Autor: Lujo Parežanin

Agnieszka Holland, jedna od najistaknutijih poljskih redateljica, već više od pola stoljeća prisutna je na međunarodnoj filmskoj sceni. Najpoznatija je po filmovima Europa Europa (1990) i U tami (2011), a za ta dva naslova, kao i za Gorillas in the Mist (1988), nominirana je za nagradu Oscar.

Njezin posljednji igrani film, Zelena granica (premijerno prikazan 2023. u Poljskoj), bavi se odnosom prema migrantima na poljsko-bjeloruskoj granici. Film, koji je izazvao bijes ekstremne desnice u Poljskoj, osvojio je Specijalnu nagradu žirija na Venecijanskom filmskom festivalu, a povodom premijere u Bruxellesu razgovarali smo s redateljicom o političkoj dimenziji njezina rada, reakcijama koje film izaziva i ulozi umjetnosti u kriznim vremenima.

Zašto ste snimili ovaj film?

Pratim situaciju s migrantima još od 2015. godine. Gledala sam kako Europa reagira zbunjeno, kukavički i nedosljedno. No kad je taj problem stigao doslovno do mog praga, osjetila sam dužnost da progovorim. Tim više što sam velik dio svoje karijere posvetila pričama o zločinima protiv čovječnosti.

Film je u Poljskoj izazvao burne reakcije, a vi ste bili izloženi prijetnjama i uvredama. Kako se danas nosite s tim, kako se osjećate?

Sada je lakše, jer je ultrakonzervativna nacionalistička vlada koja me napadala izgubila izbore. Naravno, zemlja se nije preko noći promijenila. Bivša je vlast potkopala pravni sustav i institucije vlastitim neustavnim zakonima, i sada je to vrlo teško ispraviti. Pogotovo zato što predsjednik zemlje još uvijek dolazi iz te konzervativne stranke [krajnje desna stranka Pravo i pravda – PiS, op.a]. Demokratska borba jest dobivena, ali tu pobjedu nije lako pretočiti u stvarnost.

S druge strane, iako se društvena atmosfera donekle promijenila, i dalje postoji 30 do 35 posto stanovništva koje podržava taj autoritarni populizam, koji se poziva na nacionalizam i često nosi rasističke konotacije.

Ali ljudi koji su pogledali film bili su duboko dirnuti i postavljali su iskrena i važna pitanja. A upravo to smo htjeli potaknuti: svijest da se moramo suočiti sa situacijom koja se ne događa samo u Poljskoj, već diljem Europe.

Jesu li pritisci i napadi na vas sada prestali?

Ova vlada nema ni stvarni interes ni političku snagu da me napada, iako to i dalje čini na suptilnije načine. No živimo u podijeljenom svijetu, a poljsko je društvo duboko polarizirano, slično onome u SAD-u. Populisti imaju taj talent da manipuliraju ljudskim umom do te mjere da ih ljudi počnu slijediti gotovo kao neku sektu. Vidimo to na primjeru Trumpa i njegovih pristaša. U Poljskoj to, naravno, nije na istoj razini – i zemlja je manja, i kontekst je drugačiji – ali situacija je usporediva.

U svakom slučaju, film je kod publike doživio velik uspjeh. Mislim da smo postavljanjem tih pitanja i prikazivanjem ljudi koje je propagandni aparat prikazivao kao pedofile, teroriste, zoofile i oružje u rukama Lukašenka, uspjeli otvoriti prostor za raspravu – i probuditi neku vrstu kolektivne empatije.

Kad već govorimo o promjeni vlasti, činjenica je da je migrantska politika u vrijeme PiS-a bila osobito brutalna. Jeste li sada optimističniji?

Za sada ne vidimo veće promjene. Smijenili su nekoliko dužnosnika, uključujući i najviše rangirane zapovjednike granične policije koji su zapravo bili lice te brutalnosti. No sama politika se ne mijenja ili se mijenja vrlo malo. Pritišćemo ih, razgovaramo s njima, a oni uzvraćaju objašnjenjima kako su pushbackovi nužni, ali da će se provoditi humano – što je, naravno, oksimoron.

Ali barem više ne lažu, ne izgovaraju užasne stvari i ne koriste nacističku ili rasističku retoriku. S njima se sada barem može razgovarati i nastavit ćemo s pritiskom. Ljudi su danas osjetljiviji na ovu temu nego što su donedavno bili.

Je li nasilje sastavni dio procesa dehumanizacije izbjeglica, koji vlastima omogućuje da se prema njima odnose onako kako se odnose?

Da. Prije svega, osjetljiva sam na situaciju migranata na našim granicama jer prepoznajem put kojim su neke zemlje već krenule. Snimila sam tri filma o Šoi, o razdoblju između 1930. i 1940. godine, i vidim kako se određene stvari počinju ponavljati. Najprije dolazi selekcija – odlučuje se tko ima pravo na život, tko zaslužuje dostojanstvo. A onda slijedi dehumanizacija.

Državna propaganda u Poljskoj bila je potpuno beskrupulozna. Ministar unutarnjih poslova održao je konferenciju za medije koja je – barem u Poljskoj – postala zloglasna. Tamo je izjavio da [migranti] zapravo nisu ljudi, da su prije svega Lukašenkovo oružje, teroristi, silovatelji, pedofili i zoofili. Cilj je bio stvoriti strah, ali i lišiti te ljude glasa i osobnog identiteta, prikazati ih kao opasnu, odbojnu masu.

Dakle, nakon sve te represije, nakon pushbackova, nakon brutalnosti – posljednja faza je istrebljenje. Upravo me to najviše plaši. Jer čujem riječi određenih desničarskih političara koji otvoreno govore o korištenju oružja protiv izbjeglica – kako u Europi, primjerice u Italiji ili Nizozemskoj, tako i u američkom Teksasu.

Što bismo, po vašem mišljenju, trebali poduzeti na političkoj razini?

Prije svega, moramo se suočiti sa situacijom: analizirati je, razgovarati o njoj, tražiti uzroke i pokušati mijenjati način na koji ljudi razmišljaju. Ne tako da ih zastrašujemo, nego tako da im pokažemo stvarnost kroz pozitivne primjere. Jer Europa se zapravo smanjuje, demografski nestaje, stari i treba nove građane.

Ali mislim da se u osnovi radi o izboru između komfora i vrijednosti. Ako pogledamo kuda ova situacija vodi, logičan sljedeći korak bio bi, primjerice, ne samo odvraćanje čamaca na Sredozemlju, nego njihovo bombardiranje – stvaranje svojevrsne tvrđave u kojoj pucamo na svakoga tko nam se dovoljno približi da bi ugrozio našu zonu komfora. A to bi bio kraj Europe demokracije i ljudskih prava.

Postoje i oni građani koji nisu nužno fašisti ili neonacisti, ali su možda osjetljiviji na retoriku krajnje desnice i iskreno strahuju od posljedica dolaska izbjeglica.

Naravno, zato i kažem da je u pitanju izbor između komfora i vrijednosti. U Europi živimo u iznimno privilegiranim okolnostima, i u ovakvim trenucima taj komfor bismo trebali dijeliti. To je zapravo širenje prava. Prije 300 godina, prava su pripadala samo bogatim, heteroseksualnim bijelim muškarcima. No postupno smo ih počeli priznavati i djeci, ženama, robovima, ljudima druge boje kože, homoseksualcima i tako dalje. Napredujemo, ali svaki put postoji i reakcija – otpor onih koji imaju monopol nad zakonom. Ista je stvar s migracijama

U svakom slučaju, moramo odbiti prihvatiti jezik krajnje desnice i fašista. Odbijam govoriti o migrantima na bilo koji drugi način osim kao o ljudskim bićima – s vlastitim životima, izborima i potrebama – koji imaju iste potrebe kao i mi. Naša je odgovornost da to prepoznamo i da dijelimo.

Zanimljivo je bilo vidjeti koliko su lako i s koliko entuzijazma Poljaci otvorili svoje domove ukrajinskim izbjeglicama. Poljska je primila više od milijun novih ljudi, i ništa strašno se nije dogodilo. Zemlja nije osiromašila, naprotiv, to je imalo i neke ekonomske koristi. Ljudi su postali velikodušniji. Znate, ljudi su skloni narcizmu. Kad se pogledaju u ogledalo – osim ako nisu pomalo čudni – žele u njemu vidjeti nešto lijepo.

Zelena granica je vrlo težak, brutalan film. Kao što kažete, poprilično pesimistično prikazuje današnju Europu. No što za vas uopće predstavlja Europa? Je li to i dalje projekt koji vrijedi braniti?

Apsolutno, to je jedan od najljepših projekata čovječanstva. Dopustiti mu da propadne bila bi strašna šteta. To bi odnijelo mnogo ljudskih života, ne samo života migranata, ljudi koji dolaze izvana, nego i života bijelih Europljana. Prilično sam pesimistična jer mislim da je uvijek lakše potpaliti mržnju nego njegovati empatiju.

U svemu tome odgovornost vlasti – bilo političkih, bilo vjerskih – je golema. Današnji je svijet toliko složen i pun izazova da su ljudi izgubljeni. Suvremenost je nevjerojatno kompleksna i nosi bezbroj opasnosti. Ljudi traže nekoga tko će im reći: “Imamo vrlo jednostavne odgovore na vaša komplicirana pitanja, znamo što treba učiniti.” I upravo zato populisti pobjeđuju, jer nude takve odgovore. Ali kako god da je nazivali, stvarnost se ne mijenja – ona ostaje tu.

kulturpunkt.hr