Piše: Amil Grbović

Ugrabiti, oteti, uzurpirati, prisvojiti…bio je i još uvijek jeste koncept ili mindset običnog čovjeka kome je država, širom zatvorenih očiju, dozvolila da ovdje digne sprat, onamo balkon, tamo postavi ogradu, stubove, zid, dvorište, kuću, poslovni prostor, zgradu i tako dalje. Kad može on mogu i ja. Kad njega nisu kaznili neće ni mene, kad njemu nisu srušili neće ni meni.

Samo onaj bez iđe ikoga, takozvani sirak tužni, e na njemu bi država pokazivala mišiće i primjenjivala zakon. A vi ostali, daćete nam malo mita i malo glasova pa ćemo vas pustiti da radite šta hoćete. I tako je naš građevinski homosapiens širio svoj privatni interes na račun opšteg. Ulice i trotoari su postajali sve uži a nekadašnje poglede na more i zrake sunca redukovala je betonizacija. Najvrijedniji prostor pa čak i onaj zaštićen zakonom napadnut je tonama armature i betona. Tako reći podivljala je i divlja gradnja. A onda se preko noći pojavio investitor, arapsko-tenderski.

On i naš premijer, crnogorsko-primorski, nude nam investiciju kojom bi ulcinjska obala izgledala kao Dubai. To znači da bi se Ulcinj i njegova okolina nepovratno izgubili u toj betonskoj džungli a budući Ulcinjani, ako ih bude, bi se na Velikoj plaži mogli okupati tek negdje oko 2125. godine. Da li je, zapravo, ovaj prostorni predator u obliku Alabara, samo posljedica sistemske nepravde, nemara institucija i nedostatka dugoročne vizije razvoja?

Neko će reći karma is a bitch. Ali, bez obzira na sve, ne smijemo ćutati, već onoga dana kada se u parlamentu Crne Gore bude raspravljalo o sporazumu sa UAE, trebalo bi da svih 20 hiljada Ulcinjana koliko nas ima, u kolonama krenemo ka Podgorici i opkolimo zgradu Skupštine kako bi jasno stavili do znanja da Ulcinj nije na prodaju. Jer ako ovo dozvolimo, ko će nam garantovati da se za nekih 10-20 godina neće isto desiti i sa Valdanosom, Solanom i Šaskim jezerom?