Piše: Moussa Ibrahim
Posljednjih nekoliko dana ponudilo je brutalan prikaz neriješene krize u Africi. U Burkini Faso, militanti iz Jama'at Nusrat ul-Islam wa al-Muslimin (JNIM), povezani s Al-Qaedom, zauzeli su vojnu bazu Diapaga na istoku, zauzevši veći dio grada i razotkrivajući nesigurno sigurnosno stanje u Sahelu. U međuvremenu, u Demokratskoj Republici Kongo, pobunjenička oružana skupina M23, koja se bori protiv vlade od početka godine, pojačava svoj utjecaj na Gomu, što dovodi do ranjivih političkih uvjeta u kojima se ukradeni minerali usmjeravaju na strana tržišta. Na diplomatskoj sceni, južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa tretiran je s nepoštovanjem u SAD-u kada ga je predsjednik Donald Trump iz zasjede izazvao grubom, rasističkom prezentacijom o takozvanom “bijelom genocidu”, koristeći snimke lažno pripisane Južnoj Africi. Kenija sada strahuje od ekonomskog kaosa dok SAD prijeti opozivom trgovinskog sporazuma Zakona o afričkom rastu i prilikama (AGOA), podsjetnik da su mnoga afrička gospodarstva još uvijek na milost i nemilost vanjskih sila.
Ovo je svakodnevna stvarnost kontinenta. Iza naslova kriju se obrasci sistemskog nasilja, iznuđivanja i manipulacije. Bilo da se radi o Boko Haramu u Nigeriji, Al-Shabaabu u Somaliji ili stranim zaštitarskim tvrtkama u Mozambiku, poruka je ista: neprijatelji Afrike naoružani su ne samo mecima već i ugovorima, medijskim narativima i ekonomskim zamkama. ‘Postkolonijalni’ trenutak je odavno istekao – ono što preostaje je upravljana kriza, koju nadzire MMF, militarizira AFRICOM i dezinficira šutnja Afričke unije.
Ipak, usred svega toga, rečeno nam je da slavimo. 25. svibnja je Dan Afrike – godišnjica osnivanja Organizacije afričkog jedinstva (OAU) 1963. godine. Svake godine podižu se zastave, održavaju se govori, a afrički vođe pjevaju pjesme jedinstva. Ali postavimo si neugodno pitanje: Što točno slavimo?
Kada su se Kwame Nkrumah, Gamal Abdel Nasser, Julius Nyerere, Ahmed Sekou Toure i Haile Selassie okupili kako bi osnovali Organizaciju afričke armije (OAU), njihov cilj nije bio izgradnja birokracije. Cilj je bio osloboditi kontinent – vojno, ekonomski, kulturno i ideološki. Zamišljali su jedinstvenu vojsku, zajedničku valutu, jedinstvenu vanjsku politiku i prekid ovisnosti o Zapadu.
Nkrumah je slavno rekao: “Afrika se mora ujediniti ili propasti.” Danas vidimo više propadanja nego jedinstva. Šezdeset i dvije godine kasnije, Dan Afrike sveden je na simbolični spektakl – zastave bez sile, bubnjevi bez smjera. Gledamo parade dok se naša zemlja prodaje na dražbi. Slušamo panafričke slogane dok naše središnje banke odgovaraju Parizu. Obilježavamo neovisnost dok 14 afričkih zemalja još uvijek koristi valutu koju je stvorio njihov bivši kolonizator – CFA franak, alat ekonomske kontrole čije samo ime znači “Financijska suradnja u Africi” – ali suradnja za koga?
Preko 25 afričkih zemalja nalazi se u neizvršenju obveza ili blizu toga. Kontinent zajedno duguje preko 650 milijardi dolara vanjskim vjerovnicima. Nigerija troši značajne svote svojih prihoda na servisiranje duga. Gana, nekoć nazivana zvijezdom u usponu, vratila se pred MMF po 17. put. U Zambiji su otplate duga ugušile ulaganja u bolnice i obrazovanje. Ovo nije loše upravljanje – to je namještena podložnost. Takozvani razvojni partneri zarađuju milijarde dok se cijele generacije žrtvuju bogovima fiskalne discipline.
U međuvremenu, materijalno bogatstvo Afrike i dalje se širi. DR Kongo opskrbljuje više od 70% svjetskog kobalta, no preko 70% stanovništva živi u siromaštvu. Naš uran napaja europske gradove, dok nigerska sela ostaju u mraku. Afrička poljoprivreda – unatoč tome što kontrolira 60% neobrađenog obradivog zemljišta u svijetu – uništena je stranim subvencijama i ovisnošću o pomoći.
Svake godine uvozimo hranu u vrijednosti od 40 milijardi dolara, dok naše poljoprivrednike kriminalizira ili raseljavaju strani agrobiznisi. Nije pretjerano reći: Afrika gladuje namjerno.
Ali iskorištavanje danas nije samo ekonomsko – ono je i digitalno. Strane tvrtke dominiraju našom telekomunikacijskom infrastrukturom, pohranom u oblaku i digitalnim platformama. Naši se podaci pohranjuju u inozemstvu, na naše izbore utječe strani kod, naša se djeca hrane algoritamskim kolonijalizmom na društvenim mrežama. Alati umjetne inteligencije obučeni su na afričkim glasovima, ali njima upravlja Silicijska dolina. Borba za Afriku 2.0 je ovdje – i događa se na ekranima.
Čak se i naša kultura iznova kolonizira. Naše priče financiraju zapadne nevladine organizacije. Naši umjetnici su nagrađeni za ponavljanje narativa o traumi, a ne za prkos. Od umjetničkih galerija do filmskih festivala, afrički kreativci često su prisiljeni prilagoditi se očekivanjima donatora. Pravo revolucionarno izražavanje je lišeno financiranja, cenzurirano ili utopljeno u oceanu besmislenih kampanja za ‘raznolikost’. Kulturni suverenitet zahtijeva više od vidljivosti – zahtijeva vlasništvo.
Ono što ovu tragediju čini gorom jest to što su mnogi naši vođe suučesnici. Elite koje imaju koristi od stranih ugovora, uvozne robe i pomoći MMF-a – predstavljaju se kao nacionalisti dok istovremeno omogućuju neokolonijalizam.
Ali Afrika ne šuti. U Maliju, Burkini Faso i Nigeru, nove vlade izazivaju stari poredak. Protjerale su francuske trupe, probile se iz CFA zone i grade regionalni savez utemeljen na suverenitetu. Zapadni mediji ih nazivaju huntama. Ali za milijune Afrikanaca, oni su nova nada. Ove vlade nisu savršene – ali se suočavaju s imperijalizmom tamo gdje je Afrička unija kapitulirala. Njihov stav odražava stav Sankare, Nkrumaha i Gadafija.
Kao Gadafijev posljednji glasnogovornik, vidio sam kako izgleda prava afrička neovisnost. Besplatno obrazovanje, univerzalna zdravstvena skrb, stanovanje bez kamata i bez uplitanja MMF-a. Gadafijev san o afričkoj valuti potkrijepljenoj zlatom i kontinentalnim obrambenim snagama užasavao je Zapad – ne zato što je bio lud, već zato što je bio ostvariv. Zato je Libija uništena. Pouka je jednostavna: Kada izazovete carstvo, ono uzvraća udarac.
Ali ne smijemo se povući. Afrika mora stvoriti nove saveze – ne s gospodarima, već s partnerima. Suradnja s Kinom, Rusijom, Indijom i Brazilom mora se temeljiti na međusobnom poštovanju i zajedničkom interesu – a ne na ovisnosti. Moramo zahtijevati transfer tehnologije, zajedničko vlasništvo nad infrastrukturom i pravo na kontrolu naših prirodnih resursa. BRICS može biti platforma oslobođenja – ali samo ako Afrika uđe kao ujedinjeni blok koji poštuje sebe.
Jednako je važna revolucija uma. Naši obrazovni sustavi još uvijek veličaju kolonizatore i marginaliziraju autohtono znanje. Naša sveučilišta jure za zapadnim rangiranjem dok zanemaruju razvoj zajednice. Potreban nam je novi kurikulum – onaj usmjeren na afričke jezike, filozofije, povijest i političku ekonomiju. Moramo graditi škole koje stvaraju mislioce, graditelje i osloboditelje – a ne birokrate.
Afrička dijaspora je još jedna ključna fronta. Godišnje doprinosi s preko 50 milijardi dolara u doznakama, ali njezina politička moć ostaje nedovoljno iskorištena. Potrebni su nam institucionalni putevi za sudjelovanje dijaspore – u izborima, ulaganjima, sigurnosti i kulturi. Od Sao Paula do Londona, Atlante do Kingstona, dijaspora nije promatrač. Ona je sukreator sudbine Afrike.
Razgovarajmo i o ekološkom frontu. Afrika je na prvoj crti klimatskog sloma – ali predložena rješenja često prikrivaju isto iskorištavanje. Zeleni kapitalizam – tržišta ugljika, financiranje klime, sheme kompenzacije – omogućuje zagađivačima da profitiraju dok Afrika plaća cijenu. Moramo se boriti za ekološku pravdu utemeljenu na agrarnoj reformi, vodnom suverenitetu i upravljanju autohtonim stanovništvom – a ne na agendama donatora.
Ovo je pravo značenje Dana Afrike 2025. Ne slavlje. Mobilizacija. Ne pompez. Otpor.
Afrička unija mora se izdići iz mirovanja ili će je zaobići pokreti i vlade koji su spremni boriti se. Kulturne organizacije moraju odbaciti ovisnost o nevladinim organizacijama i izgraditi prostore za radikalnu maštu. Naši mladi moraju odbiti logiku bijega i obnoviti ovaj kontinent s dostojanstvom. Trebaju nam pan-afričke banke, pan-afričko obrazovanje, pan-afrička obrana. I prije svega, treba nam istina.
Afrika nije siromašna. Afrika je opljačkana.
Afrika nije nazadna. Afrika je blokirana.
Afrika nije slobodna. Ali Afrika može biti.
0 Comments