U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
Piše: Vir Lev
„Kada pogledam što su ovi ljudi učinili našoj zemlji, kako su opustošili generaciju djece, ali i odraslih, turobnost i ružnoću njihovog svjetonazora, moralni i intelektualni kaos koji ostavljaju za sobom – da, postajem jako ljut. A kad uzmem u obzir da moja vlastita djeca moraju naslijediti ovu kulturu, da će Dylan Mulvaney i njemu [sic] slični vrebati moju djecu i pokušati pretvoriti moje vlastite sinove i kćeri u osakaćene mutante, samoprezirne, šuplje, iščašene ljušture poput njih samih, moja ljutnja tada prerasta u kipteći bijes. I znam da ću učiniti sve što moram i izgovarati sve istine nužne da zaštitim svoju djecu od ovog prokletog paklenskog ludila. Osobno sam od mnogih roditelja čuo nebrojene verzije iste horor priče. Lijepo i nevino dijete jednoga dana, naizgled niotkuda, bude uvučeno u rodni kult koji ga proždre. Dijete koje su držali kao bebu, odgajali ga, za njega dali svoj život, voljeli ga i još uvijek ga vole, odjednom postaje neprepoznatljivo. Sva njegova nevinost, svjetlost i ljepota naprosto je iscijeđena iz njega, zamijenjena ovim samokanibalizirajućim ludilom. Za roditelja je svjedočiti kako se ovo događa njegovom djetetu sudbina gora od smrti. Radije bih bio mrtav nego da se to dogodi mojoj djeci.”
Matt Walsh, 21. veljače 2023., The Matt Walsh Show
Radije bih da ne moram znati tko je Matt Walsh, nekmoli ga spominjati i dopuštati mu da bez rente zaposjeda stambeni prostor mog uma, no to naprosto nije izvedivo. Odviše mi je stalo, previše se tiče mene i mnogih koje volim, sklon sam opsesivnom razmišljanju o fenomenima koje ne mogu dokučiti intelektualnom i emocionalnom angažmanu unatoč.
Kada razgovaram s kvir ljudima svojih godina, vrlo se često autamo jedni drugima kao zavidnici. Zavidimo mlađim generacijama jer u manjoj mjeri moraju trunuti u ormaru, zavidimo im na dostupnosti informacija, zavidimo im na činjenici da se mogu ranije, češće ili uopće vidjeti na ekranima različitih veličina, zavidimo im jer zarana znaju da nisu jedna jedina kvir osoba na ovome svijetu, zavidimo im jer se znaju imenovati, zavidimo im jer ne gube godine i godine, ponekad i desetljeća, na to da LARP-aju dobre prave curice i dobre prave dječake dok im se ne smuči.
Nerijetko nailazim na roditelje koji žaluju za svojom vrlo živom djecom, jer su njihovim genitalijama pripisali toliku moć da u najsitniji detalj određuju trajektoriju njihovih života, a ona neće pa neće. Ni ja nisam htio, i mene su živog žalovali, a ni u smrti ne bih imao mira pod pogrešnim imenom, u pogrešnom rodu.
Nikome ne bi trebao nedostajati svijet u kojemu se rodno varijantno dijete kakvo sam ja bio moglo ogledati u… Boys Don’t Cry? Neka hvala. Nikome ne bi trebao nedostajati svijet u kojemu isto to dijete nije moglo sebe koncipirati nikako drugačije nego kao Paleta samog na svijetu. Meni svakako ne nedostaje to što sam jedino mogao skupljati mrvice koje bi mi dobacio poneki putnik-namjernik u autobusu kojim bih se praktično kratkokos vraćao s treninga plivanja, pa bih ono bracek ili dečec iz zamolbe da mjesto ustupim starijima zobao danima, tjednima, pobogu – dosad.
Daleko od toga da je najgore što mi se ikada dogodilo to što sam prvu riječ za sebe dobio onako usput, kad mi je neki britanski čičica kad sam već imao dovoljno engleskoga da se sporazumijemo obznanio da sam tomboy, ali i to je sigurno dio slagalice koja je dovela do toga da sam o bilo kojem vidu tranzicije preko d v a d e s e t godina razmišljao kao o ograničenom resursu rezerviranom za prave trans ljude.
Konzervativcima su puna usta djece, ali rodni kult je taj koji ih proždire? Saberite se, molim vas.
Ovaj najfriškiji anti-trans legislativni val zahvatio je nekih 100 000 trans mladih u Americi, na način da ih je ostavio bez već ograničenog pristupa zdravstvenoj skrbi, mogućnosti da se bave sportom ili pristupa toaletu.
Dječjim bolnicama se zbog sumnji da se u njima pruža rodno afirmirajuća njega prijeti – checks notes – bombama? Proud Boys upadaju na čitanja dječjih knjiga djeci, jer stabilnosti nacije prijeti činjenica da im dotične čitaju drag kraljice. Ako si to uopće mogu priuštiti, obitelji s trans djecom bježe iz saveznih država u kojima je afirmiranje djetetova roda okarakterizirano kao zlostavljanje djece.
A mi se uz sada već tradicionalno tradicionalističko mjesečno klečanje na Trgu glavnoga grada možemo veseliti tribinama na kojima se promovira isti onaj Matt Walsh iz uvoda, ili pak debatama na kojima se transfobna muda prodaju pod bubrege zabrinutosti za mentalno zdravlje djece.
Do idućeg referenduma!
Novinarski projekt Utjecaj anti-trans narativa u medijima i političkim raspravama na prava i življenu stvarnost trans osoba realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.
0 Comments