Autor: Zoran Meter

Na bliske susrete flota i zrakoplova dviju suprotstavljenih strana, što blizu Aljaske, što oko Tajvana ili Crnog i Baltičkog mora, morat ćemo se, na žalost, naviknuti. Oni će se samo intenzivirati, kako po pitanju učestalosti tako i po pitanju angažiranja vojnih sredstava i tehnike. Sve do trenutka kad će netko izgubiti živce i ispaliti na suparnika prvi projektil ili salvu koja će zapaliti svijet
Američka unutarnjopolitička scena počinje ključati a da predsjednička predizborna kampanja službeno još nije niti počela (počet će u rujnu ove godine).

Aktualni predsjednik i vjerojatni kandidat Demokratske stranke na izborima ujesen iduće godine Joe Biden već drži klasične PR govore pred svojim istomišljenicima pod novim sloganom „BIDENOMICS“, gdje glorificira svoju gospodarsku politiku, govori o smanjenju inače još uvijek visoke inflacije, hvali se kako nije došlo do rasta nezaposlenosti čija je stopa 3,6% i sveukupno smatra da bi američko gospodarstvo moglo biti na putu za takozvano “meko slijetanje”, bez recesije – kako je to kazao na predizbornom skupu u Novom Meksiku u prošlu srijedu.

Međutim, nedavne ankete pokazuju da Bidenovo upravljanje gospodarstvom podržava svega 30% Amerikanaca, samo 15 mjeseci prije izbora 2024. godine (anketa NBC Newsa).

S druge strane republikanci govore o krahu Bidenove ekonomske politike i podsjećaju na rekordnu inflaciju u zadnjih 40 godina upravo u njegovu mandatu, na pad standarda građana, njihovu najveću kreditnu zaduženost u povijesti koja je prije nekoliko dana premašila nevjerojatnih 1 trilijun dolara, na pad bankarskog kreditiranja biznisa, na snižavanje američkog kreditnog rejtinga po prvi put s AAA na AA+ (agencija Fitch), na prošlotjedno sniženje rejtinga čak 10 američkih banaka, enormni rast kriminaliteta, katastrofalno stanje s migrantima na južnoj granici SAD-a i sl.

Ovom je prilikom nepotrebno ulaziti u polemiku tko je uvjerljiviji u svom uvjeravanju jer se radi tek o početku kampanje i jer je nešto drugo u svemu tome puno važnije: pokrenuti osobni rat na relaciji Biden-Trump koji će se prije ili kasnije preliti i na onaj stranački, a bit će dobro ako ne zahvati i nikad raslojenije američko društvo.

Predsjednička kampanja klizi iz političke u pravosudnu sferu

Međutim, bivši američki predsjednik i mogući kandidat Republikanske stranke za istu dužnost na izborima u jesen 2024. godine Donald Trump Bidenu ne ostaje dužan, tim više što ga usprkos brojnim sudskim procesima za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke podupire više od polovice njezinih simpatizera. Tako je  5. kolovoza održao vatreni govor pred svojim simpatizerima u Južnoj Karolini (vidi poveznicu ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=e7i6A4XhiPs).

Bivši, a moguće i budući predsjednik SAD-a, između ostalog je kazao kako neke zemlje posjeduju razarajuće naoružanje kojim mogu uništiti čitavi svijet.

„Spriječit ću Treći svjetski rat. … Neću dozvoliti da se ovo dogodi” – kazao je Trump koji učestalo ponavlja da će Biden Ameriku gurnuti u Treći svjetski rat i nuklearni sukob s Rusijom.

Ali ono što je u samom SAD-u sada zabrinjavajuće je da se predsjednička kampanja po prvi put u povijesti preselila iz sfere politike u sferu pravosuđa. Bidenova administracija i Demokratska stranka upregle su sve raspoložive snage ne samo u medijsko denunciranje osobe Donalda Trumpa (to nije ništa čudno, isto su činili i 2016. godine kada se Trump u ime Republikanske stranke suprotstavio demokratskoj kandidatkinji Hillary Clinton i kada su liberalni mediji od njega načinili pravo „hodajuće carstvo poroka“ – nabacujući se na nj „drvljem i kamenjem“, „vadeći kosture iz ormara“ poput brojnih malicioznih izjava raznoraznih starleta blago rečeno sumnjivog morala i reputacije o „razvratnom Trumpu“ – koje su mjesecima punile američki medijski prostor).

I takva metoda političkog obračuna u SAD-u je bila povijesni presedan u odnosu na bilo kojeg predsjedničkog kandidata, ali ni to – kako se na kraju pokazalo – nije bilo dovoljno, jer Trump je pobijedio na sva zvona hvaljenu i medijski i po anketama „debelo“ favoriziranu Hillary Clinton.

Trumpa žele smjestiti iza rešetaka

Zato su demokrati ovoga puta otišli i korak dalje, i odlučili Trumpa maknuti ne samo s političke scene, već ga doslovno smjestiti iza rešetaka kako bi osigurali prostor za puno mlađeg i perspektivnog kandidata na republikanskim preliminarnim izborima – guvernera Floride Rona DeSantisa. S njim bi se, smatraju, puno lakše obračunali jer ni izbliza ne uživa Trumpovu popularnost, a osim toga (u slučaju da ipak pobjedi Bidena na izborima), DeSantis je globalist, za razliku od Trumpa koji simbolizira politiku američkog izolacionizma utjelovljenu kroz njegov program „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ – MAGA. Program, temeljen na tradicionalnim i kršćanskim vrijednostima Amerike, dijametralno je suprotan Bidenovoj globalnoj politici i ideološkim vrijednostima u kojima se preferira rodna ideologija i različiti LGBT pokreti i prava seksualnih manjina, i koja se velikom brzinom šire po američkim saveznim državama na kojima su na vlasti demokrati.

Međutim, taj novi korak u obračunu demokrata (i američke duboke države, kako ne bi bilo zabune) s Trumpom prepun je ne samo izazova, već i opasnosti po samo američko društvo. O tome je prije desetak dana otvoreno pisao čak i liberalni američki medij The Wall Street Journal (WSJ) ne u članku nekog svog novinara ili kolumnista, već u uredničkom (redakcijskom) tekstu.

U njemu se upozorava da će najnoviji pokrenuti sudski proces protiv Trumpa pred sudom u Washingtonu (preciznije u distriktu Columbia), pred ultraliberalnom afroameričkom sutkinjom Taniom Chutkan, pod optužbom za poticanje oružane pobune početkom siječnja 2021. na Capitol Hillu nakon Bidenve pobjede na predsjedničkim izborima, dovesti do toga da će se još veći broj republikanskih simpatizera pa čak i neutralnih Amerikanaca svrstati uz Trumpa s obzirom da ga se u javnosti počinje doživljavati kao žrtvu političkog progona s ciljem onemogućavanja njegovog ponovnog dolaska na vlast.

Naime, usprkos nizu pokrenutih sudskih procesa protiv Donalda Trumpa posljednjih tjedana i mjeseci njemu ubrzano raste popularnost. I ako je donedavno svom najvećem republikanskom takmacu, spomenutom Ronu DeSantisu prema anketama bježao golemih 30%, nakon četvrte pokrenute optužnice pri spomenutom sudu u Washingtonu (sveukupno mu prijeti kazna zatvora i veće od 50 godina)   Trump je odmah dobio novu potporu i ispred DeSantisa se našao s čak 36% prednosti. Sada se ona već popela i na više od 40%. S druge strane DeSantis doživljava pravi fijasko s obzirom da ga podržava svega 13% republikanaca te je prošli tjedan bio primoran na radikalne kadrovske promjene u vrhu svog predizbornog stožera. Čak da mu se sada, kao trenutačno drugoplasiranom pridruže glasovi svih ostalih 10-ak republikanskih kandidata – od Mike Pencea na dalje – dostići Trumpa ne bi mogao.

Mrtva trka

Ali ako je Biden mislio da će se stavljanjem Trumpa iza rešetaka nešto promijeniti u svoju korist za sada se jako prevario. Rejting Bidena i Trumpa trenutačno je potpunom izjednačen: obojica, prema prošlotjednim anketama, imaju po 43 posto potpore Amerikanaca.

Štoviše, američki ustav omogućuje predsjedničku kandidaturu bilo kojem Amerikancu, pa čak i osuđenim zatvorenicima unutar kaznionica. Trump je upravo to i kazao – neće odustati od kandidature ček i ako ga strpaju u zatvor.

Trump bi u takvim okolnostima sigurno dobio status žrtve političkog progona – bez presedana u američkoj povijesti. De facto mu se sudi (po gore spomenutoj posljednjoj točci) zato što je izrazio svoje mišljenje da su izborni rezultati američkih izbora bili falsificirani, na što ima pravo (to čine i brojni političari diljem svijeta, poglavito kada gube tijesnim rezultatom). Naravno, tužitelj ga optužuje da je indirektno takvim svojim izjavama zapravo pozivao građane i svoje simpatizere na nasilni upad u zgradu Kongresa 6. siječnja 2021. – ali to su već krajnje skliski dokazi.

Upravo zato dovoljni da Trumpa očito nisu željeli smjestiti u pritvor nakon njegovog prošlotjednog dolaska na okružni sud u spomenutom distriktu blizu Washingtona gdje se izjasnio nevinim u odnosu na optužbe koje mu stavljaju na teret. Naime, brojni američki mediji do tada su otvoreno iskazivali veliku vjerojatnost da će Trump biti lišen slobode tj. smješten u pritvor.

Ono što je on na sudu „dobio“ je da sada mora pronaći dokaze da su izbori bilo falsificirani ili mu prijeti kazna. Ali to je ono što su i on i njegov odvjetnički tim zapravo i priželjkivali s obzirom da će u javnost ovoga puta izlaziti sve ono na što su oni upozoravali kao na navodno protuzakonito tijekom prošlih izbora. Stvar je, dakle, samo u tome koliko će ti dokazi biti relevantni. Ali budu – mogli bi itekako naštetiti samom Bidenu.

Puštanje Trumpa da se brani sa slobode ukazuje kako je polarizacija američkog društva postala krajnje opasna i da su unutar Demokratske stranke očito procijenili da bi zatvaranje Trumpa u ovom trenutku sigurno bilo kontraproduktivno. Ali to nikako ne znači da su od njegovog završnog smještaja u zatvorsku ćeliju i odustali. Štoviše!

Republikanci pokreću istragu protiv Bidena

Republikanska većina u Kongresu počela je sve oštrije kritizirati Trumpov sudski progon – proglašavajući ga Bidenovom osvetom i političkim progonom. Međutim, na tome nisu i stali. U nadležnom odboru Kongresa za nadzor izvršne vlasti pokrenuli su istragu protiv samog Joe Bidena u sklopu navodnih koruptivnih radnji njegov sina Huntera Bidena s ukrajinskom energetskom tvrtkom Burisma u čemu mu je navodno pomagao sam Joe Biden u vrijeme dok je bio potpredsjednik u Obaminoj administraciji i kurator za postrevolucionarnu Ukrajinu (2016.). Navodno su obojica, kako je to nedavno Kongresu ponovo posvjedočio izvjesni Hunterov poslovni partner koji je u Bidenovim razgovorima s predstavnicima Burisme, od Ukrajinaca dobili po 5 milijuna dolara (svaki).

Republikanci glede toga protiv Joe Bidena pripremaju proces pokretanja opoziva (impeachment). Iako on s obzirom na odnos snaga u Kongresu nema šanse za proći (treba dvotrećinska većina glasova u Senatu koji je pod nadzorom demokrata, a opoziv u povijesti nikada nije prošao pa neće niti sada), njegovo samo pokretanje i iznošenje optužbi protiv obitelji Biden u američki medijski prostor, smatraju republikanci, bit će dovoljno da se uzdrmaju ionako ne baš sjajne Bidenove predizborne pozicije.

Maraton

Međutim sve je ovo, gore navedeno, zapravo tek početak dugog američkog političkog i predizbornog maratona. Moguća su još razna ubrzanja, usporavanja, pa čak i ispadanja iz iscrpljujuće utrke – pa je krajnje nezahvalno i analitički neprofesionalno davati bilo kakve prognoze tko će Ameriku voditi od 2025. do 2029. godine.

Osim toga, nije isključeno da s ciljem sprječavanja radikalizacije unutarnjih američkih sukoba (da ne kažem izbijanja građanskog rata iako i na tu mogućnost upozoravaju i pojedini utjecajni američki mediji poput spomenutog WSJ) Bidenova administracija krajnje zaoštri vanjsku politiku s jednom od dviju glavnih suparnica – Rusijom ili Kinom, ili pak s obje – s ciljem postizanja unutarnje nacionalne homogenizacije pred vanjskom opasnošću. Takve metode korištene su ne jednom, i ne samo u SAD-u.

Europske elite u strahu od onoga što se događa

Uzavrela unutarnje stanje u SAD-u izaziva veliku zabrinutost i kod vladajućih struktura Europske unije. Neugodna spoznaja o mogućem povratku Trumpa na tron Bijele kuće samo je djelomično bila amortizirana navedenom odlukom suda u Washingtonu da protiv njega pokrene do sada najopasniji proces (ne radi se tu o već pokrenutim optužbama sa krivokletstvo vezano uz usluge izvjesne starlete ili za protupravno zadržavanje dokumenata klasificiranim kao državna tajna (oni su ne tako davno pronađeni ni manje ni više nego i u Bidenovoj garaži), već o optužbi za veleizdaju.

Međutim, i pored toga, a kako 5. kolovoza piše američki medij POLITICO, europske elite i dalje strahuju od Trumpovog novog osvajanja vlasti, prisjećajući se njegove tvrde politike i „slonovske“ retorike prema EU i prema Njemačkoj. Trump ih je tada prozivao zbog premalih izdavanja za NATO i oslanjanje isključivo na američki obrambeni štit koji im omogućuje neometani razvoj ekonomije bez bojazni za zajedničku sigurnost, prijetio im povlačenjem američkih vojnika iz Njemačke i prebacivanje istih u Poljsku, uvođenjem carina zbog monopolističkog ponašanja (na čelik, njemačku autoindustriju i sl.).

Žal za Trumpom

Zapravo, osobno ne vidim pretjeranog razloga za navedeni strah briselskih struktura ili političkih struktura u ključnim europskim prijestolnicama – Berlinu i Parizu – o čemu piše POLITICO.

Naime, svojom nesmotrenom politikom europske elite su, ustrašene Trumpom, gotovo pohrlile u zagrljaj Bidenu nakon njegove pobjede na izborima u studenom 2020. i, potpuno nekritički, gotovo odmah prihvatile sve ono što je on od njih i zatražio. Biden je, zapravo, „politički korektno“ od Europske unije učinio i uzeo znatno više od onoga što je učiniti i uzeti prijetio sam Trump.

Biden ju je doveo u potpunu ovisnost o SAD-u, pokidao njene višedesetljetne unosne energetske veze s Rusijom i zamijenio ih isporukama skupljeg američkog ukapljenog (LNG) plina; minirao njemačkoj baltičke plinovode Sjeverni tok (i za to nedavno kroz službenu istragu optužio ni manje ni više nego – Ukrajinu i njene vojne obavještajne službe!); zakonski omogućio prebacivanje poslovanja velikih europskih (prije svega njemačkih) visokotehnoloških kompanija u SAD gdje su im osigurani povoljniji uvjeti poslovanja i td., i td.

Osim toga na istoku EU stoji otvoreni i krajnje opasni „proxy“ rat s Rusijom kojeg Unija mora financirati kroz novčanu pomoć Kijevu (SAD apsolutno prednjači u isporukama oružja Ukrajini između 75 i 80 posto u odnosu na sve ostale) i kojeg Biden nema namjeru zatvarati, već i dalje inzistira na nastavku ukrajinske protuofenzive za koju je glasnogovornik Pentagona prošli tjedan rekao kako ide sporo i mukotrpno i da će trajati dugo, ali da će na kraju ipak dati po Kijev pozitivne rezultate. Biden sada od Kongresa namjerava zatražiti i dodatnih 20-ak milijardi dolara za pomoć Ukrajini.

S druge strane Trump bi posve sigurno išao na zatvaranje rata s Rusijom pritiskom na Kijev da počne mirovne pregovore s Moskvom.

Ali pogubljenim i nemoćnim europskim elitama (iako bi same sigurno željele završetak rata) ni to nije dovoljno, bez obzira što je u Europskoj uniji sve više onih koji sumnjaju u uspjeh ukrajinske protuofenzive i njenu konačnu vojnu pobjedu nad Rusijom, i koji su skloni preferiranju traženja političkog rješenja ukrajinskog rata poput prošlog tjedna talijanskog ministra obrane).

Iz sadašnje perspektive stanja na europskom kontinentu gledano, europskim političkim elitama logičnije bi bilo da se s nostalgijom (a ne nelagodom) prisjećaju Trumpove „slonovske“ politike prema njima, kada je EU-a još donekle i sličila na silu koja o nečemu odlučuje ili koja barem ima pravo reći što o nekom svjetskom problemu i modelima njegovog rješavanja misli.

Sada je to svršena stvar. „Avet“ Rusije koja prijeti „gutanjem“ Europe postao je onaj alat kojeg bilo koja američka administracija (vjerujem i eventualna nova Trumpova) više neće htjeti ispuštati iz ruku s ciljem čvrstog držanja EU za šiju.

I kako god to grubo zvučalo – dobro je još dok će na ukrajinskim bojišnicama morati ginuti „samo“ Ukrajinci i Rusi i tzv. „psi rata“ kojima su ratovi samo pustolovina i(li) prilika za zaradu.

Streljiva za Ukrajinu nedostaje i u SAD-u! Geopolitički kontekst

Međutim, nije sve tako jednostavno kako bi se možda moglo pomisliti s obzirom na lakoću povlačenja Bidenovih poteza prema Ukrajini, ne samo zato što neprestano mora paziti da ne prijeđe rusku „crvenu crtu“ koja mu je, barem prema ruskim analitičarima jasno predočena.

Bidenovo inzistiranje na nastavku ukrajinskog rata ima, osim vanjskog, i veliki unutarnjopolitički značaj. On biračima mora odaslati poruku kako više od 50 milijardi dolara američke dosadašnje vojne pomoći Kijevu nije „bačeno u vjetar“ i da se Ukrajinci, zahvaljujući tome, i dalje uspješno bore s ruskim agresorom koji bi bez američke pomoći već davno ovladao čitavom Ukrajinom. Osim toga, njome amortizira republikanske objede kroz spomenutu „aferu Burisma“ koja bi sigurno eskalirala u slučaju zamrzavanja rata, a kamoli ruske vojne pobjede.

Međutim, realnost s američkim vojnim zalihama ne daje previše razloga za optimizam. Zbog nedostatka pojedinih vrsta vojne opreme i streljiva, prije svega granata od 155mm u američkim vojnim skladištima uslijed enormne vojne pomoći Ukrajini, Pentagon ih je primoran doslovno skupljati po čitavom svijetu, pa tako i od Južne Koreje. Ona pak time na sebe navlači bijes Rusije i potiče ubrzano zbližavanje potonje sa Sjevernom Korejom što u Seulu već izaziva nervozu.

Naime Moskva je Seul otvoreno upozorila da će južnokorejske granate ubijati ruske vojnike, jednako kao i južnokorejski tenkovi koje ova planira isporučiti Poljskoj u velikom broju i koje će Varšava, prema mišljenju ruskih analitičara, uredno isporučivati ukrajinskoj vojsci.

Nedavni službeni posjet ruskog ministra obrane Sergeja Šojgu Pjongjangu i vrlo prijateljska retorika dviju strana najbolje svjedoče o tome da se Moskva nije šalila u svojim upozorenjima. Osim toga, nedavno iskazana namjera SAD-a da u Južnoj Koreji stacionira svoje strateške nuklearne podmornice, navodno kao protutežu sjevernokorejskom nuklearnom programu, u Moskvi je izazvalo reakcije prema kojima će Rusija moguće odgovoriti nuklearnom suradnjom sa Sjevernom Korejom.

S druge strane i Japan se sve više približava mogućnosti da donese odluku o razvoju svog nuklearnog oružja, opet pod izlikom postojanja onog sjevernokorejskog. Na to, osim Rusije, još negativnije reagira Kina, koja podsjeća na neslavnu japansku ulogu u Drugom svjetskom ratu na azijskim prostorima, uključno i u Koreji, ali prije svega u odnosu na japansku invaziju na Kinu u kojoj je poginulo nestvarnih 50 milijuna Kineza (taj je rat počeo znatno prije Drugog svjetskog, još 1936. godine i trajao do kapitulacije carskog Japana u kolovozu 1945.).

Međutim, Rusija u tom kontekstu snažno podupire Kinu. Moskva ne samo što snažno osuđuje pokrenutu militarizaciju Japana i najavu Tokija da na svom teritoriju dozvoli Washingtonu instaliranje američkih hiperzvučnih raketa, pa u tom smislu kao protuodgovor najavljuje militarizaciju ruskog Dalekog istoka uključno i spornih (s točke gledišta Japana) Južnokurilskih otoka najsuvremenijim oružjem, već poduzima i nove mjere ekonomske prirode.

Ruski predsjednik Vladimir Putin prošli je tjedan s pojedinim, Rusiji neprijateljskim državama (kako je to prokomentirano) raskinuo sporazume o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja što će japanske tvrtke koje u Rusiji još uvijek aktivno posluju u unosnim investicijama i projektima staviti u velike teškoće. Nije stoga začudila vrlo oštar prosvjed japanske vlade koji je uslijedio već istog dana kada je Putin odluku o tome i potpisao. Naime nemali broj ruskih analitičara sada govori da će te japanske tvrtke u Rusiji, ako žele opstati i dalje unosno poslovati, od sada morati postati ruske.

Rusko-japanski odnosi sada se ubrzano pogoršavaju, a počeli su s dolaskom na vlast japanskog premijera Fumia Kishide 2021. godine, paralelno s dolaskom na vlast Joe Bidena u SAD-u. Kishida je odmah otvoreno preuzeo Bidenovu proturusku i protukinesku politiku i aktivno se uključio u suradnju s novim proameričkim regionalnim vojno-političkim savezima tipa AUKUS i ranije QUAD, intenzivirao odnose s NATO savezom čiji se ured planira otvoriti i u Tokiju i snažno podržao Ukrajinu gdje je i osobno stigao u posjet u proljeće ove godine – istodobno kada je u Moskvi boravila velika kineska delegacija na čelu s čelnikom te zemlje Xi Jinpingom. To je bila jasna demonstracija japanskog potpunog priklanjanja američkoj vanjskoj politici i prestanka formalne politike pacifizma koju je protežirao od poraza u Drugom svjetskom ratu do sada.

Međutim i Rusija i Kina znaju tko zapravo „vuče konce“ u promjeni japanske vanjske i obrambene politike. Japan, naravno, zbog svega ovog obje oštro kritiziraju, ali sve više zajednički rad i djelovanje usmjeravaju na svog glavnog suparnika (za Rusiju i neprijatelja s obzirom da se ta riječ u Moskvi već i službeno koristi u odnosu na još ne tako davnu uporabu po mnoge Ruse iritirajućeg termina „naši američki (ili zapadni) partneri“) – Sjedinjene Države.

Rusko-kineska pomorska vježba u blizini Aljaske

O tome najbolje svjedoči i prošlotjedna združena vojna vježba ruske i kineske ratne mornarice u Beringovom moru, nedaleko od teritorijalnih voda Aljaske, preciznije – u zoni Aleutskih otoka.

U susret 11 ruskih i kineskih brodova isplovila su četiri američka razarača: USS John McCain, USS Benfold, USS John Finn i USS Chung-Hoon, kao i mornarički zrakoplov P-8.

Senator Aljaske Dan Sullivan (r) nazvao je veličinu zajedničke operacije Kine i Rusije “bez presedana”.

S druge strane američko Sjeverno zapovjedništvo NORTHCOM priopćilo je da su kineska i ruska patrola ostale u međunarodnim vodama i da se ne smatraju prijetnjom.

Međutim, kako ovaj događaj komentira CBC News,  „demonstracija sile podsjetnik je na suradnju između kineske i ruske vojske – i na to koliko su te zemlje blizu Aljasci“. Pritom američki medij podsjeća kako je slična zajednička vježba održana i prošlog rujna, kada je američka obalna straža naišla na sedam kineskih i ruskih brodova u blizini Aljaske, svi u jednoj formaciji.

Dodao bih da ćemo se na ovakve stvari i bliske susrete flota i zrakoplova dviju suprotstavljenih strana, što blizu Aljaske, što oko Tajvana ili Crnog mora, morati na žalost naviknuti. Jer oni će se samo intenzivirati kako po pitanju učestalosti, tako i po pitanju angažiranja vojnih sredstava i tehnike. Sve do trenutka kad će netko od njih izgubiti živce i ispaliti na suparnika prvi projektil ili salvu koja će zapaliti svijet.

Geopolitika.news