Životne okolnosti često utiču na sudbinu pojedinca. Ekonomska i politička situacija u državi često navode ljude, naročito mlade, na donošenje odluka koje možda ne žele, ali smatraju najboljim za sebe.

Kao mlada osoba svjesna sam toga da, nažalost, nije lako biti mlad u Crnoj Gori. Naše potrebe žive u sjenci raznih dešavanja, netrepeljivosti koja godinama vlada među političkim partijama, mržnji koja se iz dana u dan sve više širi, a zasniva se na nacionalnosti, ličnim uvjerenjima ili vjeroispovijesti. Naš glas se ne čuje, ne radi se na poboljšanju uslova za naš život i napredak. Stoga, mnogi nalaze rješenje u tuđini i odlaze.

Na ovaj način je “Ostati ili otići?” postalo jedno od najčešćih pitanja za razmišljanje kod mladih ljudi. Uvijek nam se čini da je preko bolje. Upisaću studije vani, bolji su uslovi za obrazovanje, životni standardi povoljniji, a i lakše ću naći posao u struci. Dok, kao i mnogi, razmišljam da zakažem avionsku kartu i odem uživajući u  životu negdje daleko, možda na Zapadu, gdje je sve lakše i bolje, kroz more mojih misli, provlači se i pitanje da li je sve to baš tako? Možda jeste. A možda i nije.

Sigurna sam da bi bio lijep osjećaj da se probudimo a da se prva informacija koju pročitamo ne odnosi na prijetnju od ekonomske krize, rast cijena goriva, na nove proteste koji se organizuju ili da nije riječ o nekom krivičnom djelu koje je prošlo nekažnjeno. Ali, moramo biti svjesni da naš odlazak ne mijenja to stanje. Okretanje glave od problema ih neće riješiti – oni ostaju našim porodicama, prijateljima, komšijama, i svima koje ostavljamo kod kuće. Zašto spakovati kofer i otići? Zar ne bi bilo bolje ostati i promijeniti situaciju? Djeluje nemoguće, ali je moguće. Teško je, znam, ali je samo na nama da pronađemo rješenje za zajedničku bolju budućnost. Od djetinjstva slušam rečenicu “Na mladima svijet ostaje”. Nekada nisam shvatala šta to znači, ali sada razumijem. Mi smo ti mladi. I sve je na nama. Od naših odluka i postupaka zavisi budućnost ove zemlje, životi svih nas. Došlo je naše vrijeme i trebamo ga iskoristiti na najbolji mogući način, jer Crnoj Gori trebaju mladi, ambiciozni ljudi, puni entuzijazma i volje za radom za bolje sjutra.

Crna Gora nije najrazvijenija država, nije najveća ni najbogatija, ne nudi nam možda sve ono što želimo, ali je naša. Naš je jedini dom, vječna kuća, jedino mjesto gdje se osjećamo sigurnim – tu je svako od nas svoj na svome. U inostranstvu ćemo steći kvalitetnije obrazovanje, veliko životno iskustvo, ali da li ono vrijedi ako je daleko od topline doma? Steći ćemo i prijatelje, brojna poznanstva, ali ćemo zauvijek ostati stranci u tuđini. Zasnovaćemo porodice daleko od svojih najdražih, naša djeca neće poznavati istoriju, ideale i sve ono za šta su se borili naši preci. Umjesto da idemo i tražimo sreću u tuđini, nađimo je ovdje. Ona postoji, samo je naš zadatak da je otkrijemo.

I ko odluči da ode, neka kupi karte u oba smjera. Neka se usavrši, pa znanje i iskustvo stečeno vani primijeni kod nas, pomogne nam u kreiranju ljepše zajednice, i ostavi trag svog rada za sve buduće generacije. Priznajem, treba skupiti veliku hrabrost i otići u nepoznato, živjeti daleko od svega što nas sada okružuje. Ali smatram da je potrebna još veća hrabrost da ostanemo ovdje i stvaramo svijet kakav želimo i zaslužujemo.

Volim moju zemlju. Sa svim vrlinama i manama. Sa svim ljepotama i potencijalima. Jer je moja. U njoj živim, za nju živim, njoj se divim. Za nju su ginuli moji preci, ona mi je bila jedino utočište od prvog daha. Ne želim da je ostavim, želim da je popravim.

Zato, otkažite kartu, ostajem.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.