Piše: Mohamad Hasan Sweidan

„Jedna era se završava, nova počinje, a odluke koje donosimo sada će oblikovati budućnost u decenijama koje dolaze.”

Ovim je riječima američki državni sekretar Antony Blinken definisao “prekretnicu” američke ere, tranziciju iz jednog svjetskog poretka u drugi.

“U ovom ključnom vremenu, američko globalno vođstvo nije teret. Neophodno je zaštititi našu slobodu, našu demokratiju i našu sigurnost”, rekao je Blinken u svom obraćanju Školi za napredne međunarodne studije Johns Hopkins (SAIS) u septembru.

Službeni američki dokumenti, uključujući prošlogodišnju Strategiju nacionalne sigurnosti, naglašavaju uvjerenje Vašingtona da je čekanje luksuz koji ne može priuštiti; da će “odlučno djelovati” da zadrži svoje globalno vođstvo. Kao takvo, umiješanost SAD u sukobe u Ukrajini i Gazi, kao i militarizacija u jugoistočnoj Aziji, moraju se posmatrati kroz ovu perspektivu međunarodne dinamike.

Uopšteno govoreći, tenzije u Africi i Aziji su međusobno povezane sa mahnitim inicijativama Zapada da zadrži dominantnu poziciju i odlučujuću ulogu u novom multipolarnom poretku.

Od istočne Evrope do zapadne Azije

Od izbijanja rata u Ukrajini, SAD su strateški povezale svoju podršku Kijevu sa odbranom ” poretka zasnovanog na pravilima”.

Uz klišeirane zvučne zapise, predsjednik Džo Bajden je okarakterisao sukob kao “borbu između demokratije i autokratije, između slobode i represije, između poretka zasnovanog na pravilima i poretka kojim se upravlja grubom silom”.

Mnogi atlantistički lideri ponavljaju mišljenje da nepokolebljiva podrška Ukrajini ima za cilj da odvrati Rusiju od osporavanja svjetskog poretka u kojem vlada Zapad.

Najistaknutije, njemački kancelar Olaf Šolc je artikulisao ovu perspektivu u svom članku za Foreign Affairs objavljenom početkom 2023. pod naslovom The Global Zeitenwende , („Epohalni tektonski pomak“) u kojem tvrdi da ruski predsjednik Vladimir Putin osporava svjetski poredak u kojem  Vašington ima odlučujuću moć.

Šolc naglašava potrebu za kolektivnim djelovanjem onih koji vjeruju u svjetski poredak zasnovan na pravilima, čak i sarađujući sa zemljama koje ne prihvaćaju demokratske institucije, ali podržavaju principe globalnog upravljanja koje predvode SAD. Treba napomenuti da je ta zapadna paradigma zasnovana na pravilima u kojima su međunarodno pravo i Povelja UN dugo bili odbačeni u korist moći i prednosti.

Danas se te dvobojne vizije odigravaju u ratu u Ukrajini: sukob između Zapada koji želi da zadrži svoju globalnu superiornost i Rusije koja nastoji da poremeti ovu dominaciju. Obrazloženje Moskve za rat je da spriječi širenje NATO-a na ruske granice, što je potvrdio i generalni sekretar zapadne vojne alijanse Jens Stoltenberg.

Slično tome, rat u Gazi se mora posmatrati kroz ovu međunarodnu prizmu, pri čemu Izrael predstavlja zapadne interese u zapadnoj Aziji, a svaka šteta okupacionoj državi se smatra udarcem uticaju SAD u regionu.

Kako se Vašington nalazi na ovoj ključnoj prekretnici, prema Blinkenu, cijena udarca na Izrael se smatra previsokom, naglašavajući odlučnu odbranu SAD svog globalnog utjecaja u razorenim gradovima i gradovima Gaze.

Neokolonijalni manevri

Međutim, postoje važne nijanse između ova dva rata koja podržavaju SAD: na Ukrajinu se gleda kao na oruđe koje Vašington koristi za ostvarivanje svojih interesa, dok se Izrael sam po sebi smatra američkim interesom. To što je Bajden jednom slavno tvrdio da bi SAD trebale stvoriti Izrael da on ne postoji ilustruje njegov status neokolonijalne ispostave, koja štiti zapadne interese u regionu.

Ovo takođe objašnjava primjetan pomak interesa SAD-a iz istočne Evrope u zapadnu Aziju nakon što se palestinski otpor probio iz okupirane teritorije 7. oktobra kako bi gađao vojno osoblje i uzeo taoce. Namjerno prebacivanje američke pažnje s jedne ratne zone na drugu jasno je ilustrovano time što je Washington Post brzo uklonio karticu ‘Rat u Ukrajini’ sa svoje početne stranice.

Kao što je ranije spomenuo The Cradle, „najbolje je shvatiti da je Izraelski rat u Pojasu Gaze, koji je u toku, rat koji podržavaju SAD“, koji se vodi da bi se zaštitio američki utjecaj i interesi u zapadnoj Aziji. Međutim, manevarski prostor za saveznike Vašingtona dramatično se smanjuje. Za razliku od različitih strateških opcija koje su zemlje zapadne Azije istraživale tokom rata u Ukrajini, Gaza ne nudi takvu slobodu. To je u osnovi rat Vašingtona, koji zahtijeva kolektivnu mobilizaciju za odbranu stava SAD-a.

Takođe govori da se multinacionalna operativna grupa koju predvode SAD, Operacija Čuvar prosperiteta u Crvenom moru, već suočava sa velikim neuspjesima od svog nedavnog početka, pri čemu su se neki članovi povukli, a drugi su odlučili da ostanu neimenovani.

Koordinator za strateške komunikacije Savjeta za nacionalnu sigurnost Bijele kuće Džon Kirbi je morao nespretno upozoriti na tajnost ovako: “Postoje neke zemlje koje su pristale da učestvuju i budu dio operacije na Crvenom moru, ali moraju odlučiti koliko to žele da bude javno. A ja ću to ostaviti njima da to nekako opišu, jer ne žele svi da budu javni.”

Na primjer, uloga članice NATO-a Turske transformisala se u onu stanice za prenos energije za Izrael, dok UAE, Saudijska Arabija i Jordan služe kao tranzitni most za robu koja ide za okupacionu državu koju Jemen sprječava da prođe kroz Crveno more.

Značajno je da su pošiljke iz Turske u Izrael porasle na 355 nakon 7. oktobra, pri čemu su mnoge povezane sa Partijom pravde i razvoja (AKP) i pojedincima bliskim turskom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu, uključujući njegovog sina Buraka. Čak ni Egipat, koji je bio ograničen na propuštanje kamiona pomoći kroz prlaz Rafu nije mogao olakšati pomoć Palestincima bez odobrenja SAD-a.

Kako se sukob širi

U međunarodnim odnosima postoje dvije glavne teorije koje se bave odnosom moći i širenja mira. Prva je teorija hegemonističke stabilnosti koja postavlja da će međunarodni poredak vjerovatno ostati stabilan kada je jedna zemlja dominantna globalna sila. Zagovornici ove teorije smatraju da postojanje jednog hegemona odvraća sve sile u svijetu i sprječava ih da šire napetost.

Međutim, s obzirom na stvarnost da su Sjedinjene Države četiri decenije dominirale globalnim poretkom opterećenim sukobima, može se tvrditi da prisustvo hegemona nije dovelo do globalne stabilnosti. Umjesto toga, dominacija je bila glavni izvor i katalizator za širenje napetosti širom svijeta. Dovoljno je pogledati raspodjelu američkih baza u svijetu i proliferaciju vojnih sporazuma koje je potpisao Vašington da bi se shvatilo kako SAD dosljedno provociraju rivale i izazivače i stvaraju sukobe.

Vojno prisustvo Sjedinjenih Država u zapadnoj Aziji

Druga je teorija ravnoteže snaga, u kojoj države nastoje da se zaštite sprečavajući bilo koju zemlju da stekne dovoljno vojne moći da kontroliše sve druge nacije. Ako jedna sila dominira – poput Sjedinjenih Država – teorija predviđa da će se slabije zemlje ujediniti u odbrambeni savez.

Prema ovoj teoriji, ravnoteža snaga između konkurentskih država ili saveza podiže cijenu napetosti za sve i osigurava stabilnost u svijetu. Dakle, postizanje mira danas zahtijeva povećanje nivoa moći među suparnicima Vašingtona, moći koja će obezbijediti odvraćanje potrebno za ograničavanje širenja tenzija širom svijeta. Povećanje sposobnosti Vašingtonovih rivala sada je ključni zahtjev za sve miroljubive narode i nacije. A prema teoriji ravnoteže snaga, ujedinjenje protiv Izraela je danas najuspješniji način stabilizacije Zapadne Azije i njenog okruženja.

Postunipolarne realnosti

Kako je rat u Gazi nedvosmisleno američki rat, u zapadnoj Aziji se pojavljuje vertikalna podjela, koja dijeli one koji su na strani Palestine i Osovine otpora od onih koji se slažu s Izraelom i cionističkim projektom. Vašingtonovi saveznici ne mogu ostati neutralni jer SAD direktno vode bitku.

Ovo pojašnjava stavove Saudijske Arabije, Jordana, UAE, Egipta, Turske i drugih zapadnoazijskih zemalja koje su odlučile da se pridruže SAD-u nauštrb palestinskih interesa.

Posmatranje politike Vašingtona otkriva globalne tenzije podstaknute težnjom za uticajem SAD-a. Od istočne Evrope do zapadne Azije i jugoistočne Azije, SAD rade na suprotstavljanju evroazijskim silama, Rusiji i Kini, i drugim uticajnim zemljama, kao što su Iran i Sjeverna Koreja.

Od kraja Hladnog rata, unipolarni trenutak Vašingtona doveo je do više ratova i razaranja koji se mogu zamisliti u decenijama često okarakterisanim kao ratovi obilježeni mirom. Stabilniji svjetski poredak zahtijeva postizanje globalne ravnoteže snaga slabljenjem SAD i osnaživanjem novih sila u usponu. Dakle, mir i stabilnost u zapadnoj Aziji zavise od slabljenja Izraela, kolonijalnog projekta koji je tako zamršeno vezan za hegemonistički plan Vašingtona.

new.thecradle.co