Autor: Matija Šerić

Izraelski Arapi koji se još nazivaju arapski Izraelci ili rjeđe Palestinci, čine vrlo važnu grupaciju izraelskog društva. Prema najnovijim podacima izraelske vlade iz 2023., oni broje 21% ukupnog stanovništva Države Izrael, odnosno ima ih nešto više od dva milijuna. Najjednostavnije kazano, radi se o palestinskim Arapima koji su za razliku od većine svojih sunarodnjaka koji su izbjegli, odlučili živjeti unutar međunarodno priznatih granica Države Izrael nakon njezine uspostave 1948. i posljedičnih arapsko-izraelskih ratova.

Radi se o Arapima koji nisu ishitreno napuštali izraelske prostore usprkos stalnom negiranju izraelskog prava na postojanje od strane arapskih država. Pri tome ih nisu pokolebali stalni sukobi i ratovi koji uvijek iznova izbijaju. Odlučili su ne napuštati svoja vjekovna ognjišta i ne tražiti izbjeglički status u susjednim državama, nego nastaviti živjeti u židovskoj državi usprkos izazovima. Povijest, identitet i političko-društveni položaj građana arapske nacionalnosti u Izraelu daju širi i sveobuhvatniji pogled na vrlo složene izraelsko-arapske odnose.

Povijesni kontekst

Povijest izraelskih Arapa počinje prije osnivanja izraelske države u svibnju 1948. Arapi su tu živjeli stoljećima još od 7. stoljeća i muslimanskog osvajanja Svete Zemlje. Najduže tijekom povijesti Palestinom su stolovali Osmanlije. Neposredno prije sudbonosne 1948., područje današnjeg Izraela od 1920. bilo je dio Britanskog Mandata Palestine, naseljeno većinski arapskim stanovništvom.

Nakon osnivanja Izraela i Prvog arapsko-izraelskog rata 1948.-49.većina palestinskih Arapa (700 tisuća) izbjegli su ili protjerani (Nakba –katastrofa na arapskom). No, oni koji su ostali unutar novih izraelskih granica (150 tisuća) postali su uskoro velikim dijelom državljani Izraela. Upravo zato mnogi promatrači izraelske Arape nazivaju Palestinci-48 ili Arapi-48 kako bi naglasili da su 1948. ostali živjeti u Izraelu unutar, tzv. Zelene crte koja je dogovorena linija razgraničenja Izraela između okolnih arapskih država. Tada je Egipat zauzeo Pojas Gaze, a Zapadnu Obalu rijeke Jordan Hašemitsko kraljevstvo Jordan.

Izrael je 1952. donio Zakon o državljanstvu i Arapima je dano državljanstvo. Međutim, u prva dva desetljeća postojanja Izraela, arapsko stanovništvo bilo je podvrgnuto vojnoj upravi koja je trajala do 1966. Ovo razdoblje karakterizirano je ograničenjima kretanja, rada i političkih sloboda. Usprkos tome, izraelski Arapi postupno su integrirani u politički sustav zemlje, dobivši pravo glasa na parlamentarnim izborima za parlament Kneset i mogućnost sudjelovanja u političkom životu.

Godine 1965. radikalna arapska grupa Al-Ard formirala je Arapsku socijalističku listu i pokušala se kandidirati za izbore za parlament. Listu je zabranilo izraelsko izborno povjerenstvo. Sljedeće godine vojna uprava je ukinuta, a vlada je krenula s ukidanjem većine diskriminirajućih zakona. Godine 1967. Izrael je pobijedio u Trećem arapsko-izraelskom ratu i zauzeo svu Zapadnu obalu i Pojas Gaze – cijelu Svetu Zemlju. Izraelski Arapi mogli su stupiti u kontakt sa svojim sunarodnjacima na tim područjima što dotad nije bilo moguće.

Godine 1974. osnovan je Odbor arapskih gradonačelnika i općinskih vijećnika koji je odigrao važnu ulogu u promociji prava arapske zajednice. Sljedeće godine osnovan je Odbor za obranu zemlje, koji je nastojao spriječiti nastavak izvlaštenja arapske zemlje. Izraelske snage sigurnosti 1976. ubile su šest Arapa na prosvjedu protiv eksproprijacije zemlje i rušenja kuća. Datum prosvjeda, 30. ožujka, otada se svake godine komemorira.

1980-ih se pojavio Islamistički pokret koji je gradio škole, bolnice, džamije i poticao konzervativni životni stil. Također, sudjelovao je u lokalnoj politici. Mnogi Arapi podržali su Prvu intifadu (1987.-93.) i pomogli Palestincima na Zapadnoj obali i u Gazi novcem, hranom i odjećom. Održani su i brojni štrajkovi.

Druga intifada (2000.-05.) ponovo je izazvala potporu izraelskih Arapa svojoj braći na palestinskim područjima. U listopadu 2000. izbili su prosvjedi u sjevernom Izraelu u kojima je u sukobima s policijom poginulo 13 Arapa i jedan Židov. Ti nemili događaji natjerali su mnoge Arape da promisle o izraelskim vlastima. Stoga su u velikoj mjeri bojkotirali izbore 2001. Tijekom Libanonskog rata 2006. arapske organizacije žalile su se da je vlada uložila vrijeme i trud da zaštiti Židove od napada Hezbollaha, ali je njih zanemarila.

Noviji sukobi i reakcija Arapa

Tijekom izraelsko-palestinske krize 2021. dogodili su prosvjedi i nemiri diljem Izraela u gradovima s velikom arapskom populacijom. U Lodu je kamenje bacano na židovske stanove, a neke židovske stanovnike policija je evakuirala iz njihovih domova kako bi ih spasila odmazde. Uništene su sinagoge i muslimansko groblje. Od izbijanja rata između Izraela i Hamasa 2023., Izrael je izvršio masovna uhićenja i pritvaranja palestinskih radnika i svojih arapskih građana.

U isto vrijeme, rat je doveo do povećane samoidentifikacije Arapa s Izraelom. Prema različitim anketama, većina izraelskih Arapa osudila je masakr Hamasa od 7. listopada, ali se usprotivila masovnom bombardiranju Gaze. Neki su strani mediji izvještavali kako Izrael svoju arapsku manjinu sve više tretira kao potencijalnu petu kolonu. S druge strane, palestinski radikali svoju braću koji žive u Izraelu smatraju izdajnicima.

Status, nacionalni i kulturni identitet

Arapi nisu jednaki Židovima prema zakonu u svim segmentima. Zakon o povratku iz 1950. daje pravo svim Židovima i njihovoj djeci, unucima i supružnicima, pravo da se presele u Izrael i automatski dobiju državljanstvo. Nežidovi nemaju ta prava. Palestinci i njihovi potomci nemaju zakonsko pravo vratiti se u zemlje koje su njihove obitelji držale prije nego što su raseljene 1948. ili 1967.

Prema izraelskim zakonima, Arapi koji žive unutar Zelene crte imaju pravo postati izraelski državljani jednako kao i Arapi koji žive u Istočnom Jeruzalemu i na Golanskoj visoravni. Ipak, malo se Arapa u Istočnom Jeruzalemu i Golanskoj visoravni odlučilo uzeti izraelsko državljanstvo. Iako je Izrael Istočni Jeruzalem anektirao 1980., samo 5% tamošnjih Arapa posjeduje izraelsko državljanstvo. To nije iznenađujuće jer Arapi I. Jeruzalem smatraju budućom prijestolnicom Palestine. Oni Arapi koji nisu prihvatili državljanstvo Izraela imaju status stalnih rezidenata i neka ograničenja. Ne mogu glasovati na izborima i moraju ishoditi propusnicu za putovanje u inozemstvo. Mnoga radna mjesta su im nedostupna i Izrael im može oduzeti boravišni status ako pronađe valjani razlog. Trenutno 362 tisuće Arapa u Istočnom Jeruzalemu ima status stalnih rezidenata.

Identitet izraelskih Arapa složen je i višeslojan. Oni se većinom izjašnjavaju Arapima po etničkoj pripadnosti, dok istovremeno posjeduju izraelsko državljanstvo. Ovaj identitetski mozaik stvara posebne izazove, osobito u kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba. Govore arapski kao materinji jezik, ali tečno pričaju i hebrejski. Budući da su moderni arapski dijalekti izraelskih Arapa apsorbirali mnoge hebrejske posuđenice i izraze, ponekad se njihov jezik naziva izraelskim arapskim.

Kultura izraelskih Arapa bogata je i raznolika, obuhvaćajući elemente islamske, kršćanske i druske tradicije. Jezik, glazba, književnost i običaji ukazuju na jedinstvenu povijest i položaj unutar izraelskog društva. Usprkos izazovima, arapske zajednice u Izraelu uspjele su očuvati i razvijati svoju kulturu.

Politička uloga

Politička participacija izraelskih Arapa evoluirala je tijekom godina. Danas, arapske političke stranke i predstavnici aktivno sudjeluju u Knesetu. Iako se često suočavaju s političkom marginalizacijom i diskriminacijom, arapski političari igraju ključnu ulogu u zagovaranju prava svoje zajednice.

Arapske političke stranke tradicionalno nisu ulazile u vladajuće koalicije sve do 2021., kada je Ujedinjena arapska lista (UAL) postala prva koja je to učinila. Na izborima za Kneset 1. studenog 2022. dvije arapske stranke su prešle prag, UAL i Hadash-Ta’al. Svaka je dobila pet zastupničkih mjesta od ukupno 120 u parlamentu.

Iako broj Arapa iz godine u godinu u Izraelu konstantno raste velikom brzinom, u društvenom i gospodarskom smislu oni ne prosperiraju jednakom brzinom kao većina izraelskih stanovnika, većinom etničkih Židova. Što Arapa bude više to će imati veću političku moć jer će moći birati veći broj zastupnika u parlament. No, pitanje je koliko je moći utjecati na sastav i rad izraelskih vlada.

Odvojeno društvo

Prema izraelskom zakonodavstvu, arapskim državljanima su zajamčena sva nacionalna i građanska prava. Imaju vlastite političke stranke, medije (tiskane i elektroničke), suce u Vrhovnom sudu, nastupaju u izraelskim sportskim timovima, itd.

Međutim, usprkos tome što su formalno jednakopravni pred zakonom, u praksi je njihova zajednica odvojena od ostatka izraelskog društva pa bi se moglo govoriti o paralelnim društvima – većinski židovskom i arapskom.

Prema Izraelskom institutu za demokraciju, oko 49,1% izraelskih Arapa živi u arapskim selima, 30,9% živi u arapskim gradovima, a 8,3% živi u službeno mješovitim gradovima. Najveći izraelski gradovi s većinskom arapskom populacijom su: Nazaret (78 tis. st.), Rahat (60 tis. st.), Umm al-Fahm (51 tis. st.),  Tayibe (40 tis. st.), Shefa-Amr (39 tis. st.). Dodatnih 5,5% arapskih građana živi u 47 malih mjesta, 4,2% živi u nepriznatim selima (uglavnom u Negevu), a 1,8% živi u gradovima sa židovskom većinom (uključujući Zapadni Jeruzalem).

Sela u kojima Arapi žive su arapska, dok u gradovima uglavnom Arapi žive u arapskim gradovima ili u posebnim arapskim četvrtima. Pravog miješanja Židova i Arapa nema mnogo, osim u mješovitim brakovima koji su i dalje rijetkost. Haifa i Lod su npr. izraelski gradovi u kojima je najviše izmiješano židovsko i arapsko stanovništva kad se razmatra cjelina grada, međutim gradovi posjeduju svoje židovske i arapske četvrti.

Velika većina arapske djece obrazuje se u arapskim školama. Nakon što završe obrazovanje, mladi Arapi čitat će arapske medije i slušati arapske radio postaje i glazbu te će istovremeno biti slabo zastupljeni u nacionalnim medijima.

U izraelskim mainstream medijima Arapi su na margini i malo sudjeluju u programu kao novinari, analitičari, političari, biznismeni. Najtočnije bi se moglo reći da je riječ o klasičnom ignoriranju.

Iako gotovo svi Arapi razumiju i tečno govore hebrejski jezik, koristit će ga samo na radnim mjestima na kojima rade sa Židovima. U svoje slobodno vrijeme većinski će se družiti sa svojim sunarodnjacima i pričat će arapski. Mogla bi se povući usporedba Arapa s ultraortodoksnim Židovima, Haredima, koji većinom ne rade i žive prilično skromno i asketski. Međutim, temeljna razlika je što se Haredimi svjesno odlučuju na takav stil života te im ga u konačnici omogućuje država svojim financiranjem. Za razliku od njih, Arapi su prisiljeni na skroman život jer se ne mogu zaposliti ili mogu raditi slabo plaćene poslove.

Diskriminacija

Godine 2018. 45,3% arapskih obitelji palo je ispod granice siromaštva u usporedbi sa samo 13,4% židovskih obitelji. Trenutno oko 50% arapskih obitelji živi u siromaštvu. Socioekonomske razlike između izraelskih židovskih i arapskih građana manje su izražene u mješovitim gradovima, iako je vladina analiza iz srpnju 2022. pokazala kako Arapi imaju slabiji pristup komunalnim uslugama.

Desetljećima je potrošnja izraelske vlade na obrazovanje po djetetu bila manja u arapskim nego u židovskim područjima Izraela. Ipak, 5-godišnji programi vlade iz 2016. i 2021. to su pokušali promijeniti. Vlada je tako 2021. odobrila program vrijedan 9 milijardi dolara za povećanje zaposlenosti, poboljšanje zdravstvenih usluga i stanovanja te razvoj infrastrukture arapskih područja.

Politika neulaganja u obrazovanje arapske djece rezultirala je sramotnim i diskriminatorskim stanjem na terenu: 8 od 10 najsiromašnijih izraelskih gradova su gradovi s većinskim arapskim stanovništvom. Prema istraživanjima, oko četiri petine Arapa osjeća se diskriminirano. Iako je izraelska vlada donosila promanjinske zakone o pozitivnoj diskriminaciji i kvotama za zapošljavanje manjine, u praksi se takvi zakoni slabo provode.

Usprkos tome, istraživanje iz 2017. pokazalo je da 60% izraelskihArapa povoljno gleda na Izrael. Kad se gleda doživljaj države po religijskoj pripadnosti, 49% muslimanskih Arapa ima pozitivan stav prema Izraelu, 61% kršćanskih Arapa i čak 94% druskih Arapa. Očito je animozitet najveći kod muslimana.

Unutararapske podjele

Unutar arapske manjinske zajednice postoje podjele na muslimane, kršćane, Druze, Beduine. 84% Arapa su sunitski muslimani, 8% kršćani i 8% druzi.

Negevski Beduini su jedna od najzanemarenijih autohtonih skupina u Izraelu iako su odani državi. Broje oko 200 tisuća, a skoro polovica ih živi u selima bez vode i električne energije. Nešto više od polovice Beduina živi u sedam gradova koje je izgradila vlada posebno za njih. Preostalih oko90 tisuća živi u 46 sela od kojih je 35 još uvijek nepriznato. Oni većinom više ne žive nomadskim životom kao nekada zbog ograda na državnim granicama. Beduini se dosta razlikuju od ostatka Arapa jer im nacionalnost ima manju važnost. Neki od njih dragovoljno služe u Izraelskim obrambenim snagama (IDF) iako to ne moraju budući da su Arapi.

Manji dio izraelskih Arapa muslimana, kršćana i Druza također služi vojsku iako su od nje zakonom izuzeti kao i druge manjine. Takvu logičnu odluku je donijela izraelska vlada jer bi se Arapi vjerojatno morali boriti protiv svojih sunarodnjaka Palestinaca u Gazi i Zapadnoj Obali.

Neovisno o tome kako se izjašnjavali, pripadnost arapskom identitetu spaja Arape u Izraelu i Palestini. Upitno je ako bi Arapi htjeli ratovati jedni protiv drugih i zato ih izraelska vlada ne želi vidjeti u svojim borbenim formacijama.

Sportska uloga

Izraelski Arapi su dugo vremena nazočni na sportskoj sceni Izraela kako u klubovima tako i u nacionalnim vrstama. Arapska prisutnost postala je vidljivija posljednjih desetljeća.

Prvi izraelski Arap koji je postao prepoznatljiv u svijetu bio je Rifaat Turk, koji je igrao za izraelsku nogometnu reprezentaciju 1970-ih i 1980-ih. Njegov uspjeh otvorio je vrata budućim generacijama.

Izraelski Arapi imaju značajnu ulogu u izraelskim reprezentacijama, osobito u nogometu. Nogometaši kao što su Bibras Natcho, igrač FK Partizana i bivši kapetan izraelske reprezentacije, te Munas Dabbur, igrač Hoffenheim i Seville, primjeri su globalno uspješnih izraelsko-arapskih sportaša.

Osim nogometa, izraelski Arapi sudjeluju i u drugim sportovima kao što su košarka, atletika i rukomet. Sudjelovanje izraelskih Arapa u nacionalnim sportskim reprezentacijama ima višestruke pozitivne učinke. Prvo, pridonosi integraciji i smanjenju tenzija unutar izraelskog društva. Drugo, uspjesi ovih sportaša inspiriraju mlade izraelske Arape, pokazujući im da mogu postići velike stvari usprkos izazovima s kojima se suočavaju. Treće, izraelski Arapi koji uspješno predstavljaju svoju zemlju na međunarodnim natjecanjima pomažu u promoviranju pozitivne slike Izraela u svijetu. Njihovi uspjesi pridonose izgradnji mostova između različitih naroda.

Zaključak

Izraelski Arapi predstavljaju važan dio izraelskog društva, s bogatom poviješću, kompleksnim identitetom i značajnim izazovima. Njihova intrigantna priča pokazatelj je šire društvene, političke i kulturne dinamike u Izraelu.

Razumijevanje položaja i doprinosa Arapa ključno je za cjelovito shvaćanje izraelskog društva i izraelsko-arapskih odnosa. Usprkos podjelama pokazuje se da Židovi i Arapi mogu živjeti u miru i pomoći jedni drugima kada je to potrebno. To se ponajviše vidjelo tijekom pandemije koronavirusa kad su židovski i arapski liječnici i medicinsko osoblje udružili snage.

Problemi i diskriminacije postoje, ali s prolaskom vremena i s porastom arapske populacije arapski položaj bi se mogao poboljšavati i postati jednak položaju Židova. Mladi Arapi u dobi od 18. do 22. godine čine najveći postotak u nekoj dobnoj kategoriji – 29% u usporedbi s ukupnih 21%.

Izraelski Arapi su svjesni kako je život u Izraelu u svakom slučaju, bio ili ne bio rat, bolji od života na palestinskim teritorijima u Gazi i na Zapadnoj obali. Štoviše, mnogi arapski građani Izraela žive bolje od svojih sunarodnjaka diljem Bliskom istoka koji je rastrgan stalnim ratovima, krizama i političkim nestabilnostima.

Izraelski Arapi: marginalizirani stanovnici Izraela koji postaju sve utjecajniji