Piše: Clifton Mark
Meritokracija je postala vodeći društveni ideal. Političari diljem ideološkog spektra stalno se vraćaju na temu da se nagrade života – novac, moć, poslovi, upis na sveučilište – trebaju raspodijeliti prema vještini i trudu. Najčešća metafora je “jednako igralište”, na kojem se igrači mogu popeti na poziciju koja odgovara njihovim zaslugama. Konceptualno i moralno, meritokracija se predstavlja kao suprotnost sustavima poput nasljedne aristokracije, u kojoj je nečiji društveni položaj određen lutrijom rođenja. U meritokraciji, bogatstvo i privilegije su naknada za zasluge, a ne slučajna, neočekivana dobit prouzrokovana vanjskim događajima.
Većina ljudi ne samo da misli da svijetom treba upravljati meritokratski – oni misle da svijet jeste meritokratski. U Velikoj Britaniji 84% ispitanika Istraživanja o društvenim stavovima iz 2009. izjavilo je da je naporan rad “bitan” ili “vrlo važan” kada je riječ o napredovanju. Institut Brookings otkrio je 2016. da 69% Amerikanaca vjeruju da su ljudi nagrađeni za inteligenciju i vještinu. Ispitanici u obje zemlje smatraju da su vanjski faktori poput sreće i rođenja u bogatoj obitelji mnogo manje važni. Iako su te ideje najizraženije u ove dvije zemlje, popularne su diljem svijeta.
Iako je široko rasprostranjeno, vjerovanje da uspjeh ili neuspjeh određuju zasluge a ne sreća očito je pogrešno. To nije samo zato što su zasluge dobrim dijelom rezultat sreće. Talent, odlučnost i trud, koji se ponekad nazivaju “odvažnošću”, uvelike ovise o genetskoj predispoziciji i odgoju.
Osim toga, nemoguće je ne spomenuti sretne okolnosti koje nalazimo u svakoj priči o uspjehu. U svojoj knjizi Success and Luck (2016.), američki ekonomist Robert Frank prisjeća se događaja s malim izgledima za uspjeh i slučajnosti koje su dovele do zvjezdanog uspona osnivača Microsofta Billa Gatesa, kao i do Frankovog vlastitog uspjeha kao akademika. Sreća intervenira i daje ljudima zasluge, te stvara okolnosti u kojima se zasluge mogu pretvoriti u uspjeh. Ovo ne poriče talent i trud uspješnih ljudi. Međutim, pokazuje da je veza između zasluga i rezultata u najboljem slučaju slaba i neizravna.
Prema Franku, to posebno vrijedi kada se radi o uspjehu ogromnih razmjera, te ako je kontekst u kojem se uspjeh postiže natjecateljski. U svijetu svakako postoje programeri skoro jednako vješti kao gospodin Gates, ali koji ipak nisu uspjeli postati najbogatija osoba na svijetu. U natjecateljskim kontekstima, mnogi imaju zasluge ali malo ih uspijeva. Ono što ih razdvaja je sreća.
Osim što je pogrešno, sve veći broj istraživanja u psihologiji i neuroznanosti sugerira da vjerovanje u meritokraciju ljude čini sebičnijim, manje samokritičnim i čak sklonijim diskriminatornom ponašanju. Meritokracija ne samo da je pogrešna, nego je i loša.
“Igra ultimatuma” je eksperiment, uobičajen u psihološkim laboratorijima, u kojem se jednom igraču (predlagatelju) daje svota novca i kaže mu se da predloži podjelu između njega i drugog igrača, koji ponudu može prihvatiti ili odbiti. Ako onaj koji odgovori odbije ponudu, nijedan igrač ne dobiva ništa. Eksperiment je ponovljen tisuće puta, a predlagatelj obično nudi relativno ravnomjernu podjelu. Ako je iznos koji se dijeli 100 USD, većina ponuda bude između 40 i 50 USD.
Jedna varijacija ove igre pokazuje da vjerovanje u to da ste vještiji od drugih prouzrokuje sebično ponašanje. U istraživanju na Sveučilištu Beijing Normal, sudionici su igrali lažnu igru vještina prije nego što su dali ponude u igri ultimatuma. Igrači koje su (lažno) uvjerili da su “pobijedili” zahtijevali su više za sebe od onih koji nisu igrali igru vještina. Druge studije potvrđuju ovo otkriće. Ekonomisti Aldo Rustichini sa Sveučilišta u Minnesoti i Alexander Vostroknutov sa Sveučilišta u Maastrichtu u Nizozemskoj otkrili su da su kod subjekata koji su najprije sudjelovali u igri vještina mnogo manje šanse da podrže preraspodjelu nagrada od onih koji su se igrali igre u kojima odlučuje sreća. I sama ideja vještine ljude čini tolerantnijim spram nejednakih ishoda. Iako se pokazalo da to vrijedi za sve sudionike, učinak je bio mnogo izraženiji među “pobjednicima”.
Nasuprot tome, istraživanja o zahvalnosti pokazuje da se kod onih koji se sjećaju koju je ulogu imala sreća povećava velikodušnost. Frank citira studiju u kojoj je samo traženje od subjekata da se prisjete vanjskih čimbenika (sreća, pomoć drugih) koji su pridonijeli njihovom uspjehu u životu povećalo vjerojatnost da će dati u dobrotvorne svrhe od onih koji su zamoljeni da se prisjete unutarnjih čimbenika (trud, vještina).
Možda još uznemirujuće, uvjerenje da je meritokracija vrijednost sama po sebi promiče diskriminatorno ponašanje. Ekspert za menadžment Emilio Castilla s Tehnološkog instituta u Massachusettsu i sociolog Stephen Benard sa Sveučilišta Indiana proučavali su pokušaje implementacije meritokratskih praksi, poput financijske kompenzacije temeljene na učinku u privatnim tvrtkama. Otkrili su da su u tvrtkama koje su izričito držale meritokraciju kao temeljnu vrijednost menadžeri dodjeljivali veće nagrade muškim nego ženskim zaposlenicima s identičnim ocjenama učinka. Ova preferencija je nestala tamo gdje meritokracija nije bila eksplicitno prihvaćena kao vrijednost.
Ovo je iznenađenje jer nepristranost čini srž moralne privlačnosti meritokracije. Namjera “jednakih uvjeta za igru” je izbjeći nepravedne nejednakosti temeljene na spolu, rasi i slično. Ipak, Castilla i Benard otkrili su da, ironično, pokušaji provedbe meritokracije dovode upravo do onih vrsta nejednakosti koje želimo eliminirati. Oni sugeriraju da se ovaj “paradoks meritokracije” događa jer izričito prihvaćanje meritokracije kao vrijednosti uvjerava subjekte u njihovu vlastitu moralnu podobnost. Zadovoljni što su pravedni, postaju manje skloni preispitivanju vlastitog ponašanja u potrazi za znakovima predrasuda.
Meritokracija je lažno i ne baš spasonosno uvjerenje. Kao i kod svake ideologije, dio njezine privlačnosti je to što opravdava status quo, što objašnjava zašto ljudi pripadaju tamo gdje se nalaze u društvenom poretku. Uvriježeno je psihološko načelo da ljudi radije vjeruju da je svijet pravedan.
Osim legitimizacije, meritokracija potiče i laskanje. Tamo gdje je uspjeh određen zaslugama, svaka se pobjeda može promatrati kao odraz vlastitih vrlina i vrijednosti. Meritokracija je načelo raspodjele u kojem samohvala igra najveću ulogu. Njena ideološka alkemija pretvara vlasništvo u pohvalu, materijalnu nejednakost u osobnu nadmoć. Dopušta bogatim i moćnim da sebe vide kao produktivne genije. Iako je ovaj učinak najizraženiji među elitom, gotovo svako postignuće može se promatrati meritokratskim očima. Završena srednja škola, umjetnički uspjeh ili naprosto posjedovanje novca mogu se smatrati dokazima talenta i truda. Na isti način, neuspjesi postaju znakovi osobnih mana, dajući razlog zašto oni na dnu društvene hijerarhije zaslužuju ostati tamo.
Zbog toga rasprave o tome u kojoj su mjeri pojedinci “samostvoreni” i o efektima raznih oblika privilegija mogu biti tako žestoke. Te rasprave ne bave se samo time tko će što imati; radi se o i tome koliko su ljudi “zaslužni” za ono što imaju, te o tome što im njihovi uspjesi omogućuju da vjeruju o svojim unutarnjim kvalitetama. Zato, ako prihvatamo koncept meritokracije, sama predodžba da je osobni uspjeh rezultat sreće može biti uvredljiva. Čini se da priznavanje utjecaja vanjskih čimbenika umanjuje ili negira postojanje individualnih zasluga.
Unatoč moralnoj sigurnosti i laskanju samome sebi koje meritokracija nudi uspješnima, ove ideje treba se odreći – i kao uvjerenja o tome kako svijet funkcionira i kao općeg društvenog ideala. Meritokracija je lažna, a vjerovanje u nju potiče sebičnost, diskriminaciju i ravnodušnost prema nevoljama onih manje sretnih od nas.
0 Comments