U mojoj glavi postoje dvije sobe, plava i žuta, koje žive u jednom balansu. Ne postoji  mogućnost da živim u samo jednoj od njih jer taj disbalans izjeda iznutra. Ono što sam u  toku odrastanja otkrila, a na čemu trenutno radim jeste rušenje zida između dvije sobe.  Kada se zid sruši, a boje preliju, ova nova prostorija postaće jedna prelijepa nova, zelena  stvarnost.

U jednoj sobi maštam o tom odlasku. Zapravo ja žudim za njim. U toj sobi mogu samo  da zamišljam sebe kao nekog skrivenog Tolkinovog junaka koji obilazi kontinente i  upoznaje različite kulture na jednoj planeti Zemlji. To je mjesto u kojem učim jezike,  usavršavam sebe, pakujem život u par kofera i bogatim se raznim iskustvima.

U drugoj sobi postajem neko drugi. Taj svijet je specifičan, poznat ali haotičan i  podsjeća na osinjak u kojem sa svih strana zuji: „Mladi odlaze. Poremećen sistem  vrijednosti. Tenzije. Nepotizam. Loš sistem obrazovanja. Politika. Tenzije.  Deprofesionalizacija rada. Siromaštvo. Tenzije. Nezaposlenost. Marginalizacija.  Netorelantnost… TENZIJE. Vidiš kakvi smo? Mladi odlaze, idi i ti!“ Ne vrijedi začepiti uši.  Taj zvuk je toliko zarazan da prodire u moju glavu u kojoj nastavlja zujanje, čak i kada je  oko mene mirno. I u takvim situacijama, potpuno je razumljivo da poželim da pobjegnem  u drugu sobu, a ovu zaključam. Međutim, poenta je u tome da su oba ova svijeta dio  mene, i ne mogu pobjeći od jednog od njih. Oni žive u balansu, i ako se zaključam u samo  jedan onda postaje nepodnošljivo. Ne mogu iz prve sobe da gledam kroz prozor u drugu  sobu. To zujanje me proganja i budi u meni revolt i želju da uradim nešto povodom toga.  U jednom momentu to prestaje da bude želja i postaje pitanje „šta ja mogu da uradim da  stvari budu bolje?“.

Mene dom asocira na toplinu, ali svjesna sam da to ne osjeća svako. Naprotiv, može  da asocira na prazninu, tugu, usamljenost, hladnoću, pa čak i ljutnju na one koji nisu  umjeli od kuće da naprave dom. Slagala bih ako bih rekla da ja nisam bila ljuta na svoju  domovinu što mi nije pružila ono što pojedine pružaju svojim mladima, kao što ima onih  koji su ljuti na svoje roditelje što im nisu pružili ljubav. Međutim, vremenom se ta ljutnja  izgubila i sad postoji samo izazov. Ako zaista prava promjena prvo počinje iznutra, ono  što ja mislim da treba uraditi jeste da počistimo svo smeće, kako ono simbolično tako i  opipljivo, kako ono iznutra tako i ono u okruženju. Ljutnja je prošla, sad je vrijeme da  zasučemo rukave ali i opomenemo onoga ko zagađuje i gomila otpad. Dakle, želim da  udišem svjež vazduh, milujem zelenu travu, ronim u bistroj vodi, mirišem lipe prolazeći  čistim šetalištima… Svojim primjerom utičemo na druge i u ovoj misiji nećemo biti sami.

Sljedeće oružje u borbi da zemlju učinimo domovinom jeste učenje, a svi smo mi na  ovom svijetu umreženi izvori nekog znanja, i od svakoga ponešto možemo naučiti. Naše  znanje je naša moć, a kako ona raste, tako ćemo biti jači da promijenimo sebe i okolinu.  Samo dio učenja može biti i ta povratna karta, koja će zagarantovati da će se taj naš  obogaćen izvor znanja, uliti one isušene djelove zemlje. Na taj način ona će biti plodna,  a novi mladi pupoljci će dobiti ono što prethodni nisu mogli imati. Kritička misao će cvjetati,  a ona će uticati na razvoj građansog društva koje će biti ohrabreno i osnaženo da nastavi  ovu borbu za promjenu.

Za treći cilj je najteže naći sredstvo, jer zapravo ono dolazi sa raznih strana. Ova misija  nam je možda i najviše iscrpljujuća ali poslije svakog milimetarskog pomaka osjećate se kao Pandora nakon što je iz ćupa svog zla ovog svijeta izašla nada. Upravo taj osjećaj je  onaj koji ne može zamijeniti bilo kakvu kartu u jednom pravcu, osjećaj koji daje ovoj borbi  smisao, osjećaj da može i hoće biti bolje. Ovaj cilj je tolerancija, a sredstva su različiti  putevi, od umjetnosti, organizacija i asocijacija, individualnog aktivizma, pa sve do štampe  i televizije. Ako izaberemo samo jedan od ovih puteva, svi zajedno učinićemo ovu borbu  i naš ostanak manje uzaludnim.

Iako cijela ova priča nekima zvuči kao bezvrjedna ili kao Sizifov posao, mene ipak  podsjeća na feniksa, samo što smo u ovoj priči mi mladi ti koji ustajemo iz pepela i  gradimo novi život, naoružani nadom, strpljenjem i čeličnom voljom kakava nam i priliči.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.