Piše: Khalil Harb

Trenutna izraelska invazija na već okupiranu Zapadnu obalu razotkrila je oštru realnost Izraela i njegovu decenijama dugu okupaciju Palestine: stepen ekstremizma unutar njegove vlade, repetitivnu i neefikasnu taktiku njegove vojske, sve manji „autoritet“ Mahmuda Abas, zastarelost sporazuma iz Osla, povećan pritisak na jordansku monarhiju i neosporno saučesništvo SAD u ovim svakodnevnim zločinima.

Ova velika ofanziva na Zapadnoj obali — najvećoj okupacionoj državi od Druge intifade, nosi duboke implikacije. Kako izraelska vlada nastavlja svoj 11. mjesec rata protiv Pojasa Gaze, proširila je svoju genocidnu kampanju na drugi dio istorijske Palestine, signalizirajući novu fazu sukoba nalik „Gazi 2.0“.

Gaza 2.0

Napadom na Zapadnu obalu, Izrael je jasno stavio do znanja da njegove akcije protiv Gaze nisu bile samo reakcija na prošlogodišnju operaciju otpora pod vođstvom Hamasa, Al-Aksa poplava, već su dio šire strategije za „judaizaciju“ cijele Palestine, kako Palestinske grupe otpora kontinuirano tvrde od izbijanja najnovijeg rata.

Tokom poslednje sjednice nedjeljnog sastanka izraelske vlade, izraelska ministarka za zaštitu životne sredine Idit Silman je stavila gradove Dženin i Nablus u istu kategoriju kao granicu Gaze i Egipta i ponovila pravo Izraela na cijelu Palestinu, navodeći:

“U Filadelfijskom koridoru, u Dženinu i Nablusu, moramo da napadnemo da bismo naslijedili zemlju. Ovo je termin koji se mora koristiti (nasleđe), a ne termin ‘zauzimanje’ zemlje”.

Istog dana, ministar za naselja i nacionalne misije Orit Strook pozvao je izraelskog vojnog sekretara i bezbjednosni kabinet da „objave ratno stanje na Zapadnoj obali“.

Zaista, faktori koji pokreću trenutnu eksploziju na Zapadnoj obali odražavaju one koji su zapalili Gazu. Otkako je počeo rat u Gazi, Izrael je pojačao svoju brutalnu taktiku na Zapadnoj obali: više od 650 Palestinaca je ubijeno, uključujući više od 150 djece.

Okupacione snage su izvele više od 10.300 operacija, praćenih povećanjem aktivnosti naseljavanja i distribucijom desetina hiljada oružja grupama naseljenika, dodatno eskalirajući napade na autohtone palestinske zajednice.

Čak je i Ronen Bar, šef izraelske bezbjednosne agencije Šin Bet, upozorio na porast „jevrejskog terorizma“, upozoravajući da bi takav ekstremizam mogao dodatno da ošteti međunarodni ugled Tel Aviva i regionalne saveze.

Uprkos ovim upozorenjima, okupaciona država je malo naučila iz svoje kratke prošlosti. Tekuća kampanja Izraela na Zapadnoj obali nastavlja da koristi poznate, ali uzaludne taktike — atentate (najskoriji i naročito u Tulkaremu Abu Shujaa ), uništavanje (posebno u Dženinu i Tulkaremu), zatvaranje, zastrašivanje, konfiskaciju zemlje i rušenje domova i infrastrukture — sve u uzaludnom pokušaju da se iskorijeni palestinski otpor, koji je razvijao svoje sposobnosti uprkos teškim, represivnim uslovima.

Trenutna agresija, koju pokreću ultranacionalističke frakcije unutar izraelske vlade, je proračunat potez za vršenje kontrole nad Zapadnom obalom, slično brutalnim taktikama u Gazi.

„Moramo se nositi s prijetnjom kao što se bavimo terorističkom infrastrukturom u Gazi, uključujući privremenu evakuaciju palestinskih stanovnika i sve potrebne korake. Ovo je rat za sve i moramo ga dobiti“, rekao je ministar spoljnih poslova Izrael Kac.

Bar kratkoročno, Izrael je bio ohrabren povoljnim uslovima: široko rasprostranjenom podrškom izraelske javnosti za agresivne akcije, potrebom da vlada premijera Benjamina Netanjahua zatraži internu „pobjedu“ i osjećajem nekažnjivosti potkrepljenom nedostatak efikasnog odvraćanja SAD ili Arapa.

Otvaranje kapija otpora

Najveći izraelski napad na Zapadnoj obali od 2002. godine otkriva da strategija okupacione države nije samo reakcija na izolovane događaje već šira kampanja za razbijanje palestinskog društva i otpora i uskraćivanje Palestincima njihovih budućih težnji.

Invazija nije samo nastavak odgovora na potop Al-Aksa; radije, to je deo većeg napora da se ciljaju Palestinci gdje god da se nalaze i da im se sruši moral. Taktike korišćene u Gazi — uništavanje, pustošenje i smrt — repliciraju se, iako u manjem stepenu, na Zapadnoj obali, uprkos nedostatku uspjeha u Gazi i rastućem otporu koji je izazvala.

Zapadna obala je bila svjedok ne samo porasta konvencionalnih operacija otpora (koje koordiniraju Hamas i Palestinski islamski džihad), kao što su pucnjave, ubadanja, zasjede i napadi, već i povratak operacija mučeništva i auto-bombi i pojava upotreba RPG granata po prvi put.

Izraelski lideri i ultranacionalističke frakcije dugo su se zalagali za nanošenje teškog bola Palestincima, a Netanjahu sada vidi priliku da to postigne kroz novi talas nasilja u ključnim gradovima Zapadne obale kao što su Dženin, Tulkarem, Tubas, Nablus, Ramala i nedavno, Hebron.

Dženin, posebno, žarište bitke iz 2002. (i novije ‘Bitke bijesa kod Dženina’ u julu 2023.), smatra se trajnom prijetnjom okupacionom entitetu, naime zbog toga što stanovnici kampa pokazuju jake društvene kohezija. Za razliku od mnogih drugih gradova i sela na Zapadnoj obali, kamp ne karakterišu političke podele.

Abasov ‘Autoritet’ visi o koncu

Međutim, Netanjahu možda nije u potpunosti razmotrio rizike. Situacija 2024. godine nije ista kao 2002. godine; Izrael je već uključen u više sukoba na različitim frontovima dok se penje na lestvici eskalacije . Ako Zapadna obala bude podvrgnuta scenariju „Gaze 2.0“ — sa sistematskim uništavanjem, koordinisanim napadima i masovnim raseljavanje — krhka Palestinska uprava (PA) pod Abasom bi mogla da propadne, sahranivši sporazum iz Osla na neodređeno vrijeme i dodatno narušivši sve izglede za tako -nazvano rješenje sa dva stanja.

Abas se suočava sa izazovima bez presedana. Opkoljen je bijesom Palestinaca na Zapadnoj obali, koji su frustrirani stalnom patnjom njihove braće u Gazi, finansijskim gušenjem koje je nametnuo Izrael i nemilosrdnim širenjem naselja. Kritike na račun Abasa dostigle su vrhunac širom Zapadne obale, naglašavajući razočaranje nesposobnošću PA da zaštiti palestinska prava ili zaustavi ponovljene izraelske upade, kao i njenu nepokolebljivu bezbjednosnu koordinaciju sa izraelskom okupacijom.

Kolaps sporazuma iz Osla imao bi dalekosežne posljedice. Ulaganje međunarodne zajednice u PA kao alternativu oružanoj borbi bilo bi beskorisno. Bilo bi sve teže ubijediti bilo kog Palestinca ili Arapa da je mir moguć sa sadašnjim izraelskim rukovodstvom, koje je obilježeno njegovim ultranacionalističkim i militarističkim stavom.

Rat iza Zapadne obale

Kriza nije ograničena samo na palestinske teritorije. U Jordanu se kralj Abdulah II suočava sa sve većim izazovima dok izraelska invazija na Zapadnu obalu prijeti da destabilizuje njegovo kraljevstvo. Aman, u velikoj mjeri Ramala, uhvaćen je u mrežu suprotstavljenih pritisaka – ne može da prekine veze sa Izraelom ili da se u potpunosti uskladi sa palestinskim otporom, i sada se potencijalno suočava sa izbjegličkom krizom ako Palestinci budu masovno raseljeni sa Zapadne obale.

Lako je zamisliti da će jordanski kralj biti zarobljen u talasu gnjeva javnosti ako se ovaj scenario bude odvijao. Ovo nije puka spekulacija. Izraelski ministar spoljnih poslova Izrael Kac je, na primjer, istakao strateški značaj izraelskih akcija na Zapadnoj obali tvrdnjom da Iran pokušava da tamo uspostavi „teroristički front“, sličan onima u Gazi i Libanu. Naoružavanje otpora Zapadne obale je dugogodišnja ambicija Islamske Republike, koja je navodno sprovodila tajnu operaciju šverca u poslednje dvije godine.

Druge arapske nacije koje su potpisale mirovne sporazume ili normalizovale veze sa Izraelom – npr. Egipat, UAE, Maroko, Bahrein – mogu se naći u sličnoj poziciji kao Aman ako se izraelski napad na Zapadnu obalu nastavi, jer su akcije Tel Aviva direktna uvreda Arapskoj mirovnoj inicijativi iz 2002, koju je Arapska liga ratifikovala tek 2017. Ova inicijativa, koju je Saudijska Arabija stavila u srce dugo traženog sporazuma o normalizaciji Izraela, poziva na potpuno povlačenje izraelske vojske iz okupiranih teritorije (uključujući Zapadnu obalu, Gazu, Golansku visoravan i Liban), „pravedno rješenje” palestinske izbegličke krize na osnovu Rezolucije UN 194, i uspostavljanje palestinske države sa istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom. Umesto toga, broj jevrejskih doseljenika na Zapadnoj obali je naglo porastao sa otprilike 70.000 u 2002. na 800.000 u 2024. godini, ne ostavljajući prostora za „palestinsku državu“ za koju tvrde da normalizuju arapske zemlje.

Ono što Netanjahu sada radi služi samo kao katalizator neizbježnog kraja Izraela, a to se pokazuje njegovom istinskom željom da sahrani ideju obećane palestinske države, što se vidi kroz akcije Izraela i na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze .

Kako Izrael napreduje sa svojom agresivnom agendom, stav SAD je takođe došao u fokus. Sa značajnim vojnim raspoređivanjem u regionu i kontinuiranom podrškom izraelskim akcijama, prećutno odobrenje Vašingtona – ko god da završi u Bijeloj kući, daje Netanjahuu slobodu da dalje eskalira sukob, potencijalno nauštrb regionalne stabilnosti.

Netanjahuova težnja za moći nasilnim sredstvima rizikuje da izazove regionalni zemljotres sličan posljedicama Nakbe iz 1948. godine, potencijalno destabilizujući autokrate koje podržavaju SAD i izazivajući nove talase otpora ne samo na Zapadnoj obali već i širom Zapadne Azije. Nasilje koje traje na Zapadnoj obali nije samo još jedna epizoda ove bitke; to je opasna eskalacija koja bi mogla da preoblikuje geopolitički poredak regiona.

thecradle.co