Autor: Jovan Jablan

Kultura protesta ne mjeri se samo sposobnošću njihove organizacije, definisanjem zahtjeva, podrškom građana i vrstom djelovanja. Ona se najprije mjeri reakcijom onih u odnosu na koje su ti zahtjevi upućeni. Iako je kultura vlasti širi pojam od kulture protesta, ta dva pojma uvijek interaguju. Problem nastaje, kao i uvijek u životu, kad se kultura pretvori u nekulturu.

Ako su studenti, kao najzdraviji dio društva, primorani da traže sigurnost za sebe i svoju mladost, ako ih u tome većinski podržava normalan svijet – njihovi roditelji, ljudi koji pošteno rade i žive od svoje plate, čiji svjetonazori nisu opterećeni partijskim računicama, nazadnim ideologijama i poltronskim nahođenima, ukoliko ih u tome javno podržavaju profesori, umjetnici, ljekari, sportisti, civilni sektor i aktivisti, pritom to svi rade dostojanstveno i na građanski odgovoran način – a vlast ih ne čuje, već ih drsko karakteriše kao pripadnike organizovanih kriminalnih grupa, onda takva vlast pokazuje da njenu strukturu čini  arogantna i umišljajna bezobzirnost, da su njeni temelji u neznanju koje do izražaja dovodi nepodnošljivu nadmenost.

Pojedini vlastodršci su nam se predstavili kao mladi eksperti – sposobni pojedinci kićeni diplomama velesvjetski renomiranih univerziteta, inovativnim biznis pregalaštvima i drugim kripto svjetovima – spremni da se vrate u svoju zemlju i učine je boljom i slobodnom, pritom očito zaboravljajući lekciju da se borba za slobodu našeg društva kroz istoriju zasnivala na slobodi od nekoga, a ne slobodi za nešto.

Ako su njihovi progresivni pogledi na svijet preskočili lekciju koja je neizostavni dio vjekova za nama, bilo bi valjda za očekivati da ih koalicioni partneri, ti prekaljeni političari, uvijek okrenuti tradicijama i prošlosti na koju se lažno i forsirano ponose, podsjete da naša opjevana sloboda i junaštvo ne poznaju riječi, pištaljke, zahtjeve i prosvijećene metode. Stoljeća crnogorske predanosti slobodi obilježena su sabljama, jataganima i slavljenim pogibijama. I neprijateljem: onim koji vam želi nanijeti zlo, koji je čvrst u namjeri da nestanete.

Stoga je prijeko potrebno da političari prestanu sa infantilnim ponašanjem i razumiju da ovo nije borba protiv njih, nego borba za normalan život. Da uvide neprocjenjivu vrijednost mirnih protesta, osvijeste društvenu zrelost i građansku sposobnost civilizovanog vapaja njima na vlasti. Njima koji od građana prave svoje neprijatelje, a kojima se oni, ipak, sa nezasluženim strpljenjem obraćaju, zahtijevajući zrno moralnosti i minimum odgovornosti, siguran život i nadu da će vlast uraditi sve kako bi spriječila da ih isti ili slični povodi ponovo okupe.

U ovim teškim trenucima želim da vjerujem u njihovu svijest o osjetljivosti trenutka, spremnost da budu elementarno pristojni, da čuju što građani od njih zahtijevaju i to sprovedu u djelo. Da rade posao zbog kojeg su izabrani i da se otrgnu iz svojih uobrazilja nedodirljivosti. I da ne tjeraju građane na one bezizlazne predjele naravi, utisnute u naš genetski kod, koji bi im zamaglili građansku svijest i načinili od njih neprijatelje.