Piše: Khalil Harb
Islamska Republika se već suočavala s ratovima. Ali s napadom američkog predsjednika Donalda Trumpa na iransko tlo 22. juna – koji je uslijedio samo nekoliko dana nakon napada Tel Aviva – Teheran se sada nalazi pred obnovljenom imperijalnom ofanzivom.
Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, govoreći u Ženevi, nije birao riječi:
„Dakle, možda su imali ovaj plan na umu, i možda su im pregovori bili potrebni samo kao paravan. Ne znamo kako im više možemo vjerovati. Ono što su uradili bila je, zapravo, izdaja diplomatije.“
U stvari, bile su dvije izdaje. Prva je došla kada je Trump predložio direktne razgovore s Iranom, samo nekoliko sati prije nego što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu pokrenuo svoj podmukli napad. Druga je uslijedila kada je Trump izjavio da će „u roku od dvije sedmice“ odlučiti hoće li se pridružiti ratnim naporima Tel Aviva.
Suоčen s ovim izdajama – i s Trumpovim napadom na iransko tlo – Teheran nema mnogo izbora, osim da prekalibrira svoje prioritete. Ono s čim se suočava nije samo vojna agresija, već očigledna kolonijalna igra moći: SAD i njihov regionalni posrednik u punoj koordinaciji, koji mašu prijetnjama nuklearnim napadima i atentatima na Islamsku Republiku, dok ismijavaju iranskog vrhovnog vođu Aliju Hameneija i nude Netanyahuu podrignuti „Sretno“.
Ovo nije ograničena čarka. Igra uloga između Vašingtona i Tel Aviva nije ni nova ni tajna. Ali nikada ranije podjela rada između glavnog aktera i posrednika nije bila ovako transparentna. Zajedno, oni eskaliraju kampanju za fragmentaciju regiona, slabljenje njegovih suverenih aktera i nametanje potčinjenosti.
Iran ovo neće ignorisati. Niti je nespreman.
Kalkulirani napad dočekan s jasnoćom
Dok su bombarderi B-2 Spirit napuštali Missouri na 37-satni let da bombarduju iranske lokacije u Fordowu, Natanzu i Isfahanu, Araghchi je bio u Ženevi, konsultujući se sa svojim evropskim kolegama u posljednjem pokušaju za mirnim rješenjem. Napadi su bili unaprijed isplanirani, a njihov diplomatski paravan već razotkriven.
Trumpova retorika o „miru“ nije ništa drugo do skretanje pažnje. Njegov spin nakon napada, koji su ponovili državni sekretar Marco Rubio i ministar odbrane Pete Hegseth, nastoji prikazati Iran kao agresora – ili još gore, prosjaka. Teheran vidi igru onakvom kakva jeste.
Iranski zaključci su se izoštrili. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian primijetio je da su se SAD umiješale tek nakon što je izloženost krhkosti Okupacione Države pod iranskim kontraudarcima postala očigledna. Tel Aviv nema snage da se sam suoči s Iranom, a Vašingtonova ruka bila je vidljiva od početka. Za Araghchija, Trumpova eskalacija dokazuje da Netanyahu efektivno vodi američku politiku prema Zapadnoj Aziji.
Vremenska linija je važna. Ono što se dogodilo prije 13. juna, a sada 22. juna, pripada drugoj eri. Optužba da Iran preuveličava zapadne prijetnje sada je definitivno razotkrivena kao dezinformacija. Napad okupacione države na iranski suverenitet – i američko zeleno svjetlo za to – potvrđuje da su naučni i vojni napreci Islamske Republike nepodnošljivi za kolonijalni zapad.
Poruka Teherana: Bez iluzija, bez povlačenja
Ipak, Iran nije pasivan akter. Naprotiv, Islamska Republika je iskoristila četiri decenije ulaganja u odbranu da nanese istorijsku štetu domaćem frontu okupacione države – neviđenu od 1948. Ono što je Teheran do sada otkrio predstavlja samo djelić njegovog arsenala.
Pa šta slijedi?
Iranski odgovor neće se ograničiti na retoriku. Njegova najneposrednija i racionalna opcija je da pojača pritisak na ranjivi domaći front Izraela – upravo ono polje koje je Tel Aviv odabrao da zapali 13. juna. Pezeshkian je to jasno rekao, izjavivši da su snažni iranski raketni udari na okupacionu državu 22. juna bili direktan odgovor na Vašingtonove akcije.
Iran je već razbio iluziju izraelske protuzračne odbrane. Poruka je jasna: Neće biti ustupaka prerušenih u „deeskalaciju“. Tel Aviv i njegovi naseljenici snosit će troškove svoje agresije.
Dva ključna signala pojavila su se u saopštenju Korpusа revolucionarne garde (IRGC) nakon Trumpovog napada. Prvo, Iran je u realnom vremenu pratio napadačke avione. Drugo, podsjetio je region da gusta mreža američkih vojnih baza „nije snaga, već tačka ranjivosti“.
Važno je da IRGC nije otkrio polazne tačke bombardera, samo njihovu putanju leta – vjerovatno gest prema iranskim susjedima u Perzijskom zalivu s kojima je Teheran obnovio diplomatske veze. Curenja iz američkih izvora sugerišu da su bombarderi poletjeli s američkog tla, prešli izraelski vazdušni prostor, ušli u Jordan (ključno mjesto za presretanje iranskih projektila), a zatim prošli kroz sjeverni Irak prije nego što su pogodili Iran.
Ovo otvara mogućnost strategije „trostruke odmazde“ – one koja možda neće poštedjeti američki otisak u Jordanu, Kurdistanu ili čak bazu Ayn al-Asad u Anbaru.
Ipak, IRGC je jasno stavio do znanja da odgovor može doći na neočekivane načine:
„Nadalje, današnja agresija terorističkog američkog režima dala je Islamskoj Republici Iran, u okviru njenog legitimnog prava na samoodbranu, opciju da odgovori na načine koji nadilaze zabludne kalkulacije agresorske alijanse. Oni koji su povrijedili ovu zemlju sada moraju čekati odgovore koji će donijeti duboko kajanje.“
Nuklearna karta i dugo pamćenje rata
Dok neki posmatrači očekuju da će Iran izbjeći totalni rat sa SAD-om i umjesto toga fokusirati svoje rakete na Izrael kako bi iznudio prekid vatre, Teheranove šire opcije ostaju netaknute. Ove uključuju zatvaranje O rmuškog prolaza – potez koji bi odmah bacio globalna energetska tržišta u krizu i poslao cijene nafte iznad 150 dolara po barelu.
Još jedan potencijalni odgovor: gađanje izraelskog nuklearnog postrojenja Dimona. Licemjerje zapadnog stava o nuklearnim pitanjima ogleda se u njegovoj tišini o Tel Avivovom neprijavljenom arsenalu i njegovim napadima na iranski civilni program, koji nadzire Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA).
Uprkos obavezujućem vjerskom dekretu vrhovnog vođe ajatola Alija Hameneija koji zabranjuje nuklearno oružje i oružje za masovno uništenje, unutrašnji pozivi u Iranu za preispitivanjem njegove nuklearne doktrine sve više rastu. Sada, kada je IAEA pružila Netanjahu pravni pokriće za njegov napad, dovodeći u pitanje iransku usklađenost nekoliko dana prije napada, Teheran može protjerati inspektore i čak se povući iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT), kao što je to učinila Sjeverna Koreja 2003. godine.
Diplomatski kanali ostaju otvoreni, ali uz uslove. Iran kaže da je još uvijek voljan učestvovati u nuklearnim pregovorima – ali samo ako međunarodna zajednica obuzda agresiju okupacione države. Ministar vanjskih poslova Araghchi je u Moskvi, gdje se konsultuje s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, a Teheran aktivno učestvuje u hitnom sastanku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.
Između dvije izdaje i dvije invazije, Iran ne samo da reaguje – on se prekalibrira. Sa strateškom strpljenjem i povjerenjem u svoje sposobnosti, Teheran se ponovo suočava s nametnutim ratom, kao što je to činio prije četiri decenije protiv invazije koju je podržavao SAD, a koju je pokrenuo pokojni irački predsjednik Saddam Hussein. I kao što se tada nije pokolebao, neće se pokolebati ni sada
Prevod: AI/PCNEN
0 Comments