Piše: Matija Šerić
Često se u javnom diskurzu za političare može čuti izraz: „Svi su oni isti“. Ljudi koriste tu uzrečicu kako bi naglasili kako političari gledaju samo vlastite interese, a ne interese naroda kojeg bi trebali zastupati. U mnogim slučajevima to doista jest tako. Većinom osobe ulaze u politiku kako bi ispunile svoje interese i interese moćnih grupacija koji iza njih stoje. Narod im je najmanje važan. Međutim, nisu svi takvi. Postoje političari koji se ne ubrajaju u ustaljeni obrazac ponašanja te koji misle i djeluju svojom glavom. Jedan od njih bio je i 35. američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy (JFK).
Kennedy je bio nekonvencionalni vođa Novog doba (New Frontier) koji je davao ljudima nadu u bolje sutra. Htio je nabolje promijeniti Ameriku i svijet (gospodarski i društveni razvoj, spriječiti komunističku ekspanziju), ali na tome putu suočavao se s mnogim preprekama u vidu američkog establišmenta. JFK je bio trn u oku mnogim moćnim strukturama američke duboke države. O tome se nedovoljno govori. To nije čudno zbog Kennedyjeva tragičnog kraja. Danas mainstream analitičari odbacuju odgovornost državnih struktura za JFK-ovu smrt kao teoriju zavjere, međutim, predsjednik se nedvojbeno zamjerio mnogim moćnicima.
Ogromna moć Vijeća za inozemne odnose
Demokrat Kennedy pobijedio je Eisenhowerova potpredsjednika, republikanca Richarda Nixona na izborima 1960. Nixon je usprkos svojem osebujnom karakteru bio kandidat establišmenta koji je namjeravao nastaviti provoditi očekivanu intervencionističku politiku. Kennedy je uvelike bio suprotnost. Iako je u predsjedničkoj kampanji 1960. ponekad bio vrlo tvrd prema Sovjetskom Savezu i kritizirao Dwighta Eisenhowera što je „dopustio da Sovjeti preteknu SAD“ u naoružanju (tzv. „missile gap“), ustvari je želio smiriti zahuktali Hladni rat.
Posebni savjetnik JFK-a, ekonomist i diplomat John Kenneth Galbraith (otac prvog američkog veleposlanika u Republici Hrvatskoj Petera Galbraitha) napomenuo je: „Nas koji smo radili na Kennedyjevu izboru vlada je zbog toga tolerirala i pitala nas za mišljenje, ali vanjsku politiku i dalje su određivali ljudi iz Vijeća za inozemne odnose.“ Prekomjeran broj članova CFR-a u vladi čak je privukao i pozornost predsjednika Kennedyja koji je komentirao: „Volio bih vidjeti neka nova lica, ali tu su neprestano jedna te ista.“
Valja istaknuti kako je Vijeće za inozemne odnose (CFR) trust mozgova, nevladina organizacija koja je specijalizirana za međunarodne odnose i ulogu SAD-a u svijetu. Organizaciju je 1921. osnovala skupina američkih uglednika iz politike, društva i bankarstva među kojima su bili i prominentni pojedinci poput J.P. Morgana, Edwarda Mandella Housea i Allena Dullesa (ravnatelj CIA- u vrijeme Eisenhowera). CFR do danas usmjerava američku vanjsku politiku i zato se ona najmanje mijenja neovisno o vladi. Iako formalno gledano, CFR nema izvršnu vlast ni institucionalni autoritet nad vladom, zbog jakog utjecaja njegovih članova unutar elitnih krugova (State Department, Pentagon, CIA, Wall Street), CFR de facto ima veliki utjecaj na oblikovanje politike. Organizacija također do danas izdaje poznati časopis „Foreign Affairs“.
Kennedyjev otpor američkoj intervenciji u Laosu
Početkom 1960-ih najveća smetnja izbijanju velikog rata u jugoistočnoj Aziji (s potencijalima pretvaranja u Treći svjetski rat) bio je nekonvencionalni predsjednik John F. Kennedy, koji je u mnogo navrata izražavao svoju suzdržanost glede američkog uplitanja. Odmah nakon što je izabran, Kennedy se suočio s problemom građanskog rata u Laosu. Nemilosrdni rat u Laosu je nalikovao na ono što će se dogoditi u Vijetnamu. U Laoškom građanskom ratu bili su suprotstavljeni komunisti Pathet Laoа i kraljevska laoška vlada na čelu s generalom Phoumi Nosavanom, koji je imao podršku CIA-e. Nakon što je preuzeo dužnost, Kennedyju su svi, od bivšega predsjednika Eisenhowera do Glavnoga stožera oružanih snaga SAD-a, savjetovali da pošalje postrojbe kao podršku Nosavanu. Ministar obrane Robert Strange McNamara i Walt Rostow, čelnik Vijeća za strateške smjernice Ministarstva vanjskih poslova, oba članovi CFR-a, glasno su podržavali slanje američkih postrojbi. Kennedy ih je odbio.
Establišment želi uvući SAD u rat u Vijetnamu
CFR se zanimao za Vijetnam od samoga početka. Godine 1951. organizacija je zajedno s Kraljevskim institutom za međunarodne poslove osnovala radnu skupinu, financiranu preko Zaklade Rockefeller, koja je predlagala zajedničku britansko-američku politiku prema Aziji u skladu sa sporazumima iz Jalte. Za vrijeme Eisenhowerova mandata, ministar vanjskih poslova John Foster Dulles, sa svojim bratom Allenom Dullesom (članom CFR-a i direktorom CIA-e), nadzirali su provedbu politike koja je kasnije uključivala i dolazak francuskih i američkih vojnih snaga u Vijetnam.
U rujnu 1954., samo četiri mjeseca nakon pada francuske utvrde kod Dien Bien Phua, John Foster Dulles sazvao je Manilsku konferenciju, koja je rezultirala Obrambenim savezom jugoistočne Azije (SEATO). Tim su se potezom SAD, Velika Britanija, Australija, Novi Zeland, Francuska, Filipini, Tajland i Pakistan uključili u zajednički obrambeni pakt u Indokini. Američki novinar C. L. Sulzberger iz „The New York Timesa“ izjavio je 1966.: „Dulles je bio začetnik SEATO-a s promišljenom namjerom, kako mi je objasnio, da pruži američkom predsjedniku zakonske ovlasti za intervenciju u Indokini. Kad je Kongres potvrdio SEATO, potpisao je prvi u nizu akata koji daju ovlasti nad politikom prema Vijetnamu.“
Kennedy i establišment – suprotstavljeni centri moći
Ubrzo je postalo očito da Kennedy, za razliku od svojih prethodnika, nije bio voljan da njime manipulira establišment. „Zapravo je neprihvaćanje Kennedyja od strane establišmenta postajalo sve snažnije tijekom njegova mandata“, napisao je profesor sa Sveučilišta u Pittsburghu Donald Gibson u svojoj odlično knjizi iz 1994. „Borba protiv Wall Streeta: Kennedyjev predsjednički mandat“.
Mnogi eksperti koji se bave atentatom na Kennedyja vjeruju da je njegovo protivljenje namjerama globalista i intervencionista moglo igrati značajnu ulogu u njegovoj nikada razjašnjenoj smrti. Gibson je napisao: „Kao predsjednik, Kennedy je bio usmjeren na unutrašnji razvoj, kao što je opisao ekonomist Seymour Harris, Kennedy je brzo pokrenuo redizajnirane inicijative kako bi povećao i ljudski i tehnološki potencijal zemlje. ‘Svime što je poduzeo, od globalnog investicijskog sustava do poreznih ušteda za poduzeća, pokušao je preoblikovati zakon i politiku tako da moć vlasništva i težnja za profitom na koncu ne unište, nego omoguće ekonomski napredak države’“.
Sukob JFK-a s gospodarskim divovima
U proljeće 1962., predsjednik je došao u sukob s gospodarskim divovima. Točnije, JFK je „zaratio“ s velikim proizvođačima čelika zbog njihovih planova za povećanje cijena, što je izazvalo zabrinutost zbog moguće inflacije i izostanka gospodarskog rasta. Najveći proizvođači čelika, uključujući korporaciju United States Steel, podigli su cijene čelika usprkos dogovoru s Kennedyjevom administracijama da to neće učiniti. Taj potez zabrinuo je Kennedyja jer je smatrao da bi povećanje cijena moglo negativno utjecati na ekonomski oporavak zemlje.
Kennedy je reagirao oštro, smatrajući da su industrijalci profitirali na štetu radnika i američkog naroda, a posebice jer su izostali radnički ustupci (povećanje plaća) koji su bili dio inicijalnog dogovora. Kako bi pokazao svoju odlučnost, Kennedy je naložio svom bratu, Robertu Kennedyju, da pokrene istragu o mogućem špekulativnom određivanju cijena. Predsjednik je zaprijetio i otkazivanjem vladinih ugovora s čeličnim proizvođačima, koji su uključivali važne obrambene narudžbe. Obavijestio je američku javnost da je postupanje poslovnih magnata bilo nepravedno. Kao rezultat pritiska i prijetnji, proizvođači čelika su na kraju popustili i povukli povećanje cijena.
Kennedy je koristio situaciju kako bi pokazao svoju predanost borbi protiv inflacije i nepoštenih poslovnih praksi, te poslao poruku da će se boriti za interese običnih građana protiv moćnih korporacija. Valja napomenuti da je Upravni odbor U.S. Steela, koji je dugo bio pod kontrolom najveće američke banke JP Morgan Chase, uključivao mnoge članove CFR-a i drugih moćnih institucija. Incident je postao poznat kao „čelični sukob“ i bio je važan trenutak u mandatu Kennedyja.
Kennedyjev kontrolor novca u optjecaju, James J. Saxon, bio je u sve većem sukobu s upravom odbora Federalnih rezervi. Poticao je šira ulaganja i davao sve veće ovlasti bankama izvan Sustava saveznih pričuva. Saxon je također odlučio da te banke mogu izdavati državne i municipalne obveznice, još više oslabljujući dominantne banke Saveznih pričuva.
U lipnju 1963., Kennedy je poduzeo radikalan korak odobrivši izdavanje više od četiri milijarde dolara u „novčanicama Sjedinjenih Država” preko Ministarstva financija, a ne Saveznih pričuva. „Kennedy je očito zaključio da bi se vraćanjem Ustavu, u kojemu stoji da samo Kongres smije izdavati i regulirati novac, sve veći nacionalni dug mogao smanjiti tako što se neće plaćati kamate bankarima iz Sustava saveznih pričuva, koji tiskaju papirnati novac i onda ga posuđuju Vladi uz kamate”, primjećuje jedan autor.
Sukob s Wall Streetom
U svojem nastojanju da uravnoteži gospodarstvo, Kennedy je povukao cijeli niz poteza, od kojih su svi produbili neprijateljstvo Wall Streeta. Najznačajniji su: 1) porezni prijedlozi kako bi se preusmjerila ulaganja američkih tvrtki u inozemstvu; 2) razlikovanje u poreznoj reformi proizvodnih i neproizvodnih ulaganja; 3) ukidanje poreznih povlastica za globalne ulagačke korporacije sa sjedištem u SAD-u; 4) oštrije mjere protiv stranih poreznih rajeva; 5) podržavanje prijedloga za ukidanje poreznih povlastica za bogate; 6) prijedlog povećanja poreza za velike naftne i rudarske korporacije; 7) revizija rasterećenja poreza na ulaganje; 8) izradu prijedloga za proširenje predsjedničkih ovlasti u borbi protiv recesije.
Kennedyjevu ekonomsku politiku napali su urednici časopisa „Fortune“ Charles J. V. Murphy, guverner New Yorka Nelson Rockefeller, David Rockefeller i urednici „The Wall Street Journala“. Kennedyjev ministar financija, član CFR-a, Douglas Dillon izrazio je slaganje s Davidom Rockefellerom glede njegova protivljenja Kennedyjevoj politici 1962., a 1965. pridružio se Rockefelleru pri osnivanju formalne skupine za podršku ratu u Vijetnamu.
Otpor JFK-a agresivnoj vanjskoj politici SAD-a
U vanjskoj politici Kennedy se izrazito protivio i kolonijalizmu (otvorenom kontrolom nad političkim i ekonomskim životom neke zemlje) i neokolonijalizmu (skrivenoj kontroli). „Kennedyjeva podrška ekonomskom razvoju i nacionalnom suverenitetu i njegova tolerancija spram državne planske ekonomije, čak i kad to uključuje proširenje državne imovine u vlasništvu američkih tvrtki, dovele su do sukoba između njega i elite, kako u SAD-u, tako i u inozemstvu”, konstatirao je novinar Donald Gibson.
Kennedyjeva vanjska politika bila je vođena njegovom iskrenom željom za smanjenjem američke vojne intervencije u stranim zemljama i promicanjem suradnje temeljene na reciprocitetu i suverenitetu. Kennedy je bio izrazito kritičan prema američkim politikama koje su koristile vojnu moć i ekonomski pritisak kako bi kontrolirale druge države, često pod krinkom borbe protiv komunizma.
Smatrao je da bi zemlje u razvoju trebale imati pravo na samostalno upravljanje svojim resursima i pravo na izbor vlastitog puta, bez vanjskih ekonomskih i političkih pritisaka. Iako je podržavao razvoj planske ekonomije, nije bio sklon dopuštati američkim korporacijama da iskorištavaju druge zemlje. Njegov pristup bio je različit od onoga što su u to vrijeme predlagali mnogi članovi vojnog establišmenta i stratezi u Washingtonu – agresivna politika prema zemljama poput Vijetnama i Kube. Zato je došlo do napetosti Kennedyjeve administracije i određenih američkih elita (visoki vojni časnici, velike korporacije, CIA, utjecajni konzervativci) koje su preferirale agresivniji pristup prema zemljama Trećeg svijeta.
Otpor Kennedyja intervenciji u Vijetnamu
U Vijetnamu je Kennedy od početka svog mandata povećavao broj savjetnika i vojnika kako bi umirio svoje suradnike koji su uglavnom bili prointervencionistički orijentirani. Do kraja 1963. taj broj je narastao na otprilike 15.000. Međutim, nakon neuspješne invazije u Zaljevu svinja 1961., Kennedy sve sumnjičavije i opreznije odnosio prema CIA-i. Uporno je odbijao preporuke da pošalje kopnene snage u Vijetnam, jednako kao odbijao slati konvencionalne postrojbe u Laos. „Odbijajući proširiti vojnu umiješanost, Kennedy se protivio Glavnom stožeru i mnogim visoko pozicioniranim ljudima u svojoj Vladi, uključujući (članove CFR-a) Deana Ruska, Roberta McNamaru i McGeorgea i Williama Bundyja”, napomenuo je Gibson.
Postoji nekoliko poteza koji nedvojbeno sugeriraju da je Kennedy namjeravao smanjiti američku vojnu prisutnost u Vijetnamu nakon što je došao je neupitno zaključio kako će američka intervencija doživjeti fijasko. Dana 10. lipnja 1963. na Sveučilištu u Washingtonu, D.C.-u održao je „govor o miru“ i pozvao na suradnju između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, naglašavajući potrebu za smanjenjem nuklearne prijetnje i okončanje eskalacije Hladnog rata. Govor je bio prekretnica u Kennedyjevoj vanjskoj politici, jer je pokazivao njegovu volju za postizanje diplomatskog rješenja u Vijetnamu i smanjenje napetosti između dviju svjetskih supersila.
Nadalje, Dana 11. listopada 1963. Kennedy je odobrio dokument pod nazivom National Security Action Memorandum 263 (NSAM 263), kojim je odobreno smanjenje američkog vojnog angažmana u Vijetnamu. Memorandum je sadržavao plan za povlačenje dijela vojnog osoblja iz Vijetnama do kraja 1963., s mogućnošću daljnjih smanjenja do 1965. Cilj je bio obustava daljnje eskalacije. Kennedy je znao da treba oprezno postupati protiveći se ratu koji su podržavali moćni interesi. Povjerio je senatoru Mikeu Mansfieldu da se odlučio na „potpuno povlačenje iz Vijetnama”, ali rekao je da se to ne može izvršiti prije nego što osvoji drugi mandat na izborima 1964.
Suradnici uvlače SAD u Vijetnam
Utjecaj proratnih lobista u vladi bio je prejak da bi ga Kennedy mogao osujetiti ili nadvladati, primijetio je bivši američki veleposlanik u Južnom Vijetnamu Frederick E. Nolting. Ključni zagovornik američke intervencije bio je političar i diplomat Averell Harriman, član CFR-a. U jesen 1963., Harriman, jedan od najbližih suradnika JFK-a, bio je taj koji je zagovarao uklanjanje južnovijetnamskog predsjednika Ngo Dinha Diema i koji je poslao ono što je postala poznato kao brzojav „sa zelenim svjetlom” u Sajgon. U brzojavu je izražena podrška pokretu protiv korumpirane Diemove vlade. Diem je ubijen 2. studenog u državnom udaru koji su izvršili njegovi vlastiti generali, a bila je uključena CIA iako nije poznato u kolikom opsegu. Vijetnamski rat uskoro se rasplamsao. Harriman je u administraciji Lyndona B. Johnsona bio duboko uključen u američku intervenciju u Vijetnamu kao jedan od najvažnijih predsjednikovih savjetnika.
Atentat prekida politiku JFK-a
Što bi se točno dogodilo da je JFK poživio, nikada nećemo precizno saznati. Sramotni atentat u Dallasu 22. studenog 1963., prekinuo je predsjednikovanje narodnog vođe. Okolnosti atentata na Kennedyja ostaju u najmanju ruku kontroverzne i mnoge stvari nisu nejasne do danas. Iako je službena istraga Warrenove komisije zaključila da je Lee Harvey Oswald bio ubojica koji je samostalno vjerovao, postoje mnoge teorije koje sugeriraju da je atentat mogao biti rezultat šire zavjere, uključujući mogućnost uplitanja različitih grupa unutar američke vlade, kao što su CIA, FBI ili Pentagon. Valja napomenuti da je supruga optuženog atentatora Leeja Harveya Oswalda godine 1994. izjavila piscu A. J. Webermanu: „Rješenje Kennedyjeva umorstva nalazi se u Sustavu saveznih pričuva. Nemojte to omalovažavati. Pogrešno je kriviti isključivo (dužnosnika CIA-e Jamesa) Angletona i CIA-u. To je samo jedan prst na istoj ruci. Ljudi koji izdaju novac su iznad CIA-e”.
Pobjeda globalista
Važno je naglasiti još dvije činjenice. Prvo, politički aktivist za građanska i ljudska prava dr. Martin Luther King Junior likvidiran u travnju 1968. nekoliko mjeseci nakon što je 100% usmjerio svoje izvanredne govorničke i organizatorske vještine protiv Vijetnamskoga rata. Drugo, brojni dokazi ukazuju na ometanje ili barem neprofesionalno vođenje istrage o Kennedyjevoj smrti. Kritike upućene Warrenovoj komisiji sugeriraju da su dokazi mogli biti ignorirani ili izostavljeni, a sumnje u pravilnost istrage i dalje postoje. To ukazuje na to kako određene najviše razine američke vladajuće strukture nisu željele da se atentat do kraja razjasni. Bilo kako bilo, atentat na Kennedyja označio je kraj Novog doba i povratak uhodanom američkom intervencionizmu, ali i globalizmu, što je imalo dugoročne posljedice na oblikovanje američke vanjske politike.
Sukob JFK-a i elita: bankari, mešetari i ratni lobisti protiv predsjednika (II. dio)
0 Comments