Piše: Hussein Assaf

Kako perspektiva američko-izraelskog vojnog napada na Iran raste, vjerovatnoća rata punih razmjera više nije pretjerana. Međutim, ono što se često zanemaruje je da takav sukob neće ostati ograničen i da bi pokrenuo lančanu reakciju daleko izvan zapadne Azije – onu koja bi mogla završiti nuklearnom tragedijom.

U srži ove opasnosti leži jednostavna, ali opasna, žeđ za nasleđem.

Među najopasnijim aspektima politike američkog predsjednika Donalda Trampa prema Iranu je njegova kompulzivna potreba za kontrastom – da sebe definiše kao antitezu bivšeg predsjednika Džoa Bajdena, i izuzetnijeg od bivšeg predsjednika Baraka Obame.

Ovaj impuls nije ukorijenjen u reformi politike, već u otvorenoj agresiji, performativnom držanju dizajniranom da stvori predsjedništvo spektakla. U takvim okvirima, rat postaje više od strateške opcije – postaje sredstvo za samoovjekovječenje. Ta imperijalna oholost, zajedno s narcističkom opsesijom naslijeđem, gura svijet bliže nuklearnoj katastrofi.

Trumpova opsesija razlikovanjem

Oštra ilustracija ovakvog načina razmišljanja je Trampova odluka iz 2020. da ubije komandanta iranskih snaga Kuds generala Kasema Sulejmanija. Kako je izvijestio Njujork tajms, zvaničnici Pentagona su Trampu predstavili nekoliko opcija odgovora nakon napada na američku ambasadu u Iraku, uključujući i onu “najekstremniju”: ciljanje na Sulejmanija.

“Nisu mislili da će on to prihvatiti”, navodi se u izvještaju, ističući da su “u ratovima koji su vođeni od napada 11. septembra 2001. zvaničnici Pentagona često nudili nevjerovatne opcije predsjednicima kako bi druge mogućnosti izgledale ugodnije.”

Njegov radikalni izbor bio je u skladu s Trampovom dugotrajnom fiksacijom da nadmaši Obamu, posebno u zasjenjivanju napada na Osamu bin Ladena 2011. i poništavanju iranskog nuklearnog sporazuma – takođe poznatog kao Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA).

Tramp je u više navrata ismijavao JCPOA kao „najgori sporazum u istoriji“, povukao se iz njega u jednom od svojih najranijih spoljnopolitičkih akata. Ironično, čovjek koji je jednom optužio Obamu da planira rat s Iranom kako bi osigurao ponovni izbor na kraju je bio najbliži tome da ga sam pokrene.

Sulejmanijevo ubistvo je osmišljeno kako bi se izgladila nacionalna vjerodostojnosti i ojačala mitologija Trampa kao predsjednika akcije i prkosa, bez obzira na globalnu cijenu.

Signalgejt

Uvid u Trampov trenutni vanjskopolitički etos došao je putem nedavnog curenja informacija nazvanog “Signalgate”, otkrivajući kako se odluke u njegovoj administraciji ne okreću strategiji, već optici političkih osveta.

U privatnom razgovoru u Signal-u koji je greškom podijeljen s novinarom The Atlantic Džefrijem Goldbergom, viđeni su visoki Trampovi zvaničnici kako razgovaraju o potencijalnim udarima na Jemen – ne sa strateškom preciznošću, već sa stranačkim obrtom.

Američki potpredsjednik JD Vens je upozorio da će javnost vjerovatno dovesti u pitanje tu odluku, posebno s obzirom na njene ekonomske i političke posljedice u SAD i EU.

Američki ministar odbrane Pit Hegset je odgovorio: “Prenositi ovo javnosti će biti teško bez obzira na sve. Niko ne zna ko su Huti – zbog čega moramo zadržati fokus na: 1) Bajden nije uspio i 2) finansirani od Irana.”

Dodao je da napad nema mnogo veze s oružanim snagama koje predvode Huti, a više s “vraćanjem slobode plovidbe” i “ponovnim uspostavljanjem odvraćanja – koje je Bajden razbio”. Vanjska politika je ovdje svedena na performativnu utakmicu mržnje.

Istorijsko nasleđe

Tramp izbornu pobjedu ne tretira kao mandat s ograničenjima, već kao otvorenu licencu – dozvolu da vlada kroz hir – i, kao takav, bio je prilično otvoren po pitanju mogućnosti produženja svog predsjedničkog mandata za treći mandat.

Za njega je predsjedništvo referendum o sebi. U nedavnom postu na X, Tramp je citirao Napoleona Bonapartu: “Onaj ko spasi svoju zemlju ne krši nijedan zakon.” Osjećaj dovoljno govori. Poput Napoleona, Tramp sebe vidi iznad zakona, vezan samo svojom zamišljenom sudbinom.

Trampove odluke – posebno u vezi s Iranom – često nose ovaj Napoleonov potpis: hrabar, rizičan i lični. On ne vodi samo politiku; on oblikuje mitologiju. Baš kao što je Napoleon imperijalne kampanje uobličio kao nacionalni spas, Tramp eskalacije opisuje kao akte patriotske hrabrosti, oslanjajući se na vojnu agresiju ne samo radi strateške prednosti, već i da bi učvrstio svoj imidž nezamjenjivog vođe.

Portret Endrija Džeksona koji sada visi u Ovalnom kabinetu naglašava ovu viziju. Džeksonovo nemilosrdno zalaganje za “nacionalnu veličinu” kroz širenje i prisilna uklanjanja nije fusnota u Trampovom ideološkom okviru – to je nacrt. Tamo gdje je Džekson vidio Indijance kao prepreke koje treba izbrisati, Tramp postavlja Iran na sličan način: necivilizovanu silu koja se opire američkoj nadmoći.

Trampova opsesija Iranom nije samo geopolitička, ona je civilizacijska. “Učinimo Ameriku ponovo velikom” više je od slogana kampanje – to je eho Manifest Destiny 21. vijeka. Svijet, u ovoj viziji, je niz teritorija – neke su u skladu, druge prkosne. Za Trampa, Iran je potonje: nije suverena nacija, već strateška mrlja.

Retorika američkog predsjednika oslanja se na još starije ideje – odražavajući evropsko kolonijalno uvjerenje iz 14. vijeka da su zemlje izvan kontinenta koje su bile predmet okupacije, bez nadležnosti ili suvereniteta. Gaza, Panama, Grenland, Kanada – Trampov jezik odražava način razmišljanja da je svijet podijeljen na zone kontrole, a o svemu izvan američkih granica se može pregovarati, ako već ne i potraživati.

Imaginarna zemlja

U svojoj borbi za naslijeđe, Tramp igra ulogu osvajača, a ne administratora. On ne nastoji samo da porazi Iran, već da prepravi priču o američkom padu – sa sobom kao silom njenog preokreta. Ono što frustrira Trampa nije samo to što Iran osporava hegemoniju SAD – kao što su počeli činiti mnogi drugi – globalni jug i velike moćne države, već to što taj prkos omogućava drugim nacijama širom regije i šire. Iranski suverenitet je nepodnošljiv ne zbog njegovog oružja ili ideologije, već zato što se usuđuje da odbaci poredak koji je nametnuo SAD.

Sve dok Iran održava svoj suverenitet i podržava regionalne grupe otpora i nacije koje prkose agendi Vašingtona, on postaje simbol neposlušnosti – meta ne samo sankcija, već potencijalno i rata.

Ipak, istorija upozorava na potcjenjivanje Irana. To je drevno, duboko nacionalno, civilizovano društvo u kojem se čak i protivnici vladajuće elite okupljaju kada se pojave strane prijetnje. Sulejmanijevo ubistvo je to dokazalo. Milioni su se izlili na ulice da ga oplakuju – ne samo lojalisti, već i kritičari, disidenti i zajednice dijaspore. Njegova smrt ujedinila je zemlju u bijesu i tuzi.

Gnjev se samo produbio kada je Tramp zaprijetio bombardovanjem iranskih kulturnih lokacija. Svaki budući vojni udar vjerovatno bi imao isti učinak, ujedinjujući čak i kritičare iranske vlade iza nacionalne odbrane. Ovo nacionalno jedinstvo, u kombinaciji s antiimperijalističkim držanjem Teherana i podrškom regionalnim pokretima otpora, stavlja ga u direktnu suprotnost Trampovskom svjetonazoru.

Ono što ovaj scenario čini još nestabilnijim je Trampovo pogrešno uvjerenje da će jemčiti uspjeh pritisak da prisili na promjenu ponašanja u regionu. Dok su monarhije Persijskog zaliva i neke evropske sile možda pokleknule pod prisilom iz Trampove ere, Iran je izgrađen da se odupre takvoj taktici. Kampanja “maksimalnog pritiska” možda je nagovorila na normalizaciju neke arapske države, ali Iran nije ni Bahrein ni UAE.

Tramp se prema Iranu odnosi kao prema izmišljenom unosu na karti, poput “Meksičkog zaliva” – objektu, a ne akteru. Ali Iran je dom za 85 miliona ljudi, sa otpornom vojskom i sofisticiranim političkim sistemom. Greška je fatalna: ne možete zastrašiti zemlju koju ne razumijete.

Devastacija u Trampovoj slici

Ukoliko SAD i Izrael započnu napad velikih razmjera, odgovor Irana mogao bi biti potresan. To bi moglo uključivati ​​zatvaranje Ormuškog moreuza, udar na američke baze u Persijskom zalivu i razaranju kritične izraelske infrastrukture.

U egzistencijalnom scenariju, Tel Aviv bi čak mogao razmotriti nuklearnu odmazdu. Zapadni vojni analitičari dugo su upozoravali da se ne potcjenjuje domet Irana – od rojeva dronova do visoko preciznih projektila.

Svaka američka baza u regionu bi bila meta. Od Katara do Kuvajta, američka sredstva su smještena u zemljama koje nisu bile opremljene za produženi rat. Iran je već upozorio da oni koji omogućavaju agresiju neće biti pošteđeni. Sjetite se da su Iranci preživjeli osmogodišnji rat sa Irakom koji je podržavao Zapad i zemlje Zaliva, uprkos činjenici da je islamska revolucija u nastajanju jedva stala na noge i da je nafta bila 8 dolara po barelu.

Regionalni rat bi izvršio ogroman pritisak na države Persijskog zaliva da zauzdaju Vašington ili reskiraju političku, ekonomsku i vojnu destabilizaciju na vlastitom tlu.

U razgovoru koji je otkrio Signalgejt, Vens je podsjetio kolege da, iako samo tri posto američke trgovine teče kroz Suecki kanal, “40 posto evropske trgovine ide”, dodajući da Tramp možda neće shvatiti ovu kontradikciju. Eskalacija s Iranom ne bi poremetila samo ciljeve SAD, već i globalne lance snabdijevanja i energetska tržišta koja direktno utiču na njegove glavne saveznike.

Američka strateška komanda (STRATCOM) već je upozorila da Iran može biti udaljen manje od nedelju dana od proizvodnje uranijuma za oružje – što je manje u odnosu na prethodnu procenu za 10 do 15 dana.

Ubrzavanje imperijalnog kolapsa

Vojni udar bi vjerovatno ubrzao, a ne spriječio nuklearne ambicije Teherana. Pod egzistencijalnom prijetnjom, Islamska Republika bi se mogla proglasiti nuklearnom silom – udaljavanjem od višedecenijske politike i trajno mijenjajući dinamiku regionalnog odvraćanja.

Posljedica? Regionalni rat se pretvara u globalnu krizu; cijene nafte skaču na 300–500 dolara; kolaps tržišta; lom lanaca snabdijevanja; nuklearni položaji se učvršćuju širom svijeta. Ovo nije fikcija. To je prepoznavanje obrazaca.

Čovjek koji bi mogao pokrenuti “naslijeđeni” udar kako bi “vratio veličinu” mogao bi na kraju odigrati konačni čin imperijalnog nadvladavanja – ne trijumfom, već katastrofom.

Na kraju, Trampove odluke – podstaknute narcizmom, istorijskim zabludama i imperijalnom nostalgijom – možda neće preokrenuti pad SAD, već ga ubrzati. Ako se prisjetimo, Trampovo nasleđe ne bi moglo biti naslijeđe pobjede, već globalnog kolapsa, koji su započele SAD.

Prevod: PCNEN

thecradle.co