Autori: Medea Benjamin i Nicolas JS Davies
Nakon NATO-ovih katastrofalnih, ilegalnih invazija na Jugoslaviju, Libiju i Afganistan, 9. srpnja NATO planira invaziju na Washington. Dobra vijest je da planira okupirati Washington samo na tri dana. Britanci neće spaliti američki Kapitol kao što su to učinili 1814., a Nijemci se i dalje krotko prave da ne znaju tko im je digao u zrak plinovod Sjeverni tok. Stoga očekujte nasmijane fotografije i prenapuhanu orgiju uzajamnog čestitanja.
Detalji NATO-ove agende za Washingtonski summit otkriveni su na sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a u Pragu krajem svibnja.
NATO će uvući svoje članice u američki Hladni rat s Kinom optužujući je da Rusiji isporučuje tehnologiju oružja dvostruke namjene i otkrit će nove inicijative NATO-a za trošenje američkih dolara poreza na misteriozni “zid bespilotnih letjelica” na Baltiku i skupo zvuči “integrirani sustav protuzračne obrane” diljem Europe.
Ali glavna značajka summita bit će površno pokazivanje jedinstva kako bi se javnost pokušala uvjeriti da NATO i Ukrajina mogu poraziti Rusiju i da bi pregovaranje s Rusijom bilo ravno predaji.
Na prvi pogled, to bi trebala biti teško prodati. Jedina stvar oko koje se većina Amerikanaca slaže u vezi s ratom u Ukrajini jest ta da podržavaju pregovarački mir. Na pitanje u anketi Economista /YouGov-a iz studenog 2023. “Biste li podržali ili se protivili tome da Ukrajina i Rusija sada pristanu na prekid vatre?” 68 posto reklo je “podržava”, a samo 8 posto “protivi se”, dok je 24 posto reklo da nisu sigurni.
Međutim, dok predsjednik SAD-a Joe Biden i čelnici NATO-a vode beskrajne rasprave o različitim načinima eskalacije rata, oni su više puta odbacili mirovne pregovore, posebno u travnju 2022., studenom 2022. i siječnju 2024., iako njihovi propali ratni planovi ostavljaju Ukrajinu u sve goroj pregovaračkoj poziciji.
Završnica ove ne-strategije je da će Ukrajini biti dopušteno pregovarati s Rusijom tek kada se suoči s potpunim porazom i kada više ne bude imala s čime pregovarati – upravo predaja koju NATO kaže da želi izbjeći.
Kao što su druge zemlje istaknule na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, odbijanje pregovora i diplomacije od strane SAD-a i NATO-a u korist dugog rata za koji se nadaju da će na kraju “oslabiti” Rusiju je flagrantno kršenje “pacifičkog rješavanja sporova” gdje su sve članice UN-a pravno obvezane prema Poglavlju VI. Povelje UN-a. Kao što piše u članku 33(1):”Strane u bilo kojem sporu, čiji bi nastavak mogao ugroziti održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, prije svega će tražiti rješenje pregovorima, ispitivanjem, posredovanjem, mirenjem, arbitražom, sudskom nagodbom, obraćanjem regionalnim agencijama ili dogovore, ili druga miroljubiva sredstva po vlastitom izboru.”
Ali čelnici NATO-a ne dolaze u Washington kako bi dogovorili kako mogu ispuniti svoje međunarodne obveze i pregovarati o miru u Ukrajini. Baš suprotno. Na sastanku u lipnju u sklopu priprema za summit, ministri obrane NATO-a odobrili su plan za postavljanje NATO-ove vojne potpore Ukrajini “na čvršće temelje u godinama koje dolaze”.
Sjedište projekta bit će u američkoj vojnoj bazi u Wiesbadenu u Njemačkoj, a uključivat će gotovo 700 djelatnika. To je opisano kao način da se “dokaže Trumpova” potpora NATO-a Ukrajini, u slučaju da bivši predsjednik Donald Trump pobijedi na izborima i pokuša smanjiti podršku SAD-a.
Na summitu, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg želi da se čelnici NATO-a obvežu na opskrbu Ukrajine opremom vrijednom 43 milijarde dolara svake godine, na neodređeno vrijeme. Ponavljajući dvoumlje Georgea Orwella da je “rat mir”, Stoltenberg je rekao: “Paradoks je da što duže planiramo i što se duže obvežemo [ratu], to prije Ukrajina može imati mir.”
Na summitu će se također raspravljati o tome kako Ukrajinu približiti članstvu u NATO-u, potezu koji jamči nastavak rata, budući da je ukrajinska neutralnost glavni ratni cilj Rusije.
Kako je izvijestio Ian Davis iz NATO Watcha, retorika NATO-a odražava iste rečenice koje je čuo tijekom 20 godina rata u Afganistanu: “Talibani (sada Rusija) nas ne mogu čekati.” Ali ta nejasna nada da će druga strana na kraju odustati nije strategija.
Nema dokaza da će Ukrajina biti drugačija od Afganistana. SAD i NATO imaju iste pretpostavke, što će dovesti do istog rezultata. Temeljna pretpostavka je da NATO-ov veći BDP, ekstravagantni i korumpirani vojni proračuni i fetiš za skupu tehnologiju oružja moraju nekako, magično, dovesti Ukrajinu do pobjede nad Rusijom.
Kada su SAD i NATO konačno priznali poraz u Afganistanu, Afganistanci su bili ti koji su krvlju platili za zapadnu glupost, dok je ratni stroj SAD-a i NATO-a jednostavno prešao na svoj sljedeći “izazov”, ne naučivši ništa i praveći politički sijeno [Iskoristiti nešto za vlastitu političku korist, op.prev.] od odvratnog poricanja.
Manje od tri godine nakon poraza u Afganistanu, američki ministar obrane Lloyd Austin nedavno je NATO nazvao “najmoćnijim i najuspješnijim savezom u povijesti”. Obećavajući je znak za budućnost Ukrajine da većina Ukrajinaca oklijeva baciti svoje živote u NATO-ovu katastrofu.
U članku pod naslovom “Nova teorija ukrajinske pobjede ista je kao stara”, Mark Episkopos s Instituta Quincy napisao je: “Zapadno planiranje i dalje je strateški nazadno. Pomoć Kijevu postala je sama sebi svrha, odvojena od koherentne strategije za dovođenje rata do kraja.”
Episkoppos je zaključio da je “ključ za učinkovito korištenje [zapadnog] utjecaja konačno napuštanje okvira pobjede s nultim zbrojem…”
Dodali bismo da je to bila zamka koju su SAD i Velika Britanija postavile, ne samo Ukrajini, već i svojim NATO saveznicima. Odbivši podržati Ukrajinu za pregovaračkim stolom u travnju 2022., i umjesto toga zahtijevajući ove “pobjede s nultim zbrojem” kao uvjet za potporu NATO-a, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo eskalirali su ono što je mogao biti vrlo kratki rat u dugotrajan, potencijalno nuklearni, rat između NATO-a i Rusije.
Turski čelnici i diplomati žalili su se kako njihovi američki i britanski saveznici potkopavaju njihovo mirotvorstvo, dok su se Francuska, Italija i Njemačka koprcale mjesec ili dva, ali su se ubrzo predale ratnom taboru.
Kad se čelnici NATO-a sastanu u Washingtonu, ono što bi trebali učiniti, osim smisliti kako se uskladiti s člankom 33(1) Povelje UN-a, jest provođenje jasnog pregleda kako ova organizacija koja tvrdi da je snaga mira nastavlja eskalirati nepobjedive ratove i ostavlja zemlje u ruševinama.
Temeljno je pitanje može li NATO ikada biti snaga mira ili nikada ne može biti ništa osim opasnog, podređenog produžetka američkog ratnog stroja.
Vjerujemo da je NATO anakronizam u današnjem multipolarnom svijetu: agresivan, ekspanzionistički vojni savez čija inherentna institucionalna kratkovidnost i treptave, sebične procjene prijetnji sve nas osuđuju na beskrajni rat i potencijalno nuklearno uništenje.
Predlažemo da bi jedini način na koji bi NATO mogao biti stvarna sila za mir bio da objavi da će do ovog vremena sljedeće godine poduzeti iste korake koje je njegov pandan, Varšavski pakt, poduzeo 1991., i konačno raspustiti ono što bi tajniku Austinu bilo pametnije nazvati “najopasnijim vojnim savezom u povijesti”.
0 Comments