Piše: Xosé M. Núñez Seixas

Nacionalizam se obično smatra rezervatom desničarske politike i dugo je bio temelj autoritarnih i fašističkih vlada diljem svijeta. U demokratskim zemljama pojam “nacionalizam” povezan je s nacionalnim šovinizmom, vjerovanjem u inherentnu superiornost vlastite nacije i njezinih građana, ali slika je složenija nego što se na prvi pogled čini.

Za početak, malo je toga što razlikuje patriotizam od nacionalizma osim stupnja intenziteta. Većina nas, međutim, može prepoznati razliku između ljubavi prema vlastitoj domovini i oštrijih, često isključivih ili ksenofobičnih načela ekstremnog nacionalizma. Patriotizam je nacionalizam niskog stupnja, ali radikalni nacionalizam često prelazi u ksenofobiju.

Sliku dodatno komplicira poddržavni ili manjinski nacionalizam, sasvim drugačija zvijer koja se često više povezuje s lijevim i progresivnim idealima. Mnoge političke stranke i ideologije, u Europi, Americi i drugdje, koriste izraz “nacionalist” bez ikakvih konotacija krajnje desnih uvjerenja. Umjesto toga, oni predstavljaju naciju kao emancipacijsku snagu koja teži postizanju samoodređenja za određeni teritorij.

Primjeri uključuju Nacionalnu stranku u Surinamu (osnovanu 1946.), Baskijsku nacionalističku stranku (1895.), Škotsku nacionalnu stranku (1934.) i Galički nacionalistički blok (1982.). Neki od istaknutih europskih ljevičarskih pokreta, poput irske stranke Sinn Féin, žestoko su nacionalistički, dok drugi, poput velškog Plaid Cymrua, prihvaćaju ekosocijalističke principe.

To ne znači da su manjinski ili poddržavni nacionalizmi imuni na utjecaj radikalne desnice. Belgijska stranka Vlaams Belang i Katalonski savez dva su suvremena primjera krajnje desnog manjinskog nacionalizma. Gledajući dalje u prošlost, Organizacija ukrajinskih nacionalista i Flamanska nacionalna unija zauzimale su sličan politički prostor tijekom međuratnog razdoblja.

Unatoč tim nijansama, nacionalistička ideologija često može lako skliznuti u fašizam. Ponovni porast etničkog nacionalizma krajem dvadesetog stoljeća također je ojačao tu povezanost, često kanaliziranu kroz koncepte nativizma i populizma, koji su doveli do raznolikih pokreta poput Trumpovog “Učinimo Ameriku ponovno velikom”, Putinovog iredentizma i hindutvanskog nacionalizma u Indiji.

Malo tko bi doveo u pitanje naglasak fašizma na naciji ili da je nacionalizam stup bilo kojeg fašističkog svjetonazora. Međutim, odnos između nacionalizma i fašizma ostaje nedovoljno istražen. Moje istraživanje ima za cilj ispraviti to pomnim proučavanjem veze između različitih koncepcija nacije i ideološkog sadržaja fašizma.

Etnički nacionalizam i rođenje fašizma

Fašistička ideologija često se smatrala neizbježnim ishodom oblika etničkog nacionalizma iz devetnaestog stoljeća. Potaknut europskim imperijalizmom i Prvim svjetskim ratom, princip nacije postajao je sve više šovinistički, rasistički i ksenofobičan. Ovaj “etnički zaokret” nacionalizma bio je odlučujući u pretvaranju istog u instrument fašizma, kao i u ključni argument različitih verzija radikalne desnice, od „fašiziranog“ konzervativizma do očitijih oblika autoritarne vlasti.

U većini teorija fašizma, nacionalizam se implicitno povezuje s jednosmjernim (single-issue, op. prev) izražajem koji naciju shvaća kao organsku stvarnost, u kojoj se integrirajući kriteriji temelje na „objektivnim istinama” poput jezika, krvi i tla, povijesti i tradicije.

Međutim, elementi poput podrijetla, povijesti i teritorija zasigurno nisu isključivi za fašističke ili autoritarne koncepte nacije. Mnogi od tih sastojaka mogu se pronaći i u liberalnim i republikanskim definicijama nacije, koje obično uzimaju zdravo za gotovo „kulturnu zajednicu“ unutar čijih bi se etničkih i teritorijalnih granica zajednica građana izgradila.

Doista, mnoge rastuće progresivne političke snage u Europi – poput Sinn Féina u Irskoj – mogu pratiti svoje podrijetlo sve do radikalnog nacionalizma s početka dvadesetog stoljeća, ali promiču tolerantan, otvoren pogled na društvo koji je antiteza fašizma.

Stoga je istina da je svaki fašist nacionalist ali da, čak ni potencijalno, svaki nacionalist nije fašist. To postavlja pitanje kako točno fašizam iskorištava nacionalizam za postizanje svojih ciljeva. Po mom mišljenju, postoji specifično fašistički koncept i upotreba nacionalizma.

Fašistički nacionalizam, u pet točaka

Fašisti vide naciju kao jedinstveni organski entitet koji povezuje ljude, ne samo njihovim podrijetlom već i trijumfom volje. Kao takva, nacija je pokretačka, ujedinjujuća snaga koja mobilizira mase prema zajedničkom cilju. Ali, fašisti također moraju prisvojiti nacionalizam za vlastite ciljeve.

Da bi služio fašizmu, koncept nacije mora biti koherentan s glavnim načelima fašističke ideologije: idejom revolucije, korporatističkom imaginacijom društvenog poretka, čistoćom rase (definiranom u biološkim ili kulturnim terminima) i društvenom relevantnošću iracionalnih vrijednosti. Raznolikost nacionalističkih tradicija također objašnjava velik dio geografske heterogenosti fašizma.

Iako su komponente koje pruža nacionalizam stare, fašizam ih je kombinirao kako bi stvorio nešto novo. To je stvorilo ono što je poznato kao „generički“ fašistički koncept nacije, koji se može raščlaniti na najmanje pet specifičnih karakteristika:

1. Paravojni pogled na društvene veze i nacionalni karakter

Nacija postoji u stalnom stanju vojne spremnosti, što znači da su ratne vrijednosti discipline, jedinstva zapovijedanja i žrtvovanja stavljene iznad svih individualnih prava. Cijeli društveni poredak i priroda njegovih veza oblikovani su u paravojnom kalupu, što znači da i samo društvo postaje kasarna.

To također objašnjava snažnu sklonost fašizma teritorijalnom ekspanzionizmu, težnju za carstvom i ratom – sve to pruža zajednički cilj trajnog ujedinjenja i mobilizacije nacije.

2. Darvinistički pogled na “opstanak najsposobnijih” u nacionalnom i međunarodnom kontekstu 

To vodi do isključivanja drugih (različitih definicija prema osobinama poput rase, kulture, jezika i slično), vjerovanja u neograničeni suverenitet vlastite nacije i opravdanja nasilja nad njezinim neprijateljima, i unutarnjim i vanjskim. To vodi imperijalizmu kao prirodnoj posljedici afirmativnog karaktera nacije.

3. Nacija iznad svega, uključujući religiju 

Fašističke vlade su, teoretski, oduvijek bile neovisne o religiji. Gdje god su preuzele vlast, većina fašističkih pokreta postigla je neku vrstu sporazuma s Crkvom, ali fašizam Bogu i religiji pripisuje podređeno mjesto (bilo eksplicitno ili implicitno) unutar svoje hijerarhije načela. Nacija je uvijek na vrhu.

4. Jedinstvo države, kulture i nacije

Što se tiče odnosa između nacije i države, fašistička nacija nije ni iznad ni ispod države. Ona se istovremeno poistovjećuje s državom i nadilazi je: „nacional-etatizam“.

5. Slijepa vjera u karizmatičnog vođu

Ideja fašističke nacije zahtijeva apsolutno povjerenje u jedinstvenog, svemoćnog vođu. U nacističkoj Njemačkoj to je bilo poznato kao Führerprinzip , ideja da riječ Führera nadilazi svaki pisani zakon.

To transformira figuru nacionalnog heroja ili oca utemeljitelja iz devetnaestog stoljeća u nešto daleko transcendentnije. Fašistički vođa asimilira i utjelovljuje kvalitete svih nacionalnih heroja koji su došli prije njega.

digitalnademokracija.com/The Conversation

Autor je profesor moderne i suvremene povijesti, sveučilište Santiago de Compostela