Piše: Gordan Duhaček
Da Bog doista djeluje na misteriozne načine savršeno ilustrira sudbina romana Da Vincijev kod američkog autora Dana Browna. Riječ je o šund literaturi koja je po objavi 2003. godine postala svjetski besteler koji je u sljedećih 5 godina prodan u više od 80 milijuna primjeraka diljem svijeta, polučivši i komercijalno vrlo uspješnu holivudsku adaptaciju. No, najvažnije je postignuće tog romana nedvojbeno u tome što je zauvijek nepovratno okaljao reputaciju katoličke prelature Opus Dei, koju je Brown u svojoj fikcijskoj priči predstavio kroz lik albino katoličkog monaha i ubojice koji se svako malo bičuje kako bi okajao grijehe.
Zahvaljujući Da Vincijevom kodu Opus Dei je postao sinonim za vjerski fanatizam, bolesnu ambiciju, opsjednutost financijskom i političkom moći, tajnovitost i raznolike nečasne radnje, pa bi se iz katoličke perspektive moglo reći da je kroz Browna djelovao ni manje ni više nego sam Duh Sveti.
Naime, mnogo toga što je Brown u svom romanu izmaštao u vezi Opusa Dei u međuvremenu se pokazalo točnim, što potvrđuje i u jesen prošle godine objavljena publicistička knjiga Opus: The Cult of Dark Money, Human Trafficking, and Right-Wing Conspiracy Inside the Catholic Church istraživačkog novinara Garetha Gorea u izdanju kuće Simon & Schuster. S Goreom smo, za razliku od Dana Browna, na terenu provjerenih činjenica, a one otkrivaju kako se svatko tko ne želi živjeti u klerofašističkoj diktaturi u stilu Francove Španjolske treba ozbiljno zabrinuti u vezi utjecaja i ambicija ove katoličke prelature.
Gareth Gore se za Opus Dei isprva zainteresirao pišući o iznenađujućem kolapsu moćne španjolske banke Banco Popular 2017. godine, saznavši da je njezin dugogodišnji čelnik Luis Valls-Taberner bio istaknuti član ove prelature, dok je banka desetljećima neformalno funkcionirala kao bankomat Opus Deija, zbog čega je na kraju i propala. Kao iskusan financijski novinar, Gore laicima za tu tematiku jasno obrazlaže sve načine na koje je Opus Dei kroz tajni sindikat unutar organizacijske strukture banke sisao sredstva iz Banco Popular za svoje projekte, ali to je samo početak priče o paleti mračnih radnji koje opisuje Opus.
Članovi i članice Opusa Dei su nominalno pozvani na duhovnost utemeljenu u posvećujućoj vrijednosti običnog rada, te se dijele na supernumerarije, numerarije i pridružene prelaturi. Supernumerariji su uglavnom muškarci i žene u braku, formalno jako upućeni na svoj obiteljski život, a pridruženi i numerariji pak žive u celibatu, s time da numerariji većinom stanuju u centrima Opusa Dei, zaduženi za dušebrižništvo ostalih vjernika. Iza toga se zapravo krije ultrakonzervativna ideologija usmjerena protiv sekularizma i bilo kakvih progresivnih ideja, te vjerski fanatizam koji je odbojan i brojnim običnim katolicima.
Sve to je pak proizvod ideja osnivača ove katoličke organizacije, španjolskog katoličkog svećenika Josemaríe Escrive (1902. – 1975.), u međuvremenu proglašenog i svecem, a pored kojeg se zasad tek blaženi Alojzije Stepinac sa svojom beskrajnom ljubavlju prema genocidnoj NDH čini ipak kao manje monstruozna pojava. Stepinac je bio provincijski um s provincijskim namjerama usmjerenim prvenstveno na jednu naciju, dok je Escrivá bio zainteresiran za svjetsku dominaciju.
Prema mitologiji osnutka Opusa Dei, Escrivi se 1928. direktno obratio Bog s misijom posvećivanja katolika u njihovim svakodnevnim poslovima u sekularnom društvu. U teoriji to i ne zvuči tako loše, no praksa se kroz skoro pa stoljeće postojanja Opusa Dei pokazala prilično zastrašujućom. Prvo što upada u oči u vezi Escrivine neupitne i fanatične pobožnosti je njegova opsesija s mortifikacijom mesa ili, jednostavnije rečeno, bičevanjem. Prema javno dostupnim podacima, koje navodi i Gore u svojoj knjizi, Escrivá se sam toliko bičevao da bi mu pozavidio i Marquis De Sade.
Daleko manje iznenađenje je Escrivina mržnja prema španjolskoj republici i podrška Francu, čiji je režim bio među prvim mecenama Opusa Dei, omogućivši im rast iz početne opskurnosti. Novac je za Escrivu uvijek bio ključan i poželjan u što većim količinama, te je svoje sljedbenike sustavno tjerao da mu priskrbe što veća financijska sredstva, ne nužno na načine koji su bili legalni ili iole pošteni.
Prema ženama je znao biti naročito okrutan, promatrajući ih prvenstveno kao sluškinje, dok je mnogo više simpatije imao za Adolfa Hitlera, tvrdeći da ga se difamira tvrdnjom da je ubio šest milijuna Židova. Prema Escrivi, bilo je to “samo” četiri milijuna. Moćnicima je pristupao snishodljivo, glumeći skromnost i produhovljenost, dok je potčinjene često nemilosrdno gazio, ponižavao i iskorištavao. Tokom godina je oko sebe izgradio kult ličnosti staljinističkog stila.
Opus skrupulozno opisuje širenje Opusa Dei izvan granica Španjolske, ali i unutar struktura Katoličke crkve, unatoč dokazima kako su redovito kršili kanonsko pravo, funkcionirajući kao svojevrsna sekta. Na potpuni su uzlet ipak morali čekati do 1978. godine kada je za papu izabran Ivan Pavao II. – s obzirom da su njegovi prethodnici prema Escrivinoj družbi ipak imali zadršku. Nisu im skloni bili ni isusovci, ali su im zato sva vrata unutar Katoličke crkve bila otvorena tijekom dugotrajnog pontifikata Ivana Pavla II., koji je u Opusu Dei vidio ideološki srodne (ultra)konzervativce. Primjerice, jedan od najbližih suradnika Hrvatima najdražeg pape bio je Joaquin Navarro-Valls, član Opusa Dei i voditelj Ureda za tisak Svete stolice od 1984. do 2006.
Kip Josemaríe Escrive na bazilici sv. Petra u Vatikanu. FOTO: Wikimedia Commons
Gore na 448 stranica Opusa – od kojih je 100 posvećeno fusnotama, što svjedoči o akribičnosti autorovog pristupa – vješto razotkriva brojne opačine ove prelature, koja je posebno alergična na osmu Božju zapovijed (“Ne reci lažna svjedočanstva!”). Moram priznati da sam čak i ja, koji očito nemam puno ljubavi za organiziranu religiju, ostao osupnut količinom laži koje je Opus Dei izrekao kroz desetljeća svojeg postojanja. Dapače, beskrupulozno laganje ljudima u oči jedna je od standardnih metoda njihova djelovanja. Kako to izgleda u praksi i kakve posljedice proizvodi pokazuje i trenutni sudski proces u Argentini, u kojem 43 bivše članice tuže Opus Dei zbog toga što su ih, kao djevojčice iz siromašnih obitelji, lažima o prilikama za obrazovanje namamili i pretvorili u roblje, da bi ih onda godinama brutalno eksploatirali i zlostavljali.
Opus tako predstavlja katalog raznolikih zločina – od seksualnog zlostavljanja i njegova svjesnog zataškavanja preko psihološkog i ekonomskog terora koji je neke članove_ice odveo i u suicid pa do raznolikih financijskih malverzacija – zbog čega ovu knjigu, iako je prohodno napisana i vrlo zanimljiva, postaje sve teže čitati kako stranice odmiču. Zadnji put kad sam imao takav osjećaj mučnine je bilo dok sam čitao Army of Evil: A History of SS Adriana Wealea, jer u jednom trenutku postaje nemoguće ne zapitati se povišenim tonom “Koji je k tim ljudima?!”
Tu se krije i jedina velika mana Goreove knjige, jer on kao financijski novinar ne uspijeva objasniti što to psihološki privlači ljude Opusu Dei i zašto bi itko htio biti član organizacije s takvom poviješću. U tom smislu, Gore je ipak trebao ići dublje, no kao ekspoze, Opus je doista vrhunsko publicističko štivo, o čemu svjedoče i pohvalne kritike u medijima poput The Washington Posta i Financial Timesa.
Opus Dei se s time očekivano ne slaže, pa su početkom ove godine proizveli demantij na čak 106 stranica, u kojem Gorea optužuju da ih je prevario, ali zapravo malo toga uvjerljivo dematiraju. Nije im po volji bio ni dokumentarni film Deutsche Wellea Faith, power, manipulation – The secrets of the Opus Dei sect iz 2022. godine, koji su kritizirali jer su prikazani kao “kontroverzna i tajnovita organizacija”, iako su izvan svake sumnje – kontroverzna i tajnovita organizacija. Jednostavno je: ako te npr. 43 bivše članice tuže na sudu tvrdeći da si ih pretvorio u roblje, onda si, najblaže rečeno, kontroverzan, a po svim dokazima koje Gore donosi točnije je reći da se radi o kriminalnoj organizaciji. Ako tvoji aktivni članovi pretežito nisu spremni javno deklarirati svoje članstvo, onda si tajnovit.
Demonstracije protiv Francovog fašizma i Opusa Dei u Španjolskoj (Finska, 1970). FOTO: Simo Rista / Wikimedia Commons
Opus Dei danas djeluje u više od 70 država svijeta, među kojima je i Hrvatska. Najpoznatiji njihov član u našoj državi je trenutni eurozastupnik Stjepo Bartulica, koji je prethodno bio i savjetnik bivšeg predsjednika Ive Josipovića i bivšeg predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića. Kao njihov član se deklarirao i fizičar s Instituta Ruđer Bošković Vuko Brigljević, koji živi u celibatu, dok je liderica udruge U ime obitelji Željka Markić svojedobno na direktno pitanje Aleksandra Stankovića o svom članstvu u Opusu Dei odbila odgovoriti. Ako nije članica, zašto jednostavno nije rekla ne?
Znakovito je da Goreova knjiga u nešto više od šest mjeseci otkako je objavljena na engleskom govornom području nije izazvala interes hrvatskih mainstream medija, s obzirom na njihovu prepisivačku strast u odnosu na zapadne medije. Opus je dobio dosta prostora (i pohvala) baš u onim stranim medijima iz kojih naši redovito i opširno prepisuju, pa se moram zapitati je li ignoriranje Goreove knjige posljedica potpune kadrovske devastacije domaćih medija i njihove grozne uređivačke politike ili je utjecaj Opusa Dei u hrvatskom društvu i politici postao još jedna tabu tema.
Bartulica je čest gost hrvatskih medija, ali ga o Opusu Dei nikad nitko ništa ne pita. Bi li isti tretman imao i neki hrvatski visokopozicionirani političar koji bi bio, recimo, član Muslimanskog bratstva, čiji je politički cilj uspostava islamske države sa sloganom “Kuran je naš ustav”? Opus Dei ima sličan cilj, razlika je samo što želi uspostaviti katoličku teokraciju.
Goreova knjiga završava detaljnim opisom kako je Opus Dei bio ključan igrač u ultrakonzervativnoj koaliciji koja je preko američkog predsjednika Donalda Trumpa preuzela kontrolu nad tamošnjim Vrhovnim sudom, rezultiravši, između ostaloga, ukidanjem ustavnog prava na prekid trudnoće.
Baš se ovih dana diljem Hrvatske organiziraju javne manifestacije čiji je glavni politički cilj isto. Lako s njima, jer tzv. hodači za život ne skrivaju što su im namjere i kako se za njih bore, dok Opus Dei preferira djelovanje u sjeni i pozadinsko povlačenje konaca regrutiranjem članova za zauzimanje pozicija u političkoj, intelektualnoj i poslovnoj eliti.
Zato im je Hrvatska sa svojom sklonošću prešućivanju i nezamjeranju savršena meta, a profesionalna i moralna propast vodećih hrvatskih medija kec na desetku, jer nesmetano mogu širiti svoje pipke. Novinarski ekvivalent Garetha Gorea u Hrvatskoj očito nemamo niti je u trenutnoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalaze hrvatski novinari uopće i moguć, tako da nam kao kakva-takva zadnja linija obrane ostaje reputacijska šteta koju je ovoj sekti nehotice napravio Dan Brown. Opus Dei najviše voli kad ih nitko ništa ne pita, kamoli propituje, a u današnjem hrvatskom društvu mogu računati baš na to.
0 Comments