Autor: Marin Prvan

Iako je Hezbollah formalno osnovan 1980-ih, njegovi korijeni leže u složenom libanonskom konfesionalnom sustavu koji je uspostavljen nakon što je Libanon 1943. godine stekao neovisnost od Francuske. Nacionalni pakt, koji su tada potpisali vodeći politički lideri, podijelio je vlast prema vjerskim skupinama: premijer je morao biti sunitski musliman, predsjednik maronitski kršćanin, a predsjednik parlamenta šiitski musliman.

Međutim, priljev palestinskih izbjeglica u Libanon, koji je kulminirao preseljenjem sjedišta Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u tu zemlju 1971. godine, dodatno je pogoršao već napete odnose između vjerskih i političkih frakcija. To je dovelo do izbijanja građanskog rata 1975., u kojem su se borili za veće udjele u moći. Sirija je ušla u sukob 1976., a kasnije su se uključile i druge strane, uključujući SAD i snage UN-a.

Izrael je pak 1982. godine iskoristio kaos građanskog rata za pokretanje invazije pod nazivom “Operacija mir za Galileju”. Ciljevi su uključivali uništenje PLO-ovih snaga u Libanonu, okončanje sirijskog utjecaja te uspostavu pro-izraelske vlade. Ipak, izraelska invazija je uskoro donijela složene posljedice za južni Libanon i njegove stanovnike. Na početku, mnogi su lokalni stanovnici, prvenstveno muslimani, bili zadovoljni što je Izrael eliminirao prisutnost PLO-a, koji je tijekom godina nametnuo opresivnu kontrolu nad regijom. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, postalo je jasno da izraelske snage nisu imale namjeru brzo napustiti područje, što je izazvalo nezadovoljstvo i sumnje među lokalnim stanovništvom.

Gubitak povjerenja

Grad Sidon, najveći grad u južnom Libanonu, pretrpio je značajna razaranja tijekom izraelske invazije. Gradonačelnik Ahmed Kalash procijenio je da je nekih pola zgrada oštećeno, a oko 1500 stanova potpuno uništeno. Ekstremna ratna šteta izazvala je osjećaj frustracije, ali ono što je dodatno uznemirilo mnoge stanovnike bio je osjećaj da su Izraelci zamijenili opresivnu vlast PLO-a s vlastitom vojnom prisutnošću.

Dok je gradonačelnik Kalash izražavao zahvalnost zbog eliminacije PLO-a, izraelska kontrola nad svakodnevnim životom u Sidonu i okolici počela je izazivati zabrinutost. Lokalne vlasti, kao i stanovnici, suočavali su se s teškim izazovima obnove svojih domova i infrastrukture, dok su izraelske vlasti kontrolirale ključne aspekte obnove, uključujući izdavanje dozvola za korištenje obale i popravak infrastrukture.

Što se tiče libanonske vojske, izraelske snage su je razoružale i ograničile njezin utjecaj. To je dodatno produbilo sumnje lokalnih stanovnika, osobito šiitskih muslimana, koji su vidjeli jaku libanonsku vojsku kao ključni faktor za ujedinjenje i stabilnost zemlje. Postupci Izraela prema vojsci, kao i povlačenje ovlasti šiitske milicije Amal, dodatno su izazvali nezadovoljstvo.

Uspon Hezbollaha

Mnogi stanovnici južnog Libanona počeli su izražavati zabrinutost da Izrael namjerava dugoročno ostati u Libanonu te namjerava manipulirati političkom rekonstrukcijom zemlje. Ovakav razvoj situacije dodatno je pogoršao napetosti, osobito jer su kršćanske milicije, koje je podržavao Izrael, dobile veći utjecaj, dok su šiitske skupine bile marginalizirane. Različiti gradonačelnici i lokalni dužnosnici iznosili su slične pritužbe, naglašavajući osjećaj da su zamijenili jednu vrstu vojne okupacije drugom.

Frustracija je rasla i zbog izraelskog uhićenja stotina libanonskih muškaraca, uključujući članove milicije Amal, što je izazvalo dodatno nezadovoljstvo među šiitskim stanovnicima. Iako su izraelski vojni dužnosnici na terenu pokušavali pružiti osnovnu pomoć i organizirati obnovu, činilo se da je temeljna želja većine stanovnika južnog Libanona – da izraelske snage napuste njihovu zemlju – postala glavna točka sukoba.

U konačnici, stanovnici Sidona i južnog Libanona ostali su zarobljeni između geopolitičkih interesa Izraela i njihovih vlastitih nastojanja da podignu na noge svoje zajednice i postignu političku stabilnost. Upravo tu je počela priča Hezbollaha čiji su se članovi, vođeni sličnom ideologijom kao iranska teokratska vlada, okrenuli nasilju i terorizmu protiv izraelskih, američkih i zapadnih ciljeva. U svom otvorenom pismu iz 1985. godine, Hezbollah je optužio SAD, Francusku i Izrael za uništavanje Palestine i raseljavanje muslimanskog stanovništva. Skupina je tada kao svoj cilj proklamirala uklanjanje zapadnih sila iz Libanona i uništenje Izraela.

“Država u državi”

Tijekom 1980-ih i 1990-ih, Hezbollah je provodio niz smrtonosnih napada, uključujući one na američko veleposlanstvo i vojne baze u Bejrutu te izraelsko veleposlanstvo u Buenos Airesu 1992. godine. Iako su često negirali odgovornost, Hezbollah je stekao reputaciju jedne od najsmrtonosnijih militantnih organizacija u regiji.

Krajem libanonskog građanskog rata 1989., Taifski sporazum, koji je redefinirao politički sustav zemlje, legalizirao je Hezbollah kao političku stranku. Od tada, organizacija sudjeluje na izborima i održava parlamentarne pozicije, no i dalje zadržava svoju vojnu snagu. Hezbollah je, svakako, postao “država u državi”, kontrolirajući dijelove Libanona i pružajući široku mrežu socijalnih usluga, financiranu uglavnom iz Irana.

Unatoč političkoj prisutnosti, Hezbollah je i dalje duboko uključen u oružane sukobe, posebno s Izraelom. Iako je izraelska vojska, uslijed stalnih napada libanonskog pokreta otpora, povukla svoje snage iz južnog Libanona 2000. godine – nakon petnaestogodišnje okupacije – Hezbollah je periodično nastavljao anticionističke akcije. Također, 2006. godine, kada su Izraelci ponovo pokušali izvesti invaziju na Libanon, Hezbollah ih je uspio otjerati u samo 32 dana, obranivši teritorijalni integritet zemlje.

Podrška kršćana

Što se tiče karakterizacije Hezbollaha kao terorističke organizacije, takvom ju je proglasilo svega 26 zemalja, među kojima su Saudijska Arabija, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Argentina, Kanada, Kolumbija, Njemačka, Kosovo, Malezija, Srbija, Slovenija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države.

Iako su na izborima 2022. Hezbollah i njegovi saveznici izgubili većinu u libanonskom parlamentu, ova militantna skupina i dalje ima značajan utjecaj u zemlji i veliku potporu među libanonskim šijitima, koji čine otprilike trećinu tamošnjeg stanovništva, dok suniti i kršćani manje ipak blagonaklono gledaju na ovu skupinu.  Primjerice, u šijitskom predgrađu Bejruta, gdje dominira prisustvo Hezbollaha, na zidovima kršćanske obitelji Rande Gholam, slike Hassana Nasrallahe stoje uz ikone Djevice Marije. Gholam, kršćanka, Nasrallaha opisuje kao “dar od Boga”, što odražava neobičnu koegzistenciju unutar sektaški podijeljenog društva. U blizini Nasrallahinog nekadašnjeg sjedišta, crkva Svetog Josipa i dalje dočekuje maronitske vjernike, što potvrđuje vjersku raznolikost u srcu Hezbollaha. Gholam je svake godine proslavila rođendan Nasrallahe, a njegova slika krasi njezino božićno drvce. “Nikada neću vjerovati da bi Hezbollah nekome naudio,” zaključuje ona.

Dodatno, libanonski kršćani su se, rame uz rame s Hezbollahom, borili protiv prozapadnih snaga koje su htjele srušti legitimnu sirijsku vladu. Tako je Rifaat Nasrallah, kršćanski vođa milicije u selu Ras Baalbek, organizirao lokalnu miliciju kako bi zaštitio svoje selo od napada islamističkih militantnih skupina poput ISIS-a i Jabhat al-Nusre. Nasrallahina skupina je djelovala u uskoj suradnji s Hezbollahom, koji im je pružio obuku, opskrbu i koordinaciju.

Protivnik ISIS-a

Vrijedi podsjetiti i kako sunitske organizacije, poput Al Qaede i ISIS-a, preziru šijitske suparnike (kao što je Hezbollah) te ih praktički smatraju nemuslimanima i najvećim neprijateljima. Stoga, uslijed prljavog rata u Siriji, ove su grupacije – uz potporu SAD-a, Izraela, Saudijske Arabije i Turske – stalno prelazile granice Libanona i zauzimale teritorij te države. Jasno, onaj kome se tome usprotivio je bio Hezbollah.

Tako je 2017. Reuters izvijestio kako je libanonska vojska pokrenula ofenzivu protiv Islamske države  na svojoj sjeveroistočnoj granici sa Sirijom, s partnerom Hezbollahom koji je započeo napade s druge strane granice. Cilj tih paralelnih operacija bila je eliminirati preostale militante koji kontroliraju posljednji dio libanonsko-sirijske granice. Paralelno s tim, izvješće Amnesty Internationala je otkrilo da je ISIS razvio značajan vojni arsenal, uključujući oružje proizvedeno u SAD-u, koje je dobila od iračke vojske i sirijskih oporbenih skupina.

Također, prema glasnogovorniku američke vojske pukovnik Patrick Ryderu, sirijski pobunjenici, obučavani od strane Sjedinjenih Država, predali su dio svoje opreme Frontu Nusra, skupini povezanoj s Al-Qaidom, kako bi osigurali siguran prolaz. Ryder je ujedno potvrdio da su pobunjenici predali šest kamioneta i dio streljiva, otprilike četvrtinu svoje izdane opreme, posredniku Nusra Fronta.

Izraelske simpatije prema ekstremistima

Naravno, Izrael je također bio dio koalicije koja je nastojala smaknuti Assadovu vladu u Siriji i sve njene pomoćnike, poput Hezbollaha. Tako je 2019. Gadi Eisenkot, načelnik stožera Izraelskih obrambenih snaga, po prvi put priznao da je Izrael opskrbljivao oružjem sirijske pobunjeničke skupine tijekom građanskog rata u Siriji. Naime, tijekom sedam godina sukoba, Izrael je javno tvrdio da pruža samo humanitarnu pomoć sirijskim skupinama na Golanskoj visoravni, ali Eisenkot je onda potvrdio kako je dostavljeno lako oružje pobunjenicima “radi samoobrane”.

Međutim, tu nije bio kraj prijateljstvu sunitskih organizacija i Izraela. Naime, Izrael je tijekom sirijskog građanskog rata otvorio svoje granice kako bi pružio medicinsku pomoć ranjenim borcima Nusra Fronta i Al-Qaide. Nusra Front, ogranak Al-Qaide koji se borio protiv sirijskog režima Bashara al-Assada i njegovih saveznika, poput Hezbollaha, kontrolirao je pogranično područje duž Golanske visoravni bez napada na Izrael.

Izrael je tada službeno bio neprijateljski nastrojen prema Al-Qaidi i njezinim saveznicima, ali izraelske vlasti smatrale su Iran i Hezbollah mnogo većom prijetnjom. Amos Yadlin, bivši šef izraelske vojne obavještajne službe, izjavio je kako radikalni sunitski islamisti uz Golansku visoravan nisu napadali Izrael i da je njihova prijetnja manja u usporedbi s Hezbollahom i Iranom, koji su tražili način da otvore novu frontu protiv Izraela sa sirijskog teritorija.

Isis sympathizers rejoicing about the bombing of Lebanon by their so called “enemy” Israel. These ISIS sympathizers are the same as Zionists, no matter how much they larp as being “pro-resistance” or “pro-Palestinian.” pic.twitter.com/Qmqlr54zfR

Simptomatična isprika

Ipak, možda najočitiji primjerak ISIS-ovog i izraelskog drugarstva se zbio u 2017., kada je bivši izraelski ministar obrane Moshe Ya’alon izjavio da se Islamska država ispričala Izraelu nakon što je napala izraelsku vojnu jedinicu na Golanskoj visoravni. I sve to nakon što je IDF ubio četiri borca ISIS-a.

Imajući u vidu sve navedeno, samo je logično zaključiti kako bez Hezbollaha Libanon vjerojatno ne bi bio u stanju održati svoje teritorijalnu opstojnost, pošto bi agresori poput Izraela, ISIS-a ili Al Qaede možebitno okupirali neke dijelove ove bliskoistočne države, ako ne i nju čitavu. Je li takvo što dobro ili loše, na svakome ponaosob je da procijeni.

Povijest Hezbollaha: ‘Teroristička grupa’ koja se borila protiv ISIS-a, Al Qaede i Izraela