Piše: Jozo Šarčević
Kada je čovjek divlja zvijer, tada on i Boga zamišlja kao divlju zvijer. N. Berđajev, kršćanski filozof

U društvu kojem je korupcija temeljno obilježje, stradavaju najviše pojedinci koji imaju drukčiji vrijednosni sustav od uspostavljenog. Kako bi skrenule pažnju sa svojeg osnovnog poslanja, vladajuće elite podstiču nacionalnu histeriju u kojoj dolazi do zaborava pojedinca i njegove sudbine. Upravo na tim pojedinačnim sudbinama postaju jasniji temelji na kojima je jedno društvo zasnovano.

Od završetka rata, kao i toliki drugi, P. N. radi na građevini. Već skoro trideset godina mu se uplaćuju doprinosi samo na „minimalac“, ostalo dobiva „na ruke“ (to je u Hrvatskoj legalno!). I kada je bio bolestan trudio se ne uzimati bolovanje, jer će dobiti nedovoljno novca za sebe i obitelj, i godišnji je rijetko uzimao iz istog razloga. Nije nikada mogao otići s obitelji na more. Odavno se već pomirio s tim da je država Hrvatska napravljena po mjeri ratnih profitera i poslijeratnih tajkuna bliskih partiji (HDZ) i Crkvi. Ne žali zbog svog slobodnog izbora, niti je ogorčen, svjestan da je put slobode uopće, a u ovakvom društvu posebno skup, ali taj put za moralnog čovjeka nema alternativu. Uskoro će u mirovinu, na „minimalac. Žao mu možda jedino što nije barem deset godina išao raditi u Austriju, da može dostojanstveno živjeti u mirovini.

Ništa ne govori bolje o čovjekovoj mizeriji, govorio bi nekad, kao iskušenje pobjede, jer čovjek tada pokaže koliko uživa u sili i snazi, u prepuštanju bestijalnom instinktu iživljavanja i ponižavanja. Zar nisu i pobijeđeni prema našoj vjeri – pitao se – naši bližnji za koje smo u ljubavi odgovorni?

Rijetko je pričao o ratu, nikada o svojim podvizima, ako ih je i bilo. Gade mu se oni koji su unovčili „viteštvo“ ili zbog njega žele imati privilegiraniji status u društvu. Ništa ne govori bolje o čovjekovoj mizeriji, govorio bi nekad, kao iskušenje pobjede, jer čovjek tada pokaže koliko uživa u sili i snazi, u prepuštanju bestijalnom instinktu iživljavanja i ponižavanja. Zar nisu i pobijeđeni prema našoj vjeri – pitao se – naši bližnji za koje smo u ljubavi odgovorni? Teško mu je, kaže, danas gledati kult sile i rata kojem se klanjaju sve generacije. Nejasan mu je cilj prema kojem se društvo kreće, sumnjičav je prema lažnom optimizmu i lažnom jedinstvu iz osjećaja sile i pobjede. Jedinstvo smatra lažnim zato što se temelji na isključivosti prema svima koji ne obožavaju njihov kult, ali i zato što u svojoj osnovi ima odbojnost prema povijesnim istinama i činjenicama, primjerice onoj o kojoj je sam svjedočio vezanoj za dogovore o humanim preseljenjima (Tuđman-Milošević) i razmjenama stanovništva, o uspostavljanju etnički „čistih“ teritorija.

Ono oko čega bi se razumni ljudi u jednoj zajednici trebali udružiti i pokazati patriotizam, smatra, jesu poštivanje i provođenje zakona, jer su najveća društvena zla koja su desetkovala ova društva korupcija, kriminal, sveprisutnost droge (neki hrvatski gradovi su u samome europskom vrhu) i sl. Stvorena je atmosfera u kojoj mladi više ne vide nikakvu nadu u budućnosti, već im se nudi da spas pokušaju pronaći u prošlosti. Budući da je stvorena histerija lišena bilo kakve dubine i suštine, ostaje jedino da se živi od izmišljanja nepostojećih neprijatelja i obračunavanja s onima koji tobože priječe povratak u savršenu prošlost. Da nije „glasne manjine“ bio bi raj na zemlji.

Produkt takvog povratka u prošlost je neviđena histerija prema braći i sestrama srpske nacionalnosti koji žive stoljećima, kao i Hrvati, na prostorima današnje Hrvatske i nisu svi bili „pobunjeni“, mada bi i prema takvima kršćanska ljubav i viteštvo pobjednika trebali pokazati velikodušnost i učiniti sve da i oni ponovno nađu razlog da zavole svoju državu. Država na isti način pripada svima. Nema privilegiranih, osim u totalitarnim glavama i antikršćanskoj dijaboličnosti (gr.: diábolos – onaj koji sije razdor) koja unosi razdor među ljude i narode. Pobjednici ogrnuti i kršćanskim simbolima su u svojoj histeriji praktično prestali biti kršćani i trude se to pokazati djelima.

Ta (ne)svjesna manipulacija Božjim imenom i kršćanskim simbolima zapravo je bogohuljenje i pokušaj da se kršćanstvo iznutra uništi a Isusova radosna vijest pred očima drugih potpuno diskreditira i obesmisli.

Zajedništvo koje se poziva na Boga, a pri tome unaprijed isključuje druge narode, teško da može u suštini imati zajedničkih dodirnih točaka s univerzalnim značenjem Radosne vijesti. Ta (ne)svjesna manipulacija Božjim imenom i kršćanskim simbolima zapravo je bogohuljenje i pokušaj da se kršćanstvo iznutra uništi a Isusova radosna vijest pred očima drugih potpuno diskreditira i obesmisli. Temeljna uloga i zadaća vjere, kako je se ovdje predstavlja, je očuvanje nacionalnog identiteta, a ova nominalna kršćanska zajednica iz straha se zatvara u sebe i direktno proturječi Isusovoj postuskrsnoj zapovijedi: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15). Ako išta proturječi ovoj zapovijedi, i Isusovoj poruci u cjelini, onda je pretvaranje njegove zajednice u sektu isključivih, koliko god ona bila brojna, koji su uvjereni da su pravovjerni. A upravo su umišljeni pravovjernici – rulja, slobodnije kazano – osudili Isusa na križ pod optužbom za otpadništvo od vjere i bogohuljenje. Stoga je jedini ispravan kršćanski stav u odnosu na ovo što se kod nas lažno predstavlja Kristovom crkvom i kršćanstvom biti „otpadnik“ od toga zastranjenja. Na taj način se mnogo puta kroz povijest kršćanstvo sačuvalo, a jedino se i danas na taj način može sačuvati.

Nisu svi svjesni, vjerujem ni većina, u kakvo su se kolo uhvatili. Pogotovo mladi. Mnogi se osjećaju isključenima, suvišnima, pukom potrošnom robom u ovom kapitalističkom svijetu. Traže zajednicu kojoj mogu pripadati i gdje će se osjećati prihvaćenima. Oni kojima povjeravaju svoje živote, koji bi im trebali ponuditi prostor u kojem će u zajedništvu s drugima sami pronalaziti svoja životna uporišta utemeljena u vjeri u Život, serviraju im mračnu nacističku ideologiju umotanu, ne toliko vješto, u ljubav prema obitelji, domovini i Bogu. Mladi su žrtve egomanijaka kojima je jedino važno da oni budu važni i da imaju auditorij i sljedbenike, što im stalno pojačava osjećaj moći u Crkvi, politici ili društvu općenito. Dok se god ne osvijeste, ostat će puka sredstva jedne opasne manipulacije životom, koja ono duhovno najvažnije pretvara u suprotnost: ljubav prema bližnjemu u strah od bližnjega, empatiju u ravnodušnost, borbu za socijalnu pravdu u društveni fatalizam, otvaranje duše prema uvijek novom, vječnom (Bogu) u njezino nastanjivanje najmračnijim demonima predaka…

Najčešća mantra zavodnika omladine je: „Svoje volimo, druge ne mrzimo.“ Kao da bi ljubav nadahnuta evanđeljem (ili humanizmom) mogla biti šizofrena, imati jedno srce koje voli a drugo koje je ravnodušno, „vruće“ srce za Hrvate, „hladno“ za Srbe i druge. Radi se o jednoj blasfemiji koja izravno proturječi središtu vjere da je čovjek (čovjek!) stvoren na sliku Božju i da se sam Bog utjelovio u Isusu Kristu za sve ljude. Prema tome, „imperativ“ kršćanina je ljubav prema svakom čovjeku koja svoje utjelovljenje nalazi u bližnjima s kojima na različite načine dijeli život. „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1Iv 4, 19).

Čini se da dolazi vrijeme u kojem će oni čiji će se identitet temeljiti u Kristu biti proglašavani izdajnicima i neprijateljima naroda i kršćanstva jer se odbijaju klanjati nacionalnim i državnim idolima.

Središnje teme kršćanske vjere kao što su mir, pomirenje, bratstvo, empatija, solidarnost, sloboda, uključivanje isključenih i odbačenih, socijalna pravda, jednakost svih ljudi u dostojanstvu… čini se kao da još nisu prodrle do srca današnjih „branitelja“ kršćanstva i kršćanskih vrijednosti. Onima koji se klanjaju duhu rata i sile ove poruke mogu biti samo prijeteće jer naslućuju da bi im mogle ugroziti identitet i uništiti idole. Njima je Bog puko sredstvo u službi „višeg dobra“ – nacije, da njime brane naciju (i onda kada je nitko ne napada). Bogom se, dakle, bestidno manipulira. Njima nije Bog Isusa Krista otac, nego im je otac rat, koji im je početak i smisao svega. Zato im je mač simbol.

Čini se da dolazi vrijeme u kojem će oni čiji će se identitet temeljiti u Kristu biti proglašavani izdajnicima i neprijateljima naroda i kršćanstva jer se odbijaju klanjati nacionalnim i državnim idolima. Trebamo imati na umu da su kršćani i u prvim kršćanskim zajednicama, kao i spomenuti građevinski radnik s početka teksta, smatrani bezbožnicima i neprijateljima države jer su se odbijali klanjati i prinositi žrtve ondašnjim državnim svetinjama. Danas su te svetinje, vrhovna božanstva, među ostalima, država i apstraktni pojam nacije. U pogledu na te „takozvane bogove“ mučenik sveti Justin (100-165) je sebe priznavao kao „ateistu“.

Kult sile i rata