Ovaj tekst je trebao da bude objavljen kao kolumna u Novoj Makedoniji, sa kojom dr Biljana Vankovska sarađuje duže od 15 godina. Međutim, glavni urednik je procijenio da bi tekst mogao naljutiti makedonskog premijera Hristijana Mickoskog i izazvati ga na tužbu, pa je dugogodišnjoj kolumnistkinji rekao da njen tekst neće biti objavljen. Biljana je odgovorila da pod takvim okolnostima ne može nastaviti saradnju, a do sinoć joj nije stigao nikakav odgovor od redakcije.

Neke od Biljaninih kolumni objavljivao je, uz njeno odobrenje i prevod sa makedonskog, portal PCNEN. Biljana je prevela i ovaj tekst za naš portal.

Verziju teksta na engleskom jeziku možete pročitati ovdje.

Piše: Biljana Vankovska

Samo nekoliko sati nakon što sam napisala kolumnu, odlučih da napišem novu. Odakle takva inspiracija? Jednostavno, vidjela sam nastup makedonskog premijera Hristijana Mickoskog na republikanskom skupu u SAD. Scena me podsjetila na stari vic: „mi i Amerika – 350 miliona“ (tj. supersila). Istini za volju, mnogi na društvenim mrežama (čini se, najviše iz makedonske dijaspore) reagovali su najviše na njegov refren: „moja zemlja“, „moja domovina“, „naša zemlja“. Niti jednom nije pogriješio da izgovori Makedonija, iako je voditeljka spomenula ime „njegove zemlje“. Podsjetio me na njegove političke prethodnike Zaeva i Kovačevskog. Ali, ako bolje razmislim, to rade i ovi patrioti na vlasti, izbjegavajući ime Makedonija, kao da se radi o onom strašnom liku iz serijala o Hariju Poteru. Makedonske navodne elite razvile su takav Pavlovljev refleks da ih možeš mučiti, a oni neće popustiti. (Ispucali su se zakletvom predsjednice koja je izgovorila „Republika Makedonija“ prilikom preuzimanja dužnosti – i to je to).

Ali svi kao da zaboravljaju još važniju stvar: Mickoski je priznao „novu geopolitičku stvarnost“ još prije nego što je Tramp došao na vlast. On je kapitulirao i prije Zelenskog. Mickoski se odrekao pokušaja da vrati ime i suverenitet (kao što je obeđavao tokom kampanje). Zelenski se, s druge strane, sada sprema da se odrekne teritorije i vlasti.
Na društvenoj mreži X, jedan bogat Makedonac, Kris Pavlovski (Rambl), je zaključio da Makedoniju čeka blistava budućnost s jednim od najboljih lidera u Evropi. Blago nama! Za one koji ne znaju, Pavlovski je jedan od oligarha bliskih Trampu. Još se nije ni uselila u predsjedničku rezidenciju u maju 2024., predsjednica je primila odabranu grupu biznismena predvođenu ljudima iz tzv. Ujedinjene makedonske dijaspore sa sjedištem u Vašingtonu. Još tada se pripremao teren za prestrojavanje. Nije bilo teško pogoditi da će Bajden, odnosno Haris, pretrpjeti poraz. Za „transakcionaliste“ (trgovce/oligarhe, dakle) mnogo je važniji biznis i pozicioniranje što bliže američkoj plutokratiji. Jer, da se ne lažemo, Hristijan Mickoski je bolji biznismen nego univerzitetski profesor (garantujem, jer se s profesorskom platom ne postaje bogataš, a on to jeste).

Nastup Mickoskog trebao je američkoj publici da predstavi hrabrog lika, onog „iz drugog reda u Minhenu“, koji je bio među rijetkima koji su aplaudirali potpredsjedniku SAD. Mickoski je već pokazao da je promijenio gazdu i da mu nije stalo što će se neki evropski lideri naljutiti. A istina je, sviđali nam se Vens i Tramp ili ne, da smo svi osjetili satisfakciju kada je neko išamarao i konačno spustio na zemlju one arogantne evropske likove sa podignutim nosevima, koji nam godinama drže moralne i političke pridike. Tako je kad si žrtva „porodičnog/evropskog“ nasilja, pa su te ponižavali bezbroj puta, a ti si ćutao i gutao. Naravno, ovdje je prikrivena jedna „mala sitnica“: i SAD su bile dio te „porodice“ koja nas je svela na teritoriju i natjerala da promijenimo Ustav i ime.

U svom nastupu u SAD, Mickoski je iskoristio priliku da kaže koliko se slaže sa cijelom političkom filozofijom Trampa, pa se pohvalio kako se Makedonija bori protiv istog „zla“ (migracije) na svojim granicama – prsa u prsa s nenaoružanim izbjeglicama koje su napustile domove uništene američkim bombama (ali i to je „sitnica“).

Vjerovatno je problem u meni: utroba mi se prevrće kada neko počne opravdavati genocid ili rivijeru (u Gazi) ili kad širi ksenofobiju, a ljude u nevolji naziva opasnim, ilegalnim, kriminalnim, psihički bolesnim, teroristima i sl.

Gledala sam video (Amerikanci se sami snimaju isto kao Izraelci kada čine zločine u Gazi) o deportaciji u lancima ljudi koje su vlasti uhvatile. Znate, tamo je sezona lova (pored seѕone štednje), pa ponekad stradaju i američki građani ako imaju pogrešnu boju kože. Mickoski je rekao da ćemo odlučno stati rame uz rame sa našim saveznicima u svakoj bitci. Pred očima su mi se pojavila deca izbeglice nakon građanskog rata u Grčkoj, i srce mi se slomilo.

Što se tiče povećanja vojnog budžeta, naš bogataš se velikodušno složio da su „bijedna“ 2% BDP-a koja već izdvajamo premalo. Moramo se žrtvovati i jačati vojnu industriju SAD. Ta 2% su za njega samo minimum, a ne maksimum koji saveznici trebaju da daju za vojne ciljeve. Spremite se, narode, iako govore o završetku rata u Ukrajini, uslijediće nove prijetnje i novi neprijatelji, pa zato ćemo trpjeti raspadnute bolnice, škole, čak i državne institucije – ali će za NATO biti novca.

Naš strateg ima viziju i velike ambicije. „Njegova zemlja“ biće od velike pomoći SAD-u da postanu velika konkurencija Rusiji i Kini. Bar tako njegov govor rezimira „Glas Amerike“ na makedonskom: „Mickoski iz Vašingtona: SAD preko naše zemlje mogu postati direktna konkurencija Rusiji i Kini.“ Pravi citat iz govora glasi: „… mi smo pod jakim finansijskim pritiskom koji dolazi iz te zemlje (Kina), ali jedina zagonetka koja im nedostaje u njihovom ekonomskom mozaiku je upravo moja zemlja. Zašto moja zemlja? Jer je prirodni presjek dva veoma važna panevropska koridora, koridora osam i koridora 10. Koridor 10 povezuje Južnu Evropu, praktično Grčku i luke u Grčkoj sa Centralnom i Zapadnom Evropom, a koridor 8, drugi najvažniji koridor za NATO, povezuje Crno sa Jadranskim morem. Praktično, ova dva koridora se ukrštaju na teritoriji moje domovine. I, jedina zagonetka koja nedostaje ovom azijskom gigantu je teritorija moje zemlje.“

Ni drugoj velikoj sili, Rusiji, nije ostao dužan: „Tako će američki gas kroz ovaj gasovod, koji će prolaziti kroz moju zemlju, biti super velika konkurencija ruskom gasu ka Centralnoj i Zapadnoj Evropi.“

Razumijem šta je podanički duh i vazalski odnos. Ali, gdje je njegova regionalna vizija? Koridori postoje da povezuju zemlje za koje tvrdi da su nam prijatelji (Grčka, Srbija, Mađarska)? Kako misli da će ga sada gledati, ne iz Moskve i Pekinga, već iz Atine, Beograda i Budimpešte?

Što se tiče Moskve i Pekinga, zaista je nejasno zašto trči kao magarac pred rudu, zašto pravi neprijatelje od zemalja kojima čak i Tramp pruža ruku i igra geopolitički šah? Želi li da bude veći katolik od Pape?

I kakav je to finansijski pritisak koji nam vrši Kina, azijski gigant? Trgovinski deficit je činjenica, ali krivica nije na kineskoj strani. Mi ne proizvodimo ama baš ništa vrijedno što bismo mogli plasirati na to ili bilo koje drugo tržište i ostvariti prihod. Nemojte se vaditi na „dužničko ropstvo“ i „kineske kredite“, jer su „Behtel i Enka“ već zadužili i vaše čukununuke.

Ako mislite: „Pa, dobro je ovo, na pobjedničkoj smo strani, Amerikanci će nas čuvati“, sjetite se: Tramp je zapretio Evropi da će spakovati kofere i otići (a mi živimo u Evropi ili će nas anektirati kao Grenland?). Ovo je isti onaj Tramp koji je u prvom mandatu rekao da mu ne pada na pamet da započinje svjetski rat da bi branio zemlju kao što je Crna Gora.

Uostalom, kada je Micko kukao da Evropa ima dvostruke standarde i da nam se miješa u unutrašnje stvari, da ne zaboravi Metjua Nimica i Prespanski sporazum, blagosloven od RAND korporacije u vrijeme Trampovog mandata?

Tačno je, cijela Evropa je u haosu. Ali zar ona nije bila naš cilj? Zar se nije padalo u patos zbog „nedovršene evropske simfonije“? Mickoski, koji je mucao pred Merkelovom i hvalio se da je njemački „učenik“, sada je digao ruke ne samo od Njemačke, već i od cijele Evrope.

U skoro isto vrijeme, Džefri Saks je govorio u Evropskom parlamentu: „Pružite ruku Rusiji. Morate normalizovati odnose, vratiti se diplomatiji, sarađivati. Ne dozvolite da na čelu svih ključnih pozicija (mislio je na NATO, ali i na finansijske institucije) sjede Amerikanci. Vratite sebi sopstvenu politiku i interese.“ Ah, da! Podsjetio je i na Kisindžerovu izreku da je biti neprijatelj SAD opasno, ali biti prijatelj – fatalno. Ali naš Micko je u fatalnoj vezi i ljubavi, pa otvoreno vara Evropu.

Njemački analitičar Dušan Reljić je još u novembru 2024. godine, u komentaru „Tramp i Balkan“, ukazao na to da „lokalni autoritarni lideri kupuju naklonost zapadnog hegemona prodajući nacionalno bogatstvo članovima Trampove porodice“ (pa spominje sve, od Vučića i Dodika do Rame i Mickoskog).

Zet Trampa, Kušner (onaj isti kome je prvo pala na pamet ideja o rivijeri u Gazi, koju je moj prijatelj Jan Oberg nazvao Las Vegazom), već je namijenio neke dilove. U Srbiji će, navodno, pretvarati kompleks Generalštaba u Beogradu u hotelski kompleks. Albanija će na svojoj obali dobiti ogromne marine i rizorte. Kod nas je prva investicija ona Pavlovskog.

Šteta što ove investicije ne donose ništa lokalnom stanovništvu. Balkan definitivno neće imati značajno mjesto u globalnoj strategiji Trampa (kao što ga nije imao ni u prvom mandatu, iako je Makedonija tada najviše nastradala i platila najvišu cijenu). Ali, topli odnosi sa Trampovom biznis imperijom mogli bi ostaviti neku mrvicu sa trpeze za lokalne vođe i njihovo lično bogaćenje.

Balkan ostaje teška provincija sa vazalskim statusom i zarobljenim umom.