Piše: Mohamad Hasan Sweidan

Očekivalo se da će pad bivšeg sirijskog predsjednika Bashara al-Assada u prosincu 2024. pokrenuti masovni povratak sirijskih izbjeglica. To se nije dogodilo. Šest mjeseci kasnije, podaci UN-a pokazuju da se manje od osam posto Sirijaca u inozemstvu vratilo kući. Obećanje novog doba u Damasku sudarilo se s oštrom stvarnošću nesigurnosti, siromaštva i pojačanog stranog uplitanja.

Sirijska izbjeglička kriza – koja sada traje 14 godina – nastala je iz rata, ekonomske blokade nametnute od strane Zapada i raspada državnih institucija koji je započeo u ožujku 2011. Ono što je započelo kao unutarnje raseljavanje ubrzo se pretvorilo u masovni egzodus diljem zapadne Azije i u Europu, stvarajući jednu od najtežih izbjegličkih kriza 21. stoljeća.

Život nakon Asada: Trajna izbjeglička kriza

Unatoč padu Assadove vlade, sirijska izbjeglička kriza ostaje neriješena. Početkom 2025. godine, UN izvještava da je otprilike 6,2 milijuna Sirijaca i dalje registrirano kao izbjeglice u inozemstvu – prvenstveno u Turskoj, Libanonu, Jordanu, Iraku i Egiptu – a milijuni drugih žive u Europi i Sjevernoj Americi. Samo se mali dio vratio otkako je sirijska oporba preuzela vlast.

Agencija UN-a za izbjeglice (UNHCR) procjenjuje da se između prosinca 2024. i travnja 2025. vratilo oko 400.000 izbjeglica. Taj je broj do svibnja neznatno porastao na 481.730, što je još uvijek ispod osam posto ukupnog broja izbjeglica u inozemstvu. Ova razlika naglašava surovu stvarnost: pad Assada nije se pretvorio u masovni povratak kako je Zapad godinama sugerirao, što otkriva da postoje dublja, neriješena pitanja koja Sirijce drže podalje od Sirije.

U ključnim zemljama domaćinima zapadne Azije, Turska je domaćin između 2,7 i tri milijuna sirijskih izbjeglica pod privremenim režimom zaštite, uz otprilike milijun neregistriranih Sirijaca. Libanon je domaćin oko 750 000 registriranih izbjeglica, iako Bejrut procjenjuje da je stvarna brojka bliža 1,5 milijuna. Jordan je domaćin otprilike 650 000 sirijskih izbjeglica.

Iako mnoge izbjeglice možda sanjaju o povratku, stvarnost intervenira. Istraživanje provedeno sredinom 2024. pokazalo je da se 57 posto njih nada povratku jednog dana, no manje od dva posto vjeruje da je to izvedivo u sljedećoj godini. UNHCR identificira sigurnosne probleme i nedostatak stabilnih sredstava za život kao najznačajnije prepreke. Ova ključna pitanja oblikuju računicu povratka – računicu koja se nije značajno promijenila otkako je Assad bio na vlasti.

Zašto se Sirijci ne vraćaju

U svibnjskoj anketi navedeni su ključni faktori odvraćanja od povratka: uvjeti stanovanja i nekretnina (69 posto), dostupnost usluga (40 posto), sigurnost (45 posto) i ekonomske poteškoće (54 posto). Četrnaest godina rata ostavilo je Siriju podijeljenom, devastiranom i nepovjerljivom. Ne postoji jedinstvena, pouzdana sigurnosna ili upravljačka struktura. Post-Asadovo doba ostaje duboko neizvjesno za sirijske izbjeglice.

Trenutna politička struktura u Damasku je mješavina domaćih i stranih aktera. Unatoč svrgavanju Assada, povratnici dosljedno navode poboljšanu sigurnost i osnovne usluge kao preduvjete. Nedavno istraživanje pokazalo je da bi se 58 posto Sirijaca u inozemstvu vratilo samo pod “sigurnim i dostojanstvenim uvjetima”, dok 31 posto ostaje neodlučno.

Izazovi upravljanja jednako su zastrašujući. Novo vodstvo, postavljeno 8. prosinca 2024., a na čelu s Ahmadom al-Sharaom (poznatim i kao Abu Mohammad al-Julani, povezanim s Al-Qaidom), obećalo je reforme. No sjećanja na unutarnje sukobe među pobunjeničkim skupinama i dalje postoje. Mnoge sirijske izbjeglice uznemirene su usponom militantnih frakcija, uključujući bivše podružnice Hayat Tahrir al-Shama (HTS), što potiče strah od sektaških odmazdi i autoritarizma.

Izvan granica Sirije, izbjegličke mreže sada služe kao spas. Nakon više od desetljeća provedenog u inozemstvu, sirijske izbjeglice uspostavile su trajne veze s lokalnom zajednicom. U Turskoj je 60 posto Sirijaca radne dobi zaposleno, uglavnom u neformalnim sektorima. Ovi poslovi, iako slabo plaćeni, nude stabilnost u usporedbi s ratom razorenom Sirijom.

Ipak, većina Sirijaca u Turskoj ostaje društveno neusidrena: više od polovice izvještava da se osjeća odvojeno od turskog društva, gdje je rasizam postao raširen, dok se 84 posto i dalje osjeća umjereno povezano sa Sirijom. Ova dvojnost odražava dugoročni migracijski trend u kojem izbjeglice zadržavaju veze sa svojom domovinom dok se integriraju u inozemstvu.

Nedavno istraživanje pokazuje da samo sedam posto Sirijaca u Turskoj ima konkretne planove za odlazak. Drugi izražavaju želju za preseljenjem, ali bez konkretnih koraka. Državljanstvo također utječe na trajnost: Oko 238.000 Sirijaca naturalizirano je u Turskoj do sredine 2024., što im daje punu pravnu zaštitu, uključujući imunitet od deportacije. Međutim, izvori turske oporbe procjenjuju da bi ta brojka mogla doseći i 2,5 milijuna.

Paradoks povratka: Loši uvjeti u zemljama domaćinima, a opet nema povratka?

Čak ni pogoršanje uvjeta u zemljama domaćinima nije značajno promijenilo obrasce povratka. Ekonomski kolaps u Libanonu, rastući troškovi u Turskoj i nedavni sukobi duž libanonske granice nisu Sirijce natjerali da se vrate kući. Studije dosljedno pokazuju da odluke o povratku više ovise o poboljšanjima u Siriji – sigurnosti, radnim mjestima, uslugama – nego o teškoćama u inozemstvu.

Podjele među vanjskim silama unutar Sirije dodatno kompliciraju stvari. Turska, Saudijska Arabija, UAE, Katar i zapadne države i dalje daju prioritet svojim geopolitičkim dobicima nad stabilnošću. Rezultat je fragmentirani politički poredak kojim dominiraju naoružane frakcije i strani pokrovitelji, s malo odgovornosti prema stvarnim Sirijcima.

Ova nestabilnost ima stvarne posljedice. Masakri duž sirijske obale prošlog ožujka, za koje se navodno navodi da su ih potaknuli elementi koje podržavaju UAE, zahtijevali su intervenciju novih vlasti u Damasku. Takvi događaji narušavaju povjerenje i odvraćaju povratak.

Ekonomski, Sirija i dalje propada. Prema Programu UN-a za razvoj (UNDP), 90 posto Sirijaca živi ispod granice siromaštva. Svjetska banka predviđa dodatno smanjenje BDP-a od jedan posto u 2025. Svjetski program za hranu (WFP) kaže da 9,1 milijun ljudi nema siguran pristup hrani , a 3,6 milijuna ovisi o pomoći.

Struja je dostupna samo dva do tri sata dnevno, što paralizira industriju i povećava troškove života. Unatoč obećanjima prijelazne vlade da će reformirati bankarstvo i privući ulaganja iz Perzijskog zaljeva, preostale sankcije i izolacija tržišta i dalje su ozbiljne prepreke, čak i nakon što je Washington ukinuo većinu ograničenja u svibnju 2025.

Nezaposlenost je raširena, troškovi goriva i prijevoza rastu, a mreže socijalne sigurnosti nestaju. Mjesečni prihodi u mnogim regijama padaju ispod 40 dolara, dok osnovne prehrambene košarice koštaju dvostruko više. Egzodus sirijskih stručnjaka nastavlja iscrpljivati ​​tržište rada, produbljujući ovisnost o doznakama u nedostatku koherentnog plana obnove.

Sirija i dalje predstavlja visokorizičan povratak

Povijesno iskustvo pokazuje da se raseljene osobe vraćaju samo kada faktori privlačenja kod kuće nadmašuju faktore potiskivanja u inozemstvu. Trenutno ta jednadžba ne ide u prilog Siriji. Uvjeti za siguran, dobrovoljan i dostojanstven povratak još uvijek nisu ispunjeni.

Nevoljkost milijuna Sirijaca da se vrate u domovinu nikada nije bila stvar promjene vodstva – o tome jednostavno ne postoje vjerodostojni podaci. Radi se o kumulativnim posljedicama rata: nesigurnosti, ekonomskom kolapsu, političkoj fragmentaciji i nedostatku pravde ili pomirenja.

Ukoliko se oni na vlasti ne usredotoče na obnovu vjerodostojnih institucija i osiguranje sredstava za život – a ne samo na preslagivanje elita – izgledi za povratak ostat će opasan rizik.

hr.sott.net