Piše: D. Marjanović

Hrvatska je u problemu. Kamo sreće da je samo Hrvatska jer u tom slučaju potražili bismo rješenja tamo gdje su takvi i slični problemi već riješeni. Nažalost možemo vrtjeti taj globus u nedogled bez da pronađemo ijedno mjesto u koje bismo se mogli ugledati, da nešto kvalitetno kopiramo ili da barem shvatimo kako su si drugi pomogli. Umjesto toga pronaći ćemo priče koje se ponavljaju. Svijet i ljudi u njemu u dubokim su krizama. Sigurnosna i ekonomska kriza snažno se osjete na površini, ali to su tek vrata u puno dublje krizne hodnike. Čovjek se pod teretima koje nije birao našao u sveopćoj egzistencijalnoj krizi, uključujući svoj identitet, svrhu postojanja, način opstanka…

U modernoj psihologiji jedan od najčešćih poremećaja je onaj koji se tiče osobnosti, odnosno identiteta. Moderna znanost tvrdi da radi na tome, ali brojke potvrđuju da im ne ide baš najbolje ili rješenja – koja su nerijetko kemijska – jednostavno nisu učinkovita. A identitet je, iako ne u onom fizičkom smislu, neophodan za život poput hrane, vode i skloništa. Kad bismo se vratili u dalju povijest, nekoliko stoljeća unatrag, identitet je bio instant zajamčen i za života nije bio naročito podložan promjeni. Ljudi su se rađali, živjeli i umirali u svojim prepoznatljivim okvirima. Muku su uvijek mučili s ovom fizičkom egzistencijom, kao i s povremenim tektonskim poremećajima oko sebe (rat, promjene vlasti, carstva…), ali identitet je bio nešto vrlo nepomično i stabilno.

Očekivati da će moderan čovjek pod pritiskom nametnute ekonomske fleksibilnosti ili ideologije odjednom postati fluidnog ili nedorečenog identiteta je opasna zabluda. Ali zabluda te vrste se ne nudi samo na izbor, po principu budite što god želite biti, već se i apsolutno nastoji institucionalizirati.

Svaka ideologija je takva. Svaka se boji istinske slobode jer u okvirima slobode ljudi bi mijenjali svoje preference, vjere, ekonomske sisteme, na kraju i samu ideologiju koja želi i uvijek teži tome da bude jedina.

Bilo je u povijesti perioda kad bi se naročito agresivne ideologije etablirale kao jedine i tad bi, naivno i privremeno, i identitet mirovao. No, kao što znamo i vlastitim životima svjedočimo, jedino što istinski uvijek dolazi su promjene. Promjene su neumoljive i uvijek će stvarati određenu dozu nelagode i posljedica. Navika na jednu stvorit će se taman kad već stiže nova, a u današnjem sve ubrzanijem svijetu i te smjene događaju se sve brže i brže.

Ali čovjek u svom najčešćem izdanju nije stvoren da bi se beskonačno mijenjao i to po njega nije ni poželjno. Stalnu promjenu diktira moderni ekonomski sustav koji žele stvoriti savršeno versatilnog radnika kojeg može velikom brzinom prebacivati s funkcije na funkciju, nadograđivati ga, imati ga uvijek spremnog za nove i sve kompleksnije poslovne zadatke. Promjena posla, mjesto rada, sve to neminovno mijenja i identitet pojedinca, često i brže nego je pojedinac na to spreman.

I tad se stvara otpor, što kod pojedinca što kod cijelog kolektiva. I nije to paranoični ili neopravdan strah. Kako smo i rekli u uvodu, gubitak identiteta je strašna pojava. Postoje ljudi koji imaju psihološki izražene probleme s identitetom (recimo BPD i sl.) i to su zaista teška i mukotrpna stanja. Identitet je nešto na što se i naš racionalni i duhovni um naslanja. To je “ono nešto” što bi se u neznanstvenom smislu nazvalo “duša”, neopipljiva pojava, teško i opisiva, ali nevjerojatno čvrsta i važna, usidrenje, nešto na što možemo računati čak i u trenucima najvećeg izazova, najveće prijetnje – ja sam ja, znam tko sam ja.

To je skoro pa automatski proces u ljudskom umu. Osoba najčešće ne gradi identitet svjesno, s predumišljajem, ali se brzo “hvata” na njega u svrhu neophodnog mira i kompletne egzistencijalne prisutnosti. Ego tu igra vrlo važnu ulogu kao nevidljiv mehanizam koji ima neopisivu moć samoobrane. Egu je bitno da postoji, zajedno sa svojom osobom, u okvirima za koje se može vrlo jasno vezati. Recimo siromašna osoba će početi isticati kako je siromašna, kako joj je teško… iako to nisu neke lijepe stvari, ego je prihvatio, vezao se, pronašao je svoj identitet, u neku ruku čak i – paradoksalno – osjećaj ponosa. Čuti ćemo od ljudi koji su po 40 i više godina radili neki težak posao za jako lošu plaću i u (slabašnoj) mirovini pričat će o tome, o toj težini posla, s osjećajem ponosa.

Koliko god je ljudska psihologija duboka toliko je i egzaktna na svojoj površni. A poznavanje ljudske psihologije je apsolutna predispozicija da bismo se uopće upustili u bilo kakvo analiziranje problematične današnjice, s naglaskom na Hrvatsku, kamoli nudili neka konkretna rješenja.

A gdje je točno problem? Prijetnja novim ratovima u Europi? Eskalirajuća inflacija koja mrvi standard života? Stalna financijska nesigurnost? Pokoravanje centrima moći Europske unije? Da, svakako, ali danas moramo ići dublje, u međuljudski i društveni sukob jer svi navedeni problemi, iako veliki, riješit će se možda sami od sebe ili pak (nažalost) nemamo previše utjecaja na njih. Ovaj pak društveni, čija se razina potpuno razotkriva, zapravo je i najveći i najopasniji. U isto vrijeme i rješenje je najteže, ali ne bismo trebali gubiti niti dan na odgađanju pronalaska, jer to je problem koji će nas prvi potopiti.

Hrvatska je u problemu. Ali Hrvatska nije u vakuumu. Društveni problemi današnje Hrvatske su i tipično njeni i potpuno tuđi, odnosno te dvije krajnosti se stapaju u jednu, svakodnevnicu, koja je doslovno zapela u tunelu iz kojeg ne zna izaći, a mora, jer ako na vrijeme ne vidi svjetlo pobit će se unutra.

Ali problem je dubok i s jako puno tunela. Da je uistinu jednostavan obasjali bi ga svjetlošću i riješili jako brzo. Nažalost nije tako, ali defnitivno nije ni nerješivo. Zahtjeva prilagodbu stava o svim našim vremenima i identitetima. Zahtjeva totalno obasjanu povijest, smirenu sadašnjost, i jasnu budućnost.

Ako razgovaramo s nekim jedan na jedan moramo voditi računa da tu osobu ne povrijedimo nekakvom drskošću, neargumentiranim nametanjem, jednostavno neprimjerenom komunikacijom. Ako se obraćamo dvojici moramo već dvostruko više paziti. Ako se pak nekim slučajem naša publika broji u tisućama onda i tisućama puta moramo biti više obazrivi i svjesni koliki kapacitet kaosa posjedujemo.

Tu počinje iskonski problem. Komunikacija, najčešće jednostrana, odnosno “informiranje”. Svako društvo žrtva je svojih izvora informiranja. U zdravstvenom smislu čovjek je najčešće ono što jede, ali u duhovnom i civilizacijskom smislu ono je što informacijski guta.

Ne treba posebno naglašavati da su izvori informacija postali bojna polja, mehanizmi ekstremnog razilaženja i primarno stroj za propagandu ideologije. Skoro pa sav sadržaj ujedinio je i ideološki sadržaj, a u eri napredujućeg (ne u dobrom smislu) kapitalizma tu dodatno imamo najgoru kombinaciju – ideološku propagandu za novac.

Hrvatska nije iznimka, ali brzo postaje najneugodniji primjer. Kao zemlja kojoj u nacionalno-političkom (a možda i svakom drugom) smislu kronično nedostaje suvereniteta postala je idealno bojno polje za sukob ideologija, do te mjere da bi je se “izvana” moglo promatrati kao jedan laboratorijski socijalni eksperiment na razini cijele države.

Kroz dugu povijest Hrvatska se svakako suočavala s izazovima po svoj kolektivni identitet, ali ti su izazovi u stoljećima ranije bili jasno vidljiviji, opipljiviji, znalo se otkud dolaze. Danas pak dolaze kao svojevrsna sveprisutna pojava koja želi nametnuti svoju dominaciju na jedan potpuno drugi način. Ideologijom se udara bez puno razmišljanja o posljedicama jer samo “tržište” nije toliko veliko i važno. Slično je i u konzumerizmu – velike korporacije će svoje oglase za velika tržišta prilagoditi, da se kupcima proda iluzija o tome da je “stvorena “za njih”, a kod nas najčešće neće već će se samo kopirati gotov proizvod bez da ikog briga za lokalne sentimente.

Ista stvar je i s ideologijom. A koja je uopće dominantna ideologija? Teško je i reći jer na razini i Europe i (zapadnog) svijeta to je trenutačno u jednom nedorečenom stanju, ali što god da je, ideologija je uvozna. Možda su to trenutačno zadnji trzaji nečeg što je upalo u potpunu devijaciju, ali dominantna ideologija zadnjih godina (ili koje desetljeće) svakako je bio iskrivljeni liberalizam (za neke je to “ljevica”, ali to su izvedeni moderni termini koji se nikako ne uklapaju u prava značenja) koji je brzo pokazao svoj elitizam i netrpeljivost.

Ideološko režimski mediji uvijek egzistiraju kroz propagaciju vodeće ideologije pa se tako i ova valjala u ogromnim količinama, najčešće od strane ljudi koji rade po diktatu financija, čak i ne po vlastitim uvjerenjima. To je, ako se vratimo nakratko na pitanje identiteta, vrlo zastrašujući mehanizam jer funkcionira naizgled nezaustavljivo. Ako se “pojavi” znatna količina novca izvana koju će dobiti onaj koji je voljan informacijski propagirati neku ideologiju, koliko god ista bila nekompatibilna s lokalnim prilikama, taj novac se odmah grabi. Na taj način smo dobili i medijsku elitu i nepregledni niz tzv. nevladinih organizacija koje su bile spremne proizvoditi pamflete, “studije”, ankete, i sav drugi materijal u svrhu drastičnog preoblikovanja društvenog izgleda.

Primjerice, rodna ideologija, naročito elementi koji su agresivno zadirali u koncept odgoja djece (u prijevodu – dječja indoktrinacija) nisu mogli ne stvoriti snažan otpor, strah, gnjev, a kod nekih i paniku. Dakako, tragična posljedica te ideološke agresije traženje je zaklona u ekstremizmu s obrnute strane, a kad se na sve to doda potpuno neregulirana informacijska buka, dobijemo ono u čemu upravo živimo – intenzivnu netrpeljivost koja će se uskoro prebaciti preko one najstrašnije razine, tvrdnje da druga strana nisu i ne mogu biti istovrijedni ljudi.

Mnogi će krenuti s mjerenjem ekstremizma, izračunom posljedica ove i one ideologije, ali to u startu je pogrešan pristup. Svaka ideologija je put za ekstremizam, bez iznimke. I da, ekstremizam se svakako nalazi s obje strane, a svaki pokušaj relativizacije, obrane “svojeg”, vodi u još veći konflikt.

Dakako, postoji i nešto između, postoji još uvijek velik broj ljudi koji se ili ne priklanja ekstremnim stavovima ili već uviđa da je jedini mirni izlaz iz ovog sukoba trijumf zdravog razuma. Te ljude se mora osnažiti i hitno im povećati broj. Oni su temelj ne samo stabilnosti i opstanka ove (i svake) zemlje već i jasnog napretka. To, nažalost, nije nimalo lak posao, čak ni održavati “zdravi razum” u vrijeme intenzivnih napada na sva naša osjetila. U isto vrijeme to je doslovno jedini proboj iz tunela kaosa. Sve drugo nas vodi u blisku budućnost pod vlašću ideologije i u njoj ćemo kolektivno stradati.

Naravno, prije no što bi netko duljinu teksta mogao nazvati okolišanjem, jasno je da se referiramo na aktualni koncert Marka Perkovića Thompsona (MPT) koji je održan na zagrebačkom hipodromu prije dva dana (5. srpnja 2025.) i na kojem se okupilo oko pola milijuna ljudi. Posve je jasno da je to bio puno više ideološki skup nego glazbeni događaj. Svakako je i idealan trenutak da baš sad otvorimo cijelu ovu raspravu, ne zato što je ranije bila manje važna, nego zato što je ovaj događaj bez presedana ujedno i okidač.

Za neke je to razlog za paniku, a interpretacije su mnoge. Panika nikako nije opcija, ali adresiranje uzroka svakako jest. Imali smo situaciju gdje su na tisuće, vrlo mladih ljudi, centrom Zagreba i putem do hipodroma vrlo “ponosno” nosili majice i druga obilježja koja datiraju iz vremena NDH. Jesu li to sve neo-nacisti? Ili pak svih pola milijuna? Ne, svakako nisu, ali signal je vrlo jasan i glasan. Hrvatska bi u neku ruku morala biti “sretna” da je takav signal dobila, u svom neospornom i direktnom izdanju, jer ljudi imaju tendenciju gurati glavu u pijesak dok ne bude prekasno. Srećom nije prekasno, možda je čak i “svako zlo za neko dobro”, ali čeka nas puno posla s krajnje neizvjesnim ishodom.

Svjedočili smo reakciji na podražaj. Akcija stvara reakciju. Interpretacija sad postaje sve, doslovno će odrediti sudbinu ove zemlje. Pogrešna interpretacija vodi nas u posljedice koje mogu biti ogromne, nepopravljive.

Prije nego pokušamo to sagledati valja nešto reći i o uvertiri, naročito za one koji možda nisu pomno pratili cijelu ovu priču. Otpor prema MPT-u redovima medija, ali i politike (uključujući desni centar, HDZ), bio je zapravo godinama vrlo snažan. Cijeli projekt, zbog jasnog koketiranja s NDH, bio je godinama marginaliziran. To je imalo dvojaki efekt. S jedne strane popularnost istog nije se mogla osjetiti u samom “mainstreamu”, ali s druge strane to je još bujalo popularnost kod same publike, naročito kod onih koji su u samom slušanju vidjeli neku verziju buntovništva.

Kad je “sistem” pokušao mladim ljudima reći da rock n roll ne valja, Elvis Presley i drugi postali su još kudikamo veće zvijezde. U nekom vrlo prilagođenom smislu tome svjedočimo i ovdje. Da ne bi ispalo da se u Hrvatskoj “buntovništvo” veže samo uz koketiranje s NDH, tu su podjednako motivirane mase mladih ljudi koji obožavaju – neki će reći paradoksalno, ali smisla zapravo ima – glazbu iz Srbije, naročito folk i “turbo-folk” varijante. Oni koji vide tu istu mladež kao posrednike svoje ideologije moraju prihvatiti činjenicu da su zasigurno mnogi entuzijastično sudjelovali i na koncertu MPT-a i istaknutih zvijezda koje u Zagreb dolaze iz Srbije.

Takvi mladi, bez obzira što se ne možemo složiti s njihovim glazbenim ukusom (u oba slučaja), zapravo su najmanji “problem”. Oni su još mladi mamac za ideološke napore, a oko njih borit će se svi. To da očigledno ne znaju činjenice vezane uz NDH treba pripisati državi koja se za to “pobrinula”.

Problem postaju eventualno njihovi roditelji jer oni bi već trebali znati nešto manje više. Dobro, možda su lijeni, možda ne misle da je to nešto čime bi se trebalo baviti, ili su već podlegli pod propagandu da su to sve “laži koje im serviraju komunisti”. Kako god da bilo, ako bismo htjeli biti optimistični, možemo se nadati da zaista velik broj ljudi na prekjučerašnjem događaju iskreno ne zna niti razumije okolnosti u kojima je nastala NDH niti njeno strukturalno djelovanje.

Je li to “oprostivo” u vrijeme današnje široke dostupnosti informacija? Zapravo i jest. Bez obzira koliko je informacija danas dostupnija ljudi ne tragaju aktivno za njom. To je teško i naporno, a uvijek je prisutan i onaj fundamentalni strah – strah od povrede identiteta.

I netko će reći da je to potpuna zamjena teza – pa kako šačica radikalnih predstavnika liberalne ideologije može uopće ugroziti toliku masu koja očito egzistira u Hrvatskoj? Ali može, i svi to znaju. Liberalna ideologija ne broji se u broju aktivista već prije svega ogromnim novcem koji se iza toga valja.

Moglo bi se slobodno i bez pretjerivanja reći da u jednoj Hrvatskoj se još jako dugo vremena u društvenom narativu, kamoli obrazovnom, ne bi sama po sebi spominjala ideja da mala djeca “nemaju rod” te da je to nešto što bi trebala odabrati tek u pubertetu, prije, nakon, ili sama. To su jednostavno radikalni stavovi na kojima se i cijela konstrukcija neobuzdanog liberalizma ruši diljem svijeta i dolazi do velikih političkih promjena (SAD je možda najistaknutiji primjer).

Ovo je samo snažniji primjer, ali u praksi ih ima puno više. Tu svakako možemo pronaći i pozitivne tendencije, nešto oko čega će se složiti i cijeli “zdravorazumski sloj”, primjerice očuvanje sigurnosti osoba koje nisu heteroseksualne. Ali uz to se uvijek nadovezuju agresivne kampanje koje ciljaju ravno u srž postojećeg društvenog poretka. Te kampanje nisu pokretane od strane velikog broja ljudi, ali su jako izdašno financirane. Mediji su svjesni da do određenog novca mogu doći samo ako lojalno propagiraju dominantnu ideologiju. U slučaju političkih stranaka slična je stvar.

Masa pak, čuvši da bi se termini “mama i tata” trebali zamijeniti terminima “roditelj 1 i roditelj 2”, reagira žestoko, emotivno. Tim tempom svaka ispaljena ideja liberalne ideologije čini ogromnu uslugu kontra-ideologiji koja je skoro uvijek desničarska. Desnica može uživati jer imaju toliko materijala za privlačenje ljudi da gotovo ne znaju gdje sa svim tim. U isto vrijeme svaku bizarnost će dodatno napuhati da djeluju još strašnije, da izazove još veću paniku.

I tako, samo od uvoznih ideologija (jer i desnica danas itekako uvozi svoj narativ, a bez sumnje i novac), dobivamo društvo koje je u strahu, koje je uvjereno da će im neke dominantne sile oduzeti i njihove obitelji, crkvu, Boga, domoljublje… Odnosno, u konačnici, njihov identitet. Djeluju točno kako bi se i očekivalo kad ljudi osjete veliku ugrozu – zbijaju redove, pripremaju obranu jer izgleda kao da ništa drugo ne djeluje.

Ti ljudi, a govorimo o neupitnoj većini, godinama na sve načine poručuju da takve promjene ne žele, da ih odbacuju, da su im strane, da se takve budućnosti boje. Informacijske elite su pak pokazale nikakvo razumijevanje te umjesto toga su još i nagazile na većinu najčešće ih nazivajući zaostalima, ekstremnima, opasnošću…

Većina na taj način ostaje bez glasa. Može samo čekati dok političko-medijska vlast aktivno mijenja život oko njih, od škole, pitanja migracija, pa dalje. Prestrašeni ljudi ne idu preduboko u shvaćanje svih ovih promjena, koje same za sebe nisu nimalo jednostavne, već traže brzi zaklon, utjehu, sigurnosti, nekoga ili nešto da ih spasi od izazovnih vremena. Tu pronalaze iznova crkvu, MPT-a i razne druge elemente. Dakako, najčešće iz jedne zamke srljaju u drugu. To je taj strašni način kako ideologije djeluju – bijeg od jedne odmah vodi u drugu koja spremno čeka.

Jasno, može pojedinac biti potpuno slobodan od svih ideologija, ali to nije nešto što se događa samo od sebe. Zahtjeva jako puno rada na sebi i nosi jednu konačnu žrtvu – izopćenost od plemena. Stoga je za ljude puno lakše, a možda i generalno zdravije, egzistirati između narativa i pronaći zonu zdravog razuma iz koje mogu promatrati obje strane, ne priklanjati se totalno niti jednoj, i jedino na takav način čuvati sebe i cijelu zemlju.

To neće zaustaviti ideološke borbe, njih će uvijek biti, ako ništa drugo onda zbog novca koji uvijek teče u pravcu dominantne ideologije.

Nije se moglo ne primijetiti kako svi oni koji su se ponašali kao da im je posao (ili narudžba) čuvanje MPT-a podalje od mainstream narativa danas s ushićenjem recenziraju svaku pjesmu dotičnog, objavljuju bezbroj članaka na tu temu… Slučajnost? Teško. Govorimo o medijima koji su najveći trn u oku upravo sljedbenicima MPT-a, što zbog činjenice da su ga isti “držali u kavezu” mainstreama, što zbog toga što su upravo ti mediji bili najveći raspačivači liberalne ideologije dok je ta ideologija bila financijski iznimno moćna.

Došlo je do promjena, na globalnoj razini. U Americi je tzv. “woke” ideologija uvelike poražena. Sve to dogodilo se relativno naglo i nastala je panika. Gdje su idući izvori prihoda? U suprotnoj ideologiji, dakako.

Može li to proći? Teško. “Hodočasnici” (referenca na novi album MPT-a) neće oprostiti “aktivistima” i neće im dati da tek tako promjene ruho. Dakako, ovi to ni ne mogu učiniti takvom brzinom jer bi pritom izgubili svoju osnovnu publiku.

Nema sumnje da je velika masa bila namjerno ponižavana u vrijeme dok su se izvori propagande osjećali beskonačno moćno vjerujući da tadašnji (još uvijek sadašnji?) liberalni poredak može potrajati vječno.

Neki će reći kako je “nepravedno” da manjina nešto nameće većini. Možda, ali samo u principu. U stvarnosti manjina je uvijek ta koja nameće i upravlja. Pogledajmo samo cijeli ekonomski sustav u kojem živimo, zar ga možda kontrolira većina? Tako da taj argument u praksi ne znači ništa. Manjini treba samo dovoljno snažan megafon (medij) i može se slobodno upustiti u pokušaj potpune promjene jednog društva prema svom nahođenju.

To je vrlo stvarna moć koja kod onih koji su ciljani za promjene izaziva strah. Spomenuli smo važnost identiteta, ali možda ne dovoljno. Ljudi ne izlaze svjesno na ulice i snažno se angažiraju u cilju obrane svog identiteta, čine to često nesvjesno, boreći se protiv nametnutih i vlastitih kriza.

Jer zašto se nametnuta liberalna ideologija mnogima doima tako strašna? Da je riječ o nekim “devijacijama”, kako ih vole znati, mogli bi samo odmahnuti rukom i reći da ih se ne tiče. No, riječ je o promjenama koje “vrebaju” i na njih, a i na njihovu djecu. Brojke su neumoljive. Sve čega se konzervativni svijet bojao počelo se zbrajati protiv njega. Pad nataliteta, pad mladih vjernika, poprilični porast osoba koje se izjašnjavaju kao LGBT. Zaključak? Strah da nam liberalna ideologija to žestoko nameće i ako nešto ne poduzmemo jako brzo sve će nas transformirati.

Kad je identitet ugrožen strah se amplificira, ali ne može se reći da u tom strahu nema nečeg konkretnog. Druga strana tvrdi da su svi konzervativci skrenuli s uma i da samo umišljaju nečeg čega nema dok se u isto vrijeme nižu priče (naročito s druge strane Atlantika) o tome kako se djeci predlaže promjena spola kad to možda uopće nije potrebno – počinje izgledati kao da se želi zadovoljiti nekakva kvota.

Ljudi sve to vide, često i u jako napuhanom izdanju, i njihov strah raste iz dana u dan. Zbijaju se redovi, priprema se obranu, mobiliziraju se prve mirne mogućnosti – prosvjedi, akcija na glasačke kutije.

Pa što onda? Možda je i dobro da konzervativci svojim akcijama uspore dosad dominantnu liberalnu ideologiju i tako na neki način stvore stabilnije društvo? Da, ali samo u teoriji i samo na mjestima koja su za takvo što spremna. Mi nismo.

U Americi su se tako mobilizirali i doveli (i vratili) Trumpa na vlast. Model će se višestruko ponoviti u Europi. A u Hrvatskoj? Nadajmo se da neće (ali to je trenutačno nada bez pokrića). Zašto? Zbog svega viđenog prije dva dana.

Kombinacija straha i frustracije u Hrvatskoj je slična kao i vani, ali dolazi u neugodnijem izdanju. U jednoj Njemačkoj i dalje razmatraju kako zakonom zabraniti sve popularniju desničarsku stranku AfD iako su sve njihove kontroverze zapravo “kamilica” za skup koji smo imali na hipodromu prije dva dana. Naravno, u turbulentnom svijetu sve je moguće, ali da bilo kakav skup s obilježjima nacizma u Njemačkoj (populacijom daleko većoj Njemačkoj!) okupi 500,000 ljudi, za sad nije zamislivo.

U trenutku kad su ekstremno oportuna vladajuća politika i mediji učinili sve da se taj događaj normalizira, ne čudi da mnogi ne vide itekako dubok problem u cijeloj situaciji.

I nije svrha ovog osvrta nastupati diplomatski i mlitavo tvrdnjom da su sve prisutne ideologije loše i opasne. To nije predgovor glavnoj misli. Sve ideologije pokazale su se iznimno opasne, na ovim područjima naročito, ali koketiranje s NDH je kategorija potpuno za sebe.

Treba biti realan i odmah priznati da je riječ o vrlo teško shvatljivoj povijesti ovog prostora i da doslovno nema šanse da mladi ljudi u Hrvatskoj, dakle rođeni u 21. stoljeću, mogu ikako shvatiti kompleksnost cijele priče, a naročito ne kroz “kvalitetu” domaćih povijesnih udžbenika koji su često ogledni primjer revizionizma.

Isto tako neće ih preobratiti ni smiješne moralne vertikale koje će na njih vikati kao na zločestu djecu. Na njihovu “Ne veličajte NDH!” ovi će im se smijati u lice. I trebali bi, jer njihovi pokušaji objašnjavanja povijesti su najčešće bijedni, patronizirajući pa čak i duboko pogrešni. Puno je danas i onih koji upozoravaju na neo-ustaštvo, a da ni sami ne znaju što se tada zapravo događalo.

Čak i ovi koji posežu za “kako možete slaviti Pavelića, pa on je prodao Dalmaciju Talijanima!” – neće postići ništa. Ne zato što je to bio najveći čin kontra hrvatskih interesa (a bio je), već zato što upravljačka snaga neo-ustaške ideologije ima spremne “argumente” koji će proći kod onih kojima treba jako malo da prođu. Reći će primjerice kako je Pavelić to “morao” učiniti u kompleksnim povijesnim zbivanjima kako bi osigurao hrvatsku “nezavisnost” ili pak da je plan bio vratiti Dalmaciju čim se raspadne talijanska fašistička vlast.

Teško, jer ideja prodaje Dalmacije osmišljena je još dok je Pavelić bio u Italiji s ustašama na regrutaciji, ali čak i da jest to bio “maestralni geopolitički potez”, to nipošto nije bio najveći grijeh NDH.

Naravno, ne treba uopće ulaziti u paradoks činjenice da se ustaška obilježja i danas pojavljuju diljem nekoć prodane Dalmacije, ali to zaista treba pripisati zastrašujućem stanju hrvatskog školstva koje se boji pričati kontra NDH.

Ipak, da napravimo kratki podsjetnik na neke činjenice koje možda nisu poznate čak ni onima koji sebe smatraju dobrim poznavateljima ovog perioda.

NDH je nastala pod direktnim pokroviteljstvom fašističke Italije i nacističke Njemačke. U tom pogledu u pravu su oni moderni kritičari koji djecu također odvraćaju tvrdnjama da NDH “nije bila ni nezavisna ni država”. Ali opet, velikom broju to neće biti bitno jer, eto, imala je taj “H” na kraju i iluzija o “prvoj” Hrvatskoj se utaborila s tendencijom da ostane.

Iskreno govoreći, ne bi bila ni prva ni zadnja zemlja koja je prihvatila ponižavajući marionetski status samo u svrhu svog postojanja. Čak ni to nije “problem”. Nacije su tako redovno nastajale i nestajale. Problem, dakako, je u činjenici da je NDH bila do te mjere genocidna organizacija da je uspjela, a to je zastrašujući “podvig”, zasjeniti čak i svoje ideološke sponzore, čak i nacističku Njemačku.

NDH je osnovana 10. travnja 1941., a ubojstva su krenula već isti tjedan. U prvom redu žrtve su bili Srbi, ali i druge skupine, Židovi, Romi, “nepodobni” Hrvati, komunisti…

I je li to nešto što nova djeca Hrvatske kao ne znaju? Vjerojatno i znaju, ali ne mare, kao i mnogi njihovi roditelji, ali svi zajedno sigurno ne znaju magnitudu eksterminacije i sadizma koji se provodio u NDH gotovo od prvog dana.

Nacistička Njemačka, koja je provela i holokaust, bila je – bez da imalo umanjujemo njihove zločine – zemlja “industrijskog”, skoro pa birokratskog genocida. Dakako, bilo je među nacistima i strašnih okrutnosti, ali sama eksterminacija ljudi (primarno Židova) odvijala se hladno i industrijski… vlakovi, konc-logori, masovno ubijanje otrovnim plinom… Nacistička Njemačka ubijala je skoro potpuno dehumanizirano. Nije se “trošilo vrijeme” na mučenje civila. Istaknuti inženjeri, doktori, “stručnjaci”, radili su predano kako bi osmislili što brže metode za ubijanje. Cilj je bila učinkovitost, eliminacija. Plan je ujedno bio i da sami vojnici ne gledaju u oči žrtvama koje ubijaju. Zašto nepotrebno traumatizirati “jadne vojnike”?

Njemačka okrutnost, temeljito osmišljena da bude lišena emocija, neopisivo je zastrašujuća.

No, na skali monstruoznosti, NDH je bila sasvim druga kategorija. Ubijanja u NDH, kako smo i spomenuli, počela su odmah, dakle vrlo sustavno, pod jasnim diktatom nove “države”. To je bitno za spomenuti jer kasnije ćemo imati ratove nakon raspada Jugoslavije u kojima je također bilo strašnih zvjerstava, ali ni pod čijim potpuno direktnim naredbama.

NDH je pak naredila genocid. I bio je to genocid kakav se teško može pronaći u povijesti. Masovno ubojstva srpskih civila bila su zapravo strašan sadizam. Ljude se ubijalo raznim hladnim oružjima – noževima, sjekirama, motikama. Masovno su se ubijala i djeca, a sam čin ubijanja po selima često je bio popraćen nečim što se na najgrozniji način može opisati kao “slavlje”, često pred očima prestravljenih članova obitelji.

Uskoro su se počeli otvarati i koncentracijski logori, a NDH je jedina imala i konc-logore za djecu . Nije to tako daleka povijest da bi se mogle zamagliti povijesne činjenice. Dakako, emotivna reakcija svake osobe koja gradom šeće s NDH ikonografijom biti će “to su komunističke laži”.

Svakako da je i bilo komunističkih laži, ponovno govorimo i o ideologiji koja je sve nastojala prilagoditi sebi i svom narativu, ali u ovom slučaju govorimo o stvarnim, višestruko međunarodno potvrđenim činjenicama. Jasno, svaki holokaust i genocid se može olako negirati, dovoljno je reći “ne vjerujem da je tako bilo”. Ali u slučaju NDH dokazi su toliki da ta “ne vjerujem” izjava ima jednu sasvim drugu svrhu. Ona grčevito brani identitet osobe koja nije u stanju priznati ni prihvatiti da je na neki način, pa makar i krivim poljem na šahovnici, povezana s takvom strašnom prošlošću.

Najgore što se s uspomenom na NDH može dogoditi je da je se bespogovorno prigrli ili bez argumenata prikaže kao genocidnu babarogu. Povijest oko nje je tragična, zastrašujuća, ali u povijesnom kontekstu i vrlo zanimljiva. Veća doza znanja i interesiranja za taj period bi toliko pomogla u smanjenju potentnosti rastuće neo-ustaške ideologije u Hrvatskoj.

Uvreda je za vlastito (ne)znanje ne pitati se barem zašto je NDH toliko progonila i ubijala Srbe? Jer kad bismo znali te činjenice brzo bi se rasvijetlile i neke tabu teme vezane uz Domovinski rat 90-ih godina.

Istina oslobađa iako je vrlo, vrlo neugodna. Naime, mnogi Hrvati jako dobro znaju da je relativno kratki period NDH (4 godine) obilježen masovnim ubijanjem Srba. I bez da zagrebu malo dublje pripisat će to “turbulentnim vremenima” i činjenici da je to bila tek jedna epizoda u povijesti hrvatsko-srpskih sukoba.

I to je ta duboko fabricirana povijest koja vodi u relativizaciju NDH zločina. Jer ne, genocid nad Srbima u NDH nije bio nikakav “kontinuitet” ubijanja već prvi takav čin u zajedničkoj povijesti koja bi mogla vrlo iznenaditi one koji su odrasli na “narativu 90-ih”.

Jel bilo napetosti na relaciji Hrvati-Srbi? Svakako, ali nipošto ne u toj mjeri da bi se i u najvećem ludilu moglo opravdati ono što je poduzela NDH. Ako je i bila “osveta” (što se teško može reći) bila je beskonačno neproporcionalna.

Ono što mnogi barem donekle znaju je da Hrvati i Srbi, iako isto južnoslavensko pleme koje je u 7. i 8. stoljeću stiglo na ove prostore, su zapravo veliki dio povijesti proveli poprilično odvojeno ili uz tek manji “zajednički život”. Prije puno stoljeća razdvojila ih je vjera – Vatikan je preuzeo Hrvate, Bizant Srbe. Prvi su postali katolici, drugi pravoslavci. Ali zapravo su često bili u odvojenim carstvima i kraljevinama.

Hrvatska je stoljeća provela pod Austrijom i Mađarskom, odnosno kasnije u sastavu Austro-Ugarske. Glavni veliki “kontakt” se dogodio nakon prodora Turaka (Osmansko carstvo) na ove prostore. Zauzeli su današnju Srbiju, Bosnu, dijelove Dalmacije, Slavoniju… s tendencijom da krenu dalje na Zagreb, Beč.

Bez da ulazimo u dubinu tog vremena (možda drugi put), “napredna katolička Europa” bila je u velikoj opasnosti. Hrvatska, koja je tad imala popriličnu razinu autonomije pod Austro-Ugarskom, ali ipak pod Bečom, nije u tom ključnom trenutku imala snage da se obrani protiv Turaka. To je onaj period “ostataka ostataka nekoć velikog hrvatskog kraljevstva” kojeg se neki možda sjećaju iz satova povijesti. I kako se obraniti od turskih osvajača? Beč je došao na ideju – pozvat ćemo Srbe.

Srbija je teško patila pod turskom okupacijom, što od nametnutih poreza, progona, do otimanja djece za tursku vojsku (janjičari). Beč je došao na ideju da ponudi Srbima da dođu u rubne prostore njihovog carstva (gdje je bila Hrvatska) i da se tamo osnuje veliki zid otpora prema turskim osvajačima – Krajina.

Srbi su još u prvoj polovici 16. stoljeća u većem broju (stotine tisuća) prihvatili taj poziv. Ponuđena im je zemlja, da podignu svoja nova sela. Garantirano im je pravo na vjeru, podizanje svojih crkava, škole, kultura… Došli bi tu i imali daleko bolje uvjete za život nego u de facto okupiranoj Srbiji. Ali postoji jedan uvjet – moraju braniti taj prostor gdje žive svojim životima. Turci će napadati, neće odustati, a Srbi su dovedeni da pomognu spasiti Austro-Ugarsku.

Hrvatima nije bilo drago što je Krajina bila izravno pod upravom Beča, a ne Zagreba, ali nisu se previše bunili. Zapravo su zajedno ratovali protiv Osmanlija – i to uspješno, stoljećima!

Srbija, ona “prava Srbija” ostala je na istoku, kulturalno i u teškoj situaciji. Srbi Krajišnici pak, iako su uvijek morali biti spremni za idući turski napad, s vremenom su se integrirali u ovaj novi “zapadni” prostor iako su zadržali pravoslavlje. Jezik se pak sa stoljećima počeo mijenjati i mnogi Srbi u Krajini više nisu ni pričali ekavicom.

Nakon raspada Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu došlo je do prvog ujedinjenja Južnih Slavena u sklopu Kraljevine Jugoslavije. Priča je počela entuzijastično na valu pan-slavenske ideje ujedinjenja. No, uskoro je postalo jasno da srpska monarhija ima glavnu riječ i da je sve orijentirano na Beograd. Hrvatskim elitama, koje su u Austro-Ugarskoj ipak imale određenu dozu respekta (i imetka), do te mjere da se čak pričalo (a nikad ostvarilo) kako bi Hrvatska mogla postati jednaka s Mađarskom i Austrijom, jako je smetalo da odjednom konkurentske srpske elite vode glavnu riječ.

No, je li Kraljevina zaista bila “tamnica” hrvatskog naroda kako bi neki danas rekli? Nije, svakako ne u nekakvom kontekstu koji bi kasnije “zavrijedio” osvetu na razini NDH! Srbija se nametala, jezik je bio srpskohrvatski, kao što će kasnije i u SFRJ Beograd preuzeti dominantni položaj.

Ubojstvo Stjepana Radića u skupštini u Beogradu od strane srpskog radikala Puniše Račića bio je strašan čin koji je uništio već poljuljano povjerenje (Hrvati su se žalili na korupciju i srpsku tendenciju preuzimanja dominacije). Bit će to temelj i za kasniju kraljevsku diktaturu.

U konačnici Kraljevina Jugoslavija se raspala u svega dva tjedna nakon invazije nacističke vojske. To puno govori o tome kolika je bila želja braniti je – gotovo nikakva.

Hrvati su svakako shvatili da srpska monarhija želi svu vlast za sebe, ali to je ipak bila centralizirana monarhije, a ne projekt Ilije Garašanina iz 19. stoljeća (projekt tzv. “Velike Srbije” – hegemonijske ideologije koja je zagovarala preuzimanje svih teritorija gdje žive Srbi).

Da su Hrvati stoljećima bili pod tuđom dominacijom nije sporno, a najveći dio te povijesti u zadnjih pola milenija proveli su pod Budimpeštom i Bečom. Nacionalizam, iako ga ljudi danas smatraju kao nešto što je “oduvijek prisutno” vrlo je nova ideologija, iz 19. stoljeća, i svodila se na ideju da narodi trebaju živjeti u svojim državama. Dobro, u teoriji nije sporno, ali u praksi to je bio početak novije turbulentne povijesti.

Svi narodi su odjednom htjeli svoju državu (većina će ih u konačnici i dobiti) pa tako i Hrvati, ali ono što su “dobili” u vidu NDH bio je samo geopolitički satelit nacista i fašista, tampon zona primarno potrebna njima.

Sve što su Hrvati i Srbi prošli zajedno – tri stoljeća zajedničke obrane “vrata Europe”, zatim nekoliko desetljeća u zajedničkoj monarhiji koja nije imala namjeru hrvatskim elitama dati “njihov dio” – nikako nije moglo niti blizu biti opravdanje za ono što je krenulo već u prvim danima NDH.

Uzrok genocida nad srpskim stanovništvom ne treba tražiti u povijesti jer se jednostavno neće pronaći. Uzrok je bila ipak fašistička ideologija, nešto novo za to vrijeme, koja je stvorila zastrašujući sadistički stroj za ubijanje.

Valja spomenuti da su Srbi i Hrvati ratovali jedni protiv drugih u Prvom svjetskom ratu – Austro-Ugarska protiv Srbije – ali to je više bio slučaj sudbine da su se našli na suprotnim stranama. Vojska je ratovala, prisiljena, ali nije bilo nikakvih paljenja sela, ubijanja civila na strašne načine. Gledajući unatrag, uspoređujući to vrijeme s koncentracijskim logorima NDH, sukob Hrvata i Srba u Prvom svjetskom ratu doimao se kao nešto na višem stupnju civilizacije.

I Njemačka i Italija negodovale su i pokušale barem ublažiti djelovanje NDH. Ne zato što su bili humani, daleko od toga, ali bojali su se (s pravom) da će to masovno ubijanje Srba dovesti do otpora koji će kasnije i njihove planove poremetiti (upravo to se i dogodilo).

Zemlja, ako se može tako uopće zvati, koja je orkestrirala sa samog vrha ubijanje ljudi noževima i sjekirama, čak i malu djecu, jednostavno nije postojala u Europi čak ni u najgorim trenucima Drugog svjetskog rata.

Dakako, povijesni revizionizam je u stanju sve samljeti, tome svjedočimo i danas.

Kasnijih godina mitovi su se samo stvarali i eliminirali po potrebi. Primjerice, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio je na funkciji u čak tri zemlje – Kraljevini Jugoslaviji, NDH, i SFRJ.

Od njega je napravljen mučenik kojeg se tretira kao sveca. I bio je. Jugoslavenski komunistički režim organizirao mu je suđenje na kojem se znalo unaprijed da može biti proglašen samo krivim, a na teret mu se stavljalo da je podržavao NDH. Zatvoren je i kasnije prebačen u kućni pritvor gdje je i umro.

Bila je to još jedna teška pogreška jer govorimo o čovjeku koji je bio, u najmanju ruku kompleksna ličnost. Kao i mnogi pozdravio je osnutak NDH, ali isto tako kao i mnogi nije znao da će takva NDH odmah krenuti u provođenje genocida. Zapravo, mora se reći, dobar dio hrvatske urbane populacije nije znao što se sprema, a najveći broj teških sadista i zločinaca dolazio je iz nerazvijenih i siromašnih krajeva (gdje ni pismenost nije bila odveć velika).

Stepinac je kasnije osuđivao nasilje, čak spašavao i progonjene, pisao Vatikanu o tome. Nova komunistička vlast mogla je i trebala to prepoznati, uvažiti, ali nisu htjeli – između ostalog zbog činjenice da Stepinac nije prihvaćao jugoslavensku ideju odvajanja crkve od Vatikana.

Kasnije su dakako desničari od Stepinca napravili ikonu potpuno preskačući činjenicu da je to bio čovjek koji se barem pokušao oduprijeti strahotama NDH. Jasno, mnogi će se složiti da je mogao učiniti i više, ali bio je to čovjek ekstremno zarobljen između dvije ideologije.

Današnji desničari pak baš nikad ne spominju recimo jednog drugog Alojzija, biskupa Alojzija Mišića iz Mostara koji je puno direktnije osudio zločine koje je provodila NDH. Mišić kao jedan od velikih heroja bez kojih bi katolička crkva mogla ostati posve ukaljana, potpuno je nestao iz moderne hrvatske povijesti!

Što Hrvatska danas treba učiniti po pitanju NDH? Za početak nema smisla je veličati. Kako smo i ranije istaknuli, obrana identiteta je skoro pa automatski nagon, razumljiv, i potaknut. Ali onaj dio Hrvatske koji je u strahu da će promjene eliminirati njima važne vrednote mora si pronaći novo uporište, to uporište ne može biti fašistička marioneta, projekt bez ikakvog iskupljenja, onaj koji je najdalje što može biti s bilo kakvim oblikom iskrenih kršćanskih vrednota.

Nažalost ratovi 90-ih, u Hrvatskoj i u BiH, podsjećali su na sadizam iz vremena NDH i to od strane svih zaraćenih strana (Hrvati i Srbi, plus Bošnjaci u BiH). Iako ovog puta to nije bilo naređeno direktno, ali bilo ja toleriranja.

Na kraju, sve je to povijest, a Hrvatska ima previše povijesti i traume da bi nosila sve to stalno sa sobom. Vrijeme je da se povijest ostavi gdje je bila, promijeniti se neće. Možemo razmišljati što bi bilo kad bi bilo, ali sad je kasno.

Isto tako ne možemo reći da je sve “moralo” tako biti jer nije. Mi smo se mogli razići kao Češka i Slovačka, ali nismo imali dovoljno providnosti na niti jednoj strani. Slovaci su u Drugom svjetskom ratu isto bili nacistička marioneta, kasnije u zajedničkoj Čehoslovačkoj se Češka razvijala brže, možda i na štetu Slovačke. Bilo je nacionalista s obje strane kasnih 80-ih, ali pragmatičnost je prevladala i napravili su taj “rez” uzorno.

Reći da mi “nismo mogli” je kolektivno vrijeđanje sebe samih. Mogli smo, možda čak i lako. Beograd pod Miloševićem jako je tražio priliku za eskalaciju velikosrpske ideje i trebalo je sve učiniti da mu se nikad ne pruži. Nova hrvatska demokratska vlast (samo da nije bila ona koja je i danas) imala je 1990. povijesnu priliku – prekrižiti NDH za sva vremena, a Srbima u Hrvatskoj dati veliki podsjetnik na vremena kad se ovaj prostor zajedno branio od puno većeg i stranog neprijatelja, čak stoljećima. Miloševića je trebalo ostaviti praznih ruku jer nitko nije bio sretniji od njega kad je pao prvi balvan.

Iluzija? Utopija? Ne. Samo kronični nedostatak državništva. Umjesto Češke i Slovačke potonuli smo na razinu Ruande, a kako neke stvari danas stoje izgleda da smo slabo napredovali od onda.

Ali što sad? Povijest mora hitno u povijest i mora prestati biti faktor stalne destabilizacije i kočnica budućnosti. Zbog same činjenice da imamo povijesne primjere sad moramo hitno učiti iz njih. Glavna lekcija iz vremena NDH bila je moć psihologije i slabost ljudske psihe. I neposredno pred osnutak NDH Hrvati i Srbi su živjeli kao susjedi, u miješanim selima. Ta strava koja se dogodila bila je direktan proizvod utjecaja zločinačke ideologije u kombinaciji s očitim nedostatkom čovjeka kao čovjeka, a ne Hrvata kao Hrvata.

Nekoliko naroda u Europi, nažalost i mi, prošli su kroz sito i rešeto najstrašnije devijacije. Kao kroz neki zločinački eksperiment. Ali fašizam je i dalje potentna ideja, možda i bez konkurencije. Svaka autoritarna ideologija je u suštini takva. Nigdje nećemo nikad stići mjerenjem koja je potentnija – svaka može završiti tako. Svaka ideja koja krene s koketiranjem da među nama postoje “neljudi”, nekakva niža rasa, smetnja, prljavština koju se mora ukloniti, prije ili kasnije, ako joj se dozvoli, krenuti će sa svojom realizacijom.

Ali to je bio samo koncert na kojem se slavila obitelj, zajedništvo, domoljublje i vjera, zar ne? Velika većina onih koji su bili reći će da je tako, ali na takav sličan “radosni” način kretale su sve fašističke priče. Mussolini je tako krenuo u Marš na Rim, uz narodno veselje i slavlje što će sad sve biti bolje. Nijemci su Hitlera slavili kao spasitelja, mnogi nisu mogli ni zamisliti kako daleko i kako brzo će to otići.

Jasno, svatko tko je bio neće se složiti, bilo bi glupo očekivati drugačije. No, plan opstanka ove zemlje ne zasniva se na nekakvom preobraćanju, to je nemoguće. Ovi nervozni pokušaji proglašavanja 500,000 ljudi novim fašistima je recept da ih idući put bude milijun. Mora se shvatiti pod kojim argumentima ti ljudi srljaju tamo – velika većina njih istinski vjeruje da brane svoju domovinu, čuvaju vjeru, grade sigurno stanje gdje svoju djecu mogu odgajati u “pravnim vrednotama”. Tim ljudima ne može se prići s napadom ili optužbom, samo s istinom koju su im namjerno ograničili.

Hrvatska se mora braniti od svih invazivnih ideologija i postići, svim snagama i svime što ima, jednu razinu zdravog razuma. Ti ljudi su i ovdje i ondje, na svim stranama političkog kompasa. Jasno, strašne magnetske sile žele ih za sebe, ali te iste sile prodale bi i pretvorile cijelu zemlju u rovove. Zdrav razum može se oduprijeti ideologijama, a domoljublje – kad već govorimo o tako aktualnom terminu – može se iskazivati na bezbroj načina koji ujedinjuju. Počevši, recimo, s apsolutnom osudom korupcije koja proždire ovu zemlju sa svim političkim predznacima. Jeste li imali u zadnje vrijeme (ne)priliku posjetiti naš zdravstveni sustav? Svaka čast iznimkama, ali tamo se toliko korupcije nakupilo da komotno može biti jedna od prvih misija ujedinjenja.

Radikalni liberali i udruge na stranom novcu, konzervativci ,i ljudi koje okupljaju tzv. vjerske organizacije isto na stranom novcu, toliko tog istog se u ovoj zemlji okreće i sve je u službi ideologije.

Politika je tragično potpuno u službi ideologije i tzv. “centar” pustit će niz vodu sve one koje je navodno branio kad osjeti da se vremena “mijenjaju”. Nažalost sve što je glumilo civilizaciju u ovoj zemlji, od politike, udruga pa čak i do kulture, bilo je na stranom platnom spisku. Suludo je očekivati da će ovo postati zemlja tolerancije gdje gay osobe marširaju pod pokroviteljstvom politike koja to omogućava jer zna da samo tako može očekivati nove isplate iz Bruxellesa.

Umjesto toga zadnji je trenutak za zonu zdravog razuma i beskompromisni dijalog. Mediji uživaju u činjenici da dobar dio ove zemlje troši dane i noći na verbalne sukobe kroz društvene mreže i njihove komentare. Toksična netrpeljivost ne može rasti do iznemoglosti. Prije ili kasnije će se srušiti neki zid zaštite i doći će do nove katastrofe inducirane ekstremnom ideologijom i strahom.

Hrvatima u NDH rečeno je da Srbi imaju namjeru sve preuzeti i zauzeti i da je jedini spas njihovo ubijanje (nešto pokrštavanje, nešto progon!). U današnje vrijeme ustanovit će se novi krivci koji kuju propast sveg hrvatskog i za njih se može spremati slična sudbina. Sve je normalno dok nije, a postane puno brže nego bi neki mogli vjerovati.

Zato sada, dok jedna ideologija polako presušuje, a druga vidi svoju povijesnu priliku, ta zona zdravog razuma, vjernici i nevjernici, hetero i homoseksualci, Hrvati i Srbi, roditelji i oni bez djece, moraju se u prolazu prepoznati. Strah im je zajednički. Da će se napasti njihova sigurnost. Da ni u svom vlastitom domu ne mogu biti ono što jesu. A sve čega se boje dolazi izvana i udara svom silom ravno na njihovu psihu. Sve to vrijeme pravi neprijatelj im je zajednički – ideologija, politika koja ih kolektivno uništava i zbog koje ne mogu u ovoj zemlji ni preživjeti.

I opet element utopije, ali kad je alternativa toliko linearna moramo biti spremni i na utopiju – zašto se ljudi vrlo drugačijih svjetonazora ne bi našli u tišini izvan buke koja ih želi posjedovati? Zašto to ne učiniti odmah i na rastućoj razini? Jer pod udarom ideologija svi ćemo zajedno izgubiti, ne puno, već možda sve. Europa je u ratu, EU se militarizira, Rusija nepovratno zatvara u svoje vjerske mitove, susjed nam je BiH koja izgleda politički teže rješiva i od Palestine i Libanona. Strukture na kojima ležimo – NATO, EU, UN – sve može brzo i naglo nestati. Moramo početi ravno od odmah, vođeni zdravim razumom, da svi zajedno sačuvamo sebe, a tada što brže izvozimo model i po regiji, bar ovoj gdje se jezikom razumijemo. Rješenja su teška ako se uporno ponavlja da su teška. Uvezene ideologije priskrbile su nam neopisive traume i donijet će nove. Možemo sada stvarati otpor, počevši barem od sebe samih. To nam je i jedina alternativa i jedina šansa kako ostati relativno miran otok u oluji. Europa ne samo da neće izdržati ove toliko nagomilane kontradikcije već će nas žrtvovati prve, kao neki novi satelit koji može izgorjeti. Zašto to dozvoliti ako još nije kasno?

www.advance.hr