeno da uđe u dva područja koja su srce federalnih prioriteta i stvar nacionalne bezbjednosti: razvoj Arktika i ruskog Dalekog istoka. Sve to će biti detaljno razmotreno za dvije sedmice, na Istočnom ekonomskom forumu u Vladivostoku.

Još jednom, pratite novac: obje oligarhije – u SAD i Rusiji – žele se vratiti profitabilnom biznisu, što prije.

Šminka na poraženoj svinji

Putin, uz podršku ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova – nespornog čovjeka utakmice, sa svojim modnim izjavama u stilu SSSR-a – konačno je imao dovoljno vremena, 150 minuta, da detaljno izloži uzroke ruske Specijalne vojne operacije (SMO) i objasni racionalnost za dugoročni mir: neutralnost Ukrajine; zabrana i demontiranje neonacističkih milicija i partija; bez daljeg širenja NATO-a.

Geopolitički, šta god da proizađe iz Aljaske ne poništava činjenicu da su Moskva i Vašington barem uspjeli kupiti malo strateškog prostora za disanje. To bi moglo čak dovesti do novog pokušaja poštovanja sfera uticaja obje sile.

Nije čudo što atlantski front, od starog evropskog novca do novopečenih blještavih novajlija, paniči jer je Ukrajina ogroman mehanizam za pranje novca evropskih političara. Kafkijanska mašinerija EU već je bankrotirala države članice EU i poreske obveznike EU – ali to, ionako, nije Trampov problem.

Širom globalne većine, Aljaska je jasno pokazala propadanje atlantizma – otkrivajući da SAD žele pokornu Evropu podređenu strategiji tenzija, jer inače nema vojnog naleta EU, kupovine oružja vrijednog milijarde po previsokim cijenama novcem koji nemaju.

Istovremeno, uprkos pohlepnim privatnim planovima američkih oligarha za ruski biznis, ono što gospodari Vašingtona zaista žele je razbijanje integracije Evroazije, a time i svih multilateralnih organizacija – BRICS, SCO – koje teže dizajniranju novog, multipolarnog svjetskog poretka.Naravno, predaja NATO-a – čak i kad je strateški poražen, na svim poljima – ostaje nezamisliva. Tramp, u najboljem slučaju, stavlja šminku na svinju, pokušavajući, uz uobičajenu pompu, stvoriti ono što bi se moglo prodati kao izlazna strategija duboke države, ka sljedećem vječnom ratu.

Putin, Ruski savjet za bezbjednost, BRICS i globalna većina, uostalom, nemaju iluzija.

Prevod: AI Grok/PCNEN

thecradle.co