Piše: Dragan Markovina

Jedina dobra stvar u vezi neoustaškog kič-užasa koji se ovog vikenda odvio na zagrebačkom Hipodromu, ali i po čitavom gradu uoči Thompsonovog koncerta, jeste to što je sada puna istina o hrvatskom društvu postala očita svima. Ponajprije urbanoj zagrebačkoj populaciji koja je, ušuškana unutar vlastitog svijeta i mainstream medija, pa i unutar vlastitog većinskog zeleno-lijevog političkog izbora, živjela u uvjerenju kako situacija nije baš takva.

Međutim, ispalo je da je čak i gora nego što se i meni činilo, ponajprije iz razloga što se pokazalo da ne postoji bolje objašnjenje aktualnog društveno-političkog momenta od naslova kultne knjige eseja Mirka Kovača, „Elita gora od rulje“.

Jer, istina je kako je posljednjih nekoliko godina Thompson prestao biti problematičan mainstreamu i vladajućoj politici, što barem deklarativno nije bio slučaj do tada. To se desilo iz razloga što su tih posljednjih godina i Franjo Tuđman s njegovim nasljeđem i kompletne devedesete i sam rat, kojeg skoro više nitko i ne naziva drugim imenom, osim Domovinskim, postali isključivo pozitivni, nimalo problematični, mitologizirani i uklesani u spomeničku baštinu, do te mjere, da doista može svatko prigovarati tome, pisati tekstove i knjige, snimati dokumentarne ili igrane, činjenično utemeljene filmove o tom vremenu, ali se jednostavno ništa od navedenog više ne prima u društvu. A to doista nije bio slučaj čak ni tih devedesetih godina.

Paradoks je da se ovakav tip normalizacije ustaštva dogodio upravo u vrijeme premijera Andreja Plenkovića i njegovog formalno centrističkog HDZ-a, kojeg je isti onaj mainstream, uključujući Milorada Pupovca, neupitnog političkog lidera Srba u Hrvatskoj, doživljavao kao branu dolasku radikalne desnice na vlast. Pupovac je čak tvrdio kako Plenkovića treba plaćati suhim zlatom.

I sad, nakon što je taj isti Plenković, zajedno sa trolistom najbližih mu ljudi iz vodstva stranke, Jandrokovićem, Bačićem i Davorom Božinovićem, koji k tome nisu dio nikakve stranačke desnice, hodočastio na poklonstvo Thompsonu i nakon što su se satrali da nam dokažu kako smo svjedočili veličanstvenom događaju, konačno su, s debelim zakašnjenjem reagirali SDP i Možemo, ali i dalje nismo čuli reakciju Milorada Pupovca. Iako je valjda svakome jasno kako su se osjećali Srbi u Hrvatskoj dok su gledali ovakve scene.

Štoviše, kompletna medijska scena, uključujući one medije koji ne dijele vrijednosti Thompsona i njegove publike, ispratila je koncert isključivo kao da je riječ o neviđenom spektaklu i gurnuvši sve druge nacionalne, regionalne i svjetske vijesti u stranu.

Ne ostaje zato samo pitanje kako su se osjećali Srbi, nego i svi oni koji ne dijele vrijednosti radikalne desnice. Ti ljudi su prošli čitavu lepezu emocija, od rezignacije i bijesa, preko frustracije i želje za nekakvom političkom akcijom.

No, ljudi s ljevice bi se trebali okaniti iluzija kako će se nekakvim postfestum reakcijama, bilo političkih stranaka, bilo pojedinaca ili komentatora nešto bitnije promijeniti.

Za takvu promjenu je prvo potrebno duže vrijeme, a onda i kontinuiran društveno-politički rad koji bi na prvom mjestu trebao imati odbacivanje neupitnosti devedesetih godina i raskid s njegovanjem kulta Franje Tuđmana. Jer, dok se po pitanju odbacivanja ustaštva, pretežan dio građana ipak slaže, s Tuđmanom je situacija sasvim obratna. A korijen ovakvog ludila dolazi odatle, a ne od onoga što je manifestativno očito na simboličkoj razini vezano uz NDH.

U nekom užem smislu, s ovim ogromnim brojem mladih ljudi, kojima je već godinama kulminacija svake proslave upravo Thompsonov repertoar, netko je organizirano ideološki i politički radio. A to je Katolička crkva, najmoćnija organizacija u zemlji koja jedina zaista radi s omladinom. Ne postoji nitko drugi, koji uopće ima ideju takvog rada, a kamo li praksu. Stoga je iluzorno za očekivati kako će pojedini komentatori, povjesničari, pisci ili naknadna jednokratna priopćenja političkih stranaka promijeniti nešto na čemu se organizirano, masovno i tako dugo radi.

Jedino u čemu ovaj koncert može pomoći jeste u osvješćivanju potrebe tog rada, ali sve su prilike da će na tome i ostati.

Istina jeste, i to može biti donekle utješno, da se radi o simboličnom radikalnom desničarenju, koje je umnogome u trendu među mladom populacijom, ali ne treba veliki korak od simbolike do prakse. Tim prije što je apsolutno nevjerovatno odakle takav nacionalizam crpi gorivo, jer ako je ijedan ovdašnji nacionalizam ostvario praktično sve svoje ciljeve, to je hrvatski. Te frustracije ne mogu biti ništa drugo, nego fiktivne i pogonjene tek još s nas par postotaka ljudi koji se tome naglas odupiru.

Svakako, zdraviji dio hrvatskog društva čeka prvo postavljanje još mnogih teških pitanja, s upitnom mogućnošću efikasnih odgovora na njih.

Peščanik.net