Iz polusna me budi dugi pritisak na zvono mog stana. Kažem mog, a mislim onog bezubog starca koji svakog 1. dođe da mi uzme novac za stanarinu, a pritom ne želi da popravi napukle cijevi u kupatilu. Kome da se žalim? Pošta, što sam iznenađena? Opet isto sigurno. Otvaram. Pa da, vraćena dokumenta. Još jedna neupješna prijava. Diploma sa prosjekom devet može da koristi kao dobra lepeza.  Bar su izdvojili novac za kvalitetan papir….

Opet kilometarski red. Hoće li mi opet reći dođi sjutra. Ali gospođo ja kašljem već danima, mora neko da me presluša, pokušavam da joj objasnim. A vi mladi, ja u vašim godinama nijesam ni znala za bolnicu i doktora, vidite da je gužva, reče mi to u prolazu i opet nekoga uvede preko reda, jer, znate, taj neko je hitan slučaj. Hitan slučaj.

Pa dobro vozim 20 preko dozvoljene granice nijesam valjda toliki baksuz da me zaustavi policija. Pa nijesam, ili ipak jesam. Ali ispred mene je prošao crveni BMW, momak je vozio preko 120 na sat, pokušavam da izbjegnem kaznu. Mi ga nijesmo vidjeli, dobih brz odogovar. A da policija nema oči kada je riječ o sinovima inspektora.

U ovoj zemlji morate da znate da se borite sa vetrenjačama, i da znate da je ipak bolje biti glup jer kao takvi ne prestavljate opasnost.  Treba puno snage i volje da bi se u ovoj zemlji izborili za svoje mjesto pod suncem. Samo nije to nemoguće. Imam 25 godina, diplomu mašinskog inženjera i da li svoju budućnost vidim u svojoj zemlji ili tamo negde preko granice?

,,But mom I don't have time for family lunch”, odzvanja mi u glavi. To je glas moje ćerke koja je sačekala punoljetsvo da se osamostali. Gledamo li se? Da, dolazi nam jednom mjesečno. Mislim u početku je bilo jednom mjesečno. Razmišljam kada sam ja odbila majkin pozov za ručak. A kad pomislim na majku nijesam sigurna ni da joj se baš glasa sjećam. Hoće li dočekati moj sledeći dolazak? Uspijem da odem jednom godišnje. Pa dobro, nije mi lako. U Americi čovjek mora da radi i dodatni posao da bi školovao djecu. Ja i suprug naporno radimo poslednjih 20 godina i uspjeli samo da ih iškolujemo, možda u narednom periodu skupimo dovoljno novca i za kuću. Da, sad živim u uređenom sistemu. Pa dobro, nijesu ovdje djeca puno vezana za rodtelje, to je normalno. Nijesmo imali previše vremena za njih. Radili smo da im stvorimo bolje uslove. Imali su bolje uslove, a da li su imali nas? Da ja sam vam danas jedan priznati inženjer u Americi, uspjela sam da unaprijedim sistem za elektronske transakcije i za to sam dobila priznjanje. Ponosno držim to priznanje uokvireno u svojoj sobi. Da li sam srećna? Izmiče li mi vrijeme prebrzo? Nedostaje li mi porodica, mir?

Budim se iz bunila. Ne, ne, otkažite kartu ja ostajem. Ostajem da se borim sa vetrenjačama, da se borim i izborim. Znaš ovdje sam rođena, ova zemlja i ovo nebo su izvor moje snage. Mogu ja mnogo, mnogo više nego što znaš ti ili što znam ja. Mogu samo ako hoću.  A ja želim ovdje da živim i ovdje da stvaram. Što je borba veća, to je uspjeh draži.  Tako kažu.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.