U borbi između morala i ideologije, ideologija često pobjeđuje.

Unatoč svom kaosu koji dolazi iz Washingtona, i unatoč neprekidnom hvalisanju i udaranju u prsa, postoji i velika dosljednost kada je riječ o Izraelu i njegovoj žudnji za krvlju. Ljudi često kažu da predsjednik Donald Trump nema ideologiju i da je sve što radi transakcijsko, “umijeće dogovora”. Ali on je također potpuno slijep na genocid u Gazi i prepun suosjećanja za izraelske taoce. Kako se može objasniti ta slijepa točka, ako ne putem ideologije?

Na primjer, američka ministrica domovinske sigurnosti Kristi Noem posjetila je Zapadni zid u Jeruzalemu 25. svibnja 2025., ubrzo nakon dolaska u Izrael. Tijekom posjeta viđena je kako se moli i razmišlja na tom mjestu. Ona je evangelička kršćanka, što na kraju znači cionistkinja.

Noem su pratili američki veleposlanik u Izraelu Mike Huckabee i njegova supruga Janet Huckabee. Dočekali su ih rabin Shmuel Rabinowitz, rabin Zapadnog zida i svetih mjesta, te Mordechai (Suli) Eliav, ravnatelj Zaklade za očuvanje Zapadnog zida, koji su objasnili važnost tog mjesta.

Tijekom posjeta, Noem i rabin izmolili su psalam i izrekli posebnu molitvu u spomen na Yarona Lischinskyja i Saru Milgrim, dvoje zaposlenika izraelskog veleposlanstva u Washingtonu, koji su nedavno ubijeni u oružanom napadu. Također su se molili za brz i siguran povratak svih talaca.

Na kraju posjeta, Noem je ostavila poruku među kamenjem Zapadnog zida i upisala se u knjigu gostiju: “Israel je Božji izabrani narod – stojimo uz vas”. Noem je također objavila video u kojem se moli na Zapadnom zidu, uz poruku: “mržnja neće imati posljednju riječ”.

U međuvremenu, samo malo zapadnije od tog zida, dojenčad gladuje, žene i djeca bivaju rastrgani američkim bombama ili spaljeni do smrti u beskrajnim holokaustima. U Gazi nema bolnica, nema kruha, nema vode, nema mjesta za spavanje, nema nade u bilo kakvo spašavanje, jer su svjetski lideri previše zauzeti gledanjem u drugu stranu.

Mržnji nije potrebna “posljednja riječ” kad ima beskonačnu zalihu bombi. Beskrajna tuga i žalovanje za dvoje izraelskih zaposlenika. Ni glasa za genocid odmah niz cestu. Suosjećanje je prva žrtva ideologije.

Naravno, mnogi će reći da je sama priroda Washingtona naručivati okrutnosti, male i velike, poticati žudnju za krvlju, uživati u masovnim ubojstvima, biti suučesnik u genocidu. Pokolj je dio opisa posla u velikom djelu širenja “američke demokracije”. To je vrlo stara priča na dugom i krvavom putu američkog susreta sa svijetom. Sve je to zasigurno istina, ali unutar tog krvavog pogleda na svijet postoji posebno mjesto za Izrael, jer se uvijek ističe kao “izabrana nacija”. Očito je pitanje tko je izabrao? Svako spominjanje “boga” u ovom kontekstu može samo ojačati tabor ateista.

Može li biti da je Amerika izabrala Izrael, jer je Izrael Amerika bez uzda?

Ako postoji jedna “vrlina” koju se može pripisati Trumpovoj vladavini, to je velika sposobnost uživanja u moći, bilo da se radi o novcu ili vojnoj sili. I stoga Izraelov “izabrani” status – jer može upravljati moći bez obzira na moral, bez ikakvog pretvaranja da traži dobro. Tako svijet može biti zgrožen novim zločinima nad bespomoćnim Palestincima. No, cijelo to vrijeme Izrael nastavlja s ubojstvima, provodi svoj plan uništavanja svih sredstava za život Palestinaca na njihovoj vlastitoj zemlji. Svrha sve te okrutnosti je jednostavna – učiniti život toliko nepodnošljivim da će Palestinci pristati pobjeći.

Svijet sjedi i gleda u užasu – i što je najvažnije – samo sjedi. Ubojita moć, jednom oslobođena, teško je, ako ne i nemoguće, obuzdati, jer obuzdavanje zahtijeva jednaku količinu suprotne moći. A osim hrabrih Hutija, koja će se država dobrovoljno suprotstaviti Izraelu? Kratak odgovor je – nijedna.

Da bi se zaustavio genocid, prvo mora postojati velika rezerva moralne hrabrosti, zbog mnogih teškoća koje tada treba podnijeti. (Samo pitajte Hutije. Hoće li neka država htjeti biti tretirana na sličan način i zauzeti se za narod Gaze?)

Nažalost, ako postoje dvije stvari u kojima većina svijeta ozbiljno oskudijeva, to su moral i hrabrost. To dvoje često idu ruku pod ruku.

Tako, kada obični građani prosvjeduju na ulicama svojih gradova i zahtijevaju od svojih političara da učine sve što mogu kako bi zaustavili veliko klanje nevinih, ništa se ne događa. Puno se pare ispusti; puno se viče – ali Izrael ubija još više nevinih.

Može li biti da politika više ne funkcionira na temelju morala, već je samo usmjerena na raspodjelu moći? Stoga se često ponavlja mantra: “to je ekonomija, glupane?” Brini se za novac, a sve ostalo će se pobrinuti samo za sebe. Novac je moral, a moć je njegova raspodjela. “U Boga vjerujemo”, piše na američkom dolaru. Novac je svet.

Tako se poslušnici poput Noem klanjaju onima kojima služe. U Washingtonu se takva služba naziva “lojalnost”. Kao nagradu, ti isti poslušnici smiju rukovati malo moći i dijeliti je. I to čine što okrutnije mogu, kako bi pokazali da njihovi gospodari nisu pogriješili – jer su i oni “izabrani”. Okrutnost uvijek bira svoje.

Kamo sve to vodi? Do veće hegemonije, koja proglašava da svijet može pripadati samo onima s novcem; oni koji se ne slažu dobit će “gaza tretman”. To su “naše vrijednosti”, to je “poredak temeljen na pravilima”, to je “vladavina prava”, to je put svijeta koji je odlučio živjeti izvan dobra i zla.

U svijetu bez moralnih referenci, Izrael je Amerika bez uzda.

hr.sott.net