Prohladna novembarska noć. Vjetar gorčine prečešljava, svakim taktom svoga postojanja, po jednu moju misao. Kiseonik iz vazduha vezao je par atoma brige, koja svakim udisajem postaje prisutnija u svakoj mojoj ćeliji. Iznad mene mjesec, koji u ovom intervalu gostuje na našoj polovini hemisfere i par tamnih oblaka. Oko mene osmijesi, suze, čela naborana od pretjeranog pokretanja obrvama, po koja lako uočljiva tamnocrvena putovnica prigrljena zgrčenim prstima, stopala spremna da se uzdignu iznad zemlje i mnoštvo prtljaga uobličenog na različite načine.

Ispred mene aerodromski pult iza kojeg proviruje monotonijom osjenčeno lice neljubaznog šalterskog osoblja sa poprilično dugim spiskom usluga koje ovdje mogu biti upriličene i još dužim spiskom razloga zbog kojih bi radije, umjesto na drugoj strani aerodromskog šaltera, sa kartom u rukama ovaj trenutak presjedjeli u udobnom avionskom sjedištu. Gospođa ispred mene preuzima svoje karte, spremajući se da ostatak dana provede na drugom kraju ovozemaljske lopte koju, možda, Sunce jače obasjava. Gospođa za pultom ponavlja iste riječi dijeleći karte, informacije i obavještenja, razmišljajući o tome da li će, od skromne plate, sjutra imati dovoljno novca da svom školarcu, pored ručka i udžbenika, kupi igračku koju želi. I vrlo vjerovatno, baš ovu gospođu na policama u kutu njenog doma, osim mnoštva briga i obaveza, čeka fakultetska diploma koja, usled nedostatka posla u struci, već godinama skuplja prašinu. Po riječima našeg naroda, ni prva ni posljednja. Diploma, stepen obrazovanja, količina stečenog znanja ili sposobnosti za obavljanje stručnih aktivnosti  u našoj zemlji nijesu primaran i adekvatan kriterijum za sticanje radnog mjesta sa uslovima i zaradom koji su proporcionalni prethodno navedenim kvalitetima pojedinca. U poređenju sa razvijenim i naprednim zemljama Evrope i svijeta, ovdje prisutni standardi mogu se svrstati u neku od onih, najmanje poželjnih kategorija. Ogorčenost i nezadovoljstvo kod mladih, direktno povezani sa postojanjem problema ove vrste, doveli su do povećanja takozvanog odliva mozgova, sociološke pojave karakteristične za zemlje u razvoju. Mladi, obrazovani pojedinci, napuštaju Crnu Goru u potrazi za bolje pozicioniranim i plaćenim radnim mjestima i višem rangu životnog standarda, koji su široko dostupni u razvijenim djelovima svijeta, koji sa druge strane granice pomno i spremno čekaju da jedan od krucijalnih resursa, kako svake, tako i naše zemlje-znanjem i vještinama obogaćen mlad radni kadar postane dio njihovog kapaciteta.Mladni radni kadar koji, uprkos resursima kojima raspolaže njihova domovina, na neki način biva primoran da priliku za izgradnju uspjeha i sreće potraži daleko od nje. Vođen istim motivima, dospio sam na ovo mjesto koje sada već čvrsto mogu nasloviti raskršćem budućnosti. Da li rođenje i stradanje ambicija mogu započeti u okviru istih granica?

Na meni poslovno crno odijelo. Bijela košulja i crna kravata. Večeras sam čovjek kakav se može sresti u bilo kojem dijelu svijeta. U meni trenutak liminalnosti. I čini mi se da se, ovoga trena, svi djelovi svijeta užurbano prepliću u meni. Oko mene koferi prošlosti, čiji šavovi pod pritiskom nedoumica i sumnji gotovo da pucaju. Strah i nemir ispunjavaju moje pore, disanje biva otežano. Unutrašnji dio moga bića i dalje je osvijetljen malešnom iskrom nade koja nečujno i pasivno ipak tinja u njegovoj srži. Sukob. Između beznađa ostajanja i brige odlaska. Sukob mene samoga sa nekim tuđim budućim mnome koji bih, ako odem, mogao postati. Da li ostaviti svoj kamen ogoljenim i zalivati plodove tuđega vrta uistinu znači biti grešan? Da li se žrtvovanje djelića svoga sna zarad kvalitetnije budućnosti svoga naroda može nazvati herojstvom? Hoću li dopustiti svojoj odvažnosti da bude dovoljno velika, a svojoj vjeri i ljubavi prema domu da nadjačaju strahove i sumnje?

Sadašnjost, upravo ovakva kakvoj svjedočimo, rezultat je odluka naših predaka koji su, godinama unazad, suočeni sa sličnom situacijom, stajali na istom ovom raskršću. Nije li naša dužnost da, po čuvenoj poslovici,  svijet svojim potomcima ostavimo u, makar za trunku, boljem stanju  od onog u u kojem smo ga svojim rođenjima zatekli? Da li smo upravo mi budući preci čija će vjera, naporan rad i mudra upotreba resursa ove divne zemlje, jednoga dana biti predmet zahvalnosti cijele jedne nacije? Nije li u ontološkoj prirodi čovjeka da bude posvećen svojoj domovini i doprinese njenom razvoju, ispunivši time svoju ovozemaljsku misiju? Da li je ova nada uzaludna ili je njeno slijeđenje istinski vrijedno rizika?

Red preda mnom kao da je u trenutku iščezao. Mora da je moja misao bila isuviše duga. Podižem glavu i naslanjam ruku na pult. Pružam namrštenoj gospođi svoju ličnu kartu i, nakon nevjerovatno dugog izdaha, izgovaram: „Otkažite kartu. Ostajem“.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.