Pismo javnosti stručnjakinja ANIME
16. januara 2025. stručnjakinje Anime su na poziv Predsjednika Vlade, prisustvovale sastanku u njegovom kabinetu. Govorilo se o koracima koje treba preduzeti nakon zločina na Cetinju u saniranju i preveniranju trauma i psihološke patnje porodica i građanstva. Prisutni su bili ministar zdravlja i sekretarka ministarstva zdravlja. Tom prilikom ministar nas je upoznao sa tim da se pravi novi program za mentalno zdravlje i ponudio nam saradnju. Prihvatile smo jer smo vjerovale da je to prava prilika da se sistemski definiše i započne ozbiljan preventivni, psihoterapijski i sociološki rad sa traumatskim iskustvima (neposrednim i višegeneracijskim).
Smatrale smo da je za početak neophodno definisati posebnu jedinicu u okviru mentalnog zdravlja fokusiranu na traumatska iskustva i mobilisati nekoliko stručnjaka/kinja koji su već pokazali interes za rad u ovoj oblasti kroz angažman pomoći psihološki ugroženima nakon zločina 1. januara na Cetinju a voljni su da se u toj oblasti usavršavaju i organizuju. Ovo je trebao biti začetak budućeg Instituta za traumu koji bi se bavio -istraživanjem, edukacijama, prevencijom, pružanjem pomoći u kriznim situacijama i radom na pomirenju. Bila je to velika šansa da se podrže preživjeli na Cetinju i sam grad, da njihova patnja ne bude uzaludna nego da doprinese razvoju mentarlnog zdravlja i društva. Konstatovale smo da je psihosocijalna podrška preživjelima u tom momentu adekvatna i imale smo konkretne korake za dalji rad na procesu i podršku iz inostranstva.
22. januara 2025. pozvane smo na sastanak u Ministarstvo zdravlja. Ministar je bio odsutan pa je razgovor obavljen sa sekretarkom sa obećanjem da će nam Nacrt predloga programa za unapređenje mentalnog zdravlja za 2025-26. sa akcionim planom biti poslat za par dana da damo naše predloge. Nije poslat i nije to jedino oglušavanje o dogovorenim aktivnostima.
Slutimo opasnu prijetnju siromašnima pa umjesto da se traži odgovornost onih koji su u obavezi da stvore ekonomsku sigurnost i socijalnu pravdu jer se tako liječi siromaštvo, planira se praćenje, etiketiranje i zatvaranje u bolnice ili možda u rezervate siromašnih da ne remete mir namirisanih u foteljama. Logičan je to metod kod onih koji smatraju da mentalno zdravlje nema veze sa ekologijom. Povećati broj kreveta za mentalno zdravlje, broj nadzornih kamera i broj policajaca i „mirna Bosna“, to je plan! Misle da je jeftin kao što su im jeftini ljudski životi!
19. maja 2025. prateći rad Odbora za zdravstvo saznajemo da je Program završen i da NVO nisu bile zainteresovane da učestvuju u njegovoj izradi. Minstarstvo zdravlja je objavilo poziv za učešće NVO 14.maja koji traje do 23.maja. 15.maja javnost je upoznata sa završenim programom i akcionim planom. Objašnjenje o nezainteresovanosti NVO je na nivou nevaspitanja. U čemu je poenta?
Po našem mišljenju, u sadržaju Programa koji se slobodno može nazvati – Program nastavka nazadovanja mentalnog zdravlja 2025-26 u Crnoj Gori veliki broj stranica je ispunjen nabacanim frazama opštih mjesta iz drugih dokumenata i bajatim istraživanjima. Niti jedna jedina riječ o mentalnom stanju društva u kojem članovi zajednice masovno ubijaju svoje najbliže, rodbinu i prijatelje. Niti jedna riječ o konkretnom planu rada s preživjelima i stanovništvom Cetinja u narednoj godini. Kako je moguće da Ministarstvo zdravlja nema odgovornost da da odgovor o uzrocima ovih zločina koji sigurno nisu samo u tome što nije oduzeto oružje i što su organi bezbjednosti neadekvatno reagovali? Kako su zločini uticali na mentalno zdravlje ljudi u Crnoj Gori i koje se mjere moraju HITNO preduzeti? Koliko su dobro funkcionisale institucije za mentalno zdravlje u proteklom periodu DRI je dala mišljenje. Pita li se iko da li bi se zločini desili da je umjesto 15% realiziovano 80% pređašnjeg plana o mentalnom zdravlju? I ko je za to odgovoran? Degutantno je taj nerad i nebrigu pravdati nedostatkom sredstava zbog covida. I zašto ne funkcioniše „međusektorska saradnja“ za kojom sramno papagajski vape odgovorni?I kakav i koliki to ima uticaj na stanje mentalnog zdravlja, zločine na Cetinju i povećanje nasilja? Ko je za to odgovoran? Uzgred, slutimo opasnu prijetnju siromašnima pa umjesto da se traži odgovornost onih koji su u obavezi da stvore ekonomsku sigurnost i socijalnu pravdu jer se tako liječi siromaštvo, planira se praćenje, etiketiranje i zatvaranje u bolnice ili možda u rezervate siromašnih da ne remete mir namirisanih u foteljama. Logičan je to metod kod onih koji smatraju da mentalno zdravlje nema veze sa ekologijom. Povećati broj kreveta za mentalno zdravlje, broj nadzornih kamera i broj policajaca i „mirna Bosna“, to je plan! Misle da je jeftin kao što su im jeftini ljudski životi!
Zbog ovakvog stepena neosviješćenosti i neodgovornosti bila je ugodno dosadna atmosfera na Odboru za zdravstvo (izuzimamo poslanika Mugošu, dr Dobričanina, psihijatra dr Popovića i zaštitnike ljudskih prava koji su pravili poveznice sa realnošću) za razliku od uznemirujuće atmosfere na Odboru za bezbjednost i odbranu gdje su se suočavali sa zločinima na Cetinju jer su prozvani kao odgovorni. Makar i iz golog straha za poziciju diskusija je imala poveznicu sa realnošću ali i sa ljudskošću. Na Odboru za zdravstvo je nije bilo. Zašto? Šutnja prekriva psihološke povrede. Bol, bijes, laž i inferiornost se prenosi generacijski, pa traje moć bijelih mantila koja je zastrašujuća kao i multisektorska saradnja po tom pitanju.
Važno nam je da građanstvo zna da su nakon zločina na Cetinju nacionalne institucije obavezne da pruže pomoć mentalnom zdravlju građanstva i rade na pomirenju. Zdravstvene institucije moraju stvarati adekvatan odgovor kroz:
-Krizne intervencije nakon traumatskog događaja ( od 2 do 6 mjeseci nakon događaja) u dva pravca: psihološko/socijalnom (saniranje traumatskog stanja, prihvatanje gubitka i materjalne reparacije) i zadovoljenja pravde (traži se krivica, odgovornost i poštovanje zakona).
– Pripreme i učenje – Kratkoročni program (od 1 do 2 godine) stvaranja okruženja u kojem će pomirenje biti moguće. Organizovanje i školovanje onih koji će se traumama I iscjeljenjem ozbiljno baviti. Aktivno učestvovati u zajednici i razotkrivati izazove, smanjivati prostor laži, izgrađivati obrasce nenasilja I zajedničke vizije.
-Stvaranje dizajna društvene promjene – Dugoročni program oporavka zajednice ( 5 do 10 godina) I promjene kulturnih obrazaca višegeneracijskih trauma ka stvaranju miru.
Za navedeno treba politička volja koja očito ne postoji. Neprihvatljivo je da Ministarstvo zdravlja žmuri pred psihičkom patnjom koja je sveprisutna i dodatno obmanjuje javnost.
Ljupka Kovačević
Julijana Cicović
Ervina Dabižinović
0 Comments