A ti?

– Ne znam, možda odem u Budimpeštu. Nisam oduševljena, ali sve je bolje, nego ovdje. Nadam se da ću naći neki posao, samo da ne uzimam više od mojih. – Gledao sam da odem kod tetke u Rim na studije, stan ne bih plaćao, samo papire da sredim i da ako dobijem neku stipendiju ili kredit. Italijanski ću brzo naučiti, moraću. – A ti, upitaše me oboje.

S osmijehom im odgovorih: ,,A ja ću ovdje da ostanem, meni se sviđa՚՚. Kako izgovorih te čudnovate riječi za Crnu Goru, moji drugari iz školske klupe, me u nevjerici pogledaše. Društvo se naviklo da svi idu. Ono je prihvatilo činjenicu da više od polovine mladih želi da napusti državu i trajno se preseli u neku drugu zemlju. A među njima, i Milica i Marko, s kartom u ruci. Kofer spakovan s pregršt razloga za odlazak: bolja budućnost, uređeno društvo bez političkih i ekonomskih pritisaka, korupcije i kriminala, ljepši život. Ubjeđuju me da još nije kasno da i ja pođem, pa ćemo se pomagati kao što smo na testovima radili. Rekoh im: ,,Imam i ja razlog da ostanem i ne odustajem.՚՚ Mene vežu uspomene, emocije i trenuci, prošli i budući. Svaki put kada prošetam pored obale rijeke Morače, srednje škole ili Njegoševim parkom sjetim se raznih dogodovština. Osmijeh mi se izmami. Poželim da se društvo okupi, ali već su u potrazi za avanturama preko granice. Meni pustolovina ovdje ne fali. Crna planina, Komovi, Karanfili, Veliki Žurim još me nisu dočekali. Planinarski šator čezne za novim trenucima. Rijeke su mi izazov, tu je kajak i rafting. Ah, predivni kanjon Tare, čudo prirode, poziva me na istraživanje. A samo na sat – dva vožnje od šuma i planinskih vrhova nestrpljivo čeka suncobran na nekoj skrivenoj plaži. Ponekad nepoznata osoba se zadesi pored mene, pa se razmjeni pokoja riječ i kroz šalu se priupitamo ,,Čegovića?՚՚. Mila Boka čuva te tajne vremena, duge istorije i borbe. Nema toga u tuđini; tamo bih bila stranac. Istovremeno, tu je i ta birokratija. Hiljade i hiljade papira, niko poznat da pomogne i objasni. Svi u inostranstvu žure. A kod nas, bakica te pita za MUP, a ti i rukom i nogom objašnjavaš gdje je iako već uveliko kasniš. Dobrota, nažalost, jeste postala nesvakidašnjost, ali opet ju je lakše naći na oko pola, a ne na pet miliona stanovnika. Otvorenost, spontanost i druželjubivost i dalje postoje. Ne čeka se vikend i ne planira svaki izlazak danima unaprijed. Komšije se javljaju jedno drugom jer žele. ,,Na riječ՚՚ nije misaona imenica. Mama pravi kolač kad nam se jede, a ne samo povodom specijalne prilike. Tati nije muka da po sedmi put čuje moj esej. Brat po običaju ne da auto, a koleginica me čeka. Toga nema preko.

Neki kažu da je u Crnoj Gori sve uvijek isto. Ne slažem se s tim. Kako može biti kada imamo toliko različitih nacija, vjeroispovijesti i kultura? I opet, živimo skupa u našoj malo državi: Hrvati, Srbi, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci i poneki stranac, svi sa svojim tradicijama i politikama. Ne treba mi velegrad kada ovdje kod kuće imam sve na dohvat ruke. Ako ostajem, ne znači da zaostajem. Biram da budem ovdje, da se usavršavam i doprinosim unapređenju moje domovine. A ti?

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.