Vjerovatno nisam jedini u ovoj zemlji koji svakodnevno sluša kako ,,odavde treba otići što prije“, kako ,,ovdje nema života“, da su ,,svi koji nešto vrijede odavno pobjegli“ i slične fraze koje ću možda i ja jednog dana ponavljati mlađima od sebe, nezadovoljan onim što (ni)sam postigao u životu. Čini se da je sveprisutnost ovakve retorike dovela do toga da izgubimo svijest o sopstvenoj vrijednosti, da sami sebe posmatramo kao ,,nižu rasu“ i da one pozitivne osobine koje imamo prije ili kasnije potisnemo, a da toga nismo ni svjesni. Ono što je najtragičnije, sa ovakvom praksom masovno su započeli mladi ljudi, ubjeđujući sebe da nemaju na čemu da grade budućnost u svojoj državi, istovremeno ne čineći ništa da to promijene.

Naravno, ovo nije problem koji postoji od juče. Prije više od 100 godina, Aleksa Šantić je napisao stihove: ,,Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba neće vas grijat’ kô što ovo grije”. Ali, izgleda da smo mi to, iako čitali, vremenom zaboravili, a njegove riječi danas djeluju aktuelnije nego ikad. Ili je to zapravo oduvijek bilo tako, a mi smo još samo jedna generacija u nizu koju je zahvatio taj neprolazni talas pesimizma koji ćemo i mi sjutra prenijeti svojoj djeci i unucima, vjerujući da tako treba jer su i nas tako učili.

Ne treba se zavaravati, uslovi života, školovanja i mnogih drugih stvari dosta su bolji u nekim drugim dijelovima svijeta nego kod nas. Zbog toga ne treba da čudi činjenica da značajan broj mladih odlučuje da napusti Crnu Goru i sreću potraži negdje drugo. Ali, treba se zapitati zašto je to tako? Da li je taj ,,ostali svijet” napredniji od nas, da li su baš toliko pametniji, mudriji, bistriji da mi sve više idemo kod njih i često ostajemo tamo do kraja života. Ne, ono što danas imamo su samo posledice, posledice naše nezainteresovanosti za sopstvenu sudbinu. I dok su drugi razgovarali o novim idejama, diskutovali o planovima za budućnost, unaprijeđivali uslove rada i stručnog usavršavanja, prilagođavali se novim trendovima, mi smo besomučno raspravljali o prošlosti, krivili druge za naše neuspjehe da bismo tako lakše opravdali sebe, gubili vrijeme na besmislene i beskorisne polemike u kojima nema ni pobjednika ni arbitra.

Sve ovo dovelo je do toga da mladi sve manje žele da uzmu učešće u javnom životu, da participiraju u donošenju značajnih odluka i preuzmu odgovornost za budućnost ove zemlje. Ili što bi se reklo u našem narodu, da idu linijom manjeg otpora.

Ovo nije pokušaj ubjeđivanja ljudi da je bolje živjeti sa platom od 500 nego sa platom od pet hiljada eura, niti da su šanse za zaposlenjem veće ovdje nego u najrazvijenijim državama svijeta, ni da je vladavina institucija i zakona ovdje na višem stepenu nego na primjer u skandinavskim zamljama. Ovo je pokušaj da se ljudi natjeraju na razmišljanje i shvate da je sve ovo izvodljivo i kod nas, samo ako mi sami to želimo. Da se naš autodestruktivni pristup transformiše u operativni plan socijalnog djelovanja.

Mislim da neću pretjerati ako kažem da naša generacija (ili generacije, 15-30 godina) danas ima ogromnu odgovornost koju treba da uzme u svoje ruke. Da budemo oni koji su pokrenuli društvo naprijed, koji su promijenili svijest ljudi, koji su popravili opšte raspoloženje i preokrenuli tradicionalni pesimistički mentalitet koji nas je toliko puta koštao. Da postignemo jedan kolektivni preobražaj duha, ne u smislu da su svi gori od nas i da smo mi najbolji, nego da radom i zalaganjem zaista možemo postati najbolji. Mislim da, koliko god možda čudno zvučalo, motivacija treba da nam bude ono što želimo da ostavimo iza nas. Kada ne bude ni nas ni naše djece, da se o nama govori kao o ljudima koji su u teškim vremenima ostali u svojoj zemlji, pokrenuli je u pravom smjeru i omogućili svojim potomcima normalan život. Ne da ostanemo upamćeni kao još jedna obična generacija koja je mirno posmatrala propadanje, doprinosila mu sopstvenom inertnošću, jadikovanjem kao nacionalnom osobinom i strahom od (ne)uspjeha.

Jedino što nam je potrebno su želja i volja, odlučnost da možemo uspjeti. Kao što je rekao francuski književnik i nobelovac Andre Žid: ,,Čovjek ne može da otkrije nove okeane ako nema hrabrosti da obalu izgubi iz vida”. Samo treba prihvatiti taj izazov, jer što je on veći, veća je i pobjeda. Viktor Igo je govorio da snovi stvaraju budućnost, i to treba da nam bude vodič. Ne da padnemo u svijet iluzija i neostvarivog, već da se udružimo oko zajedničkih ciljeva i od ove zemlje napravimo pristojno mjesto za život.

Zamislimo da se teritorija Crne Gore nalazi, na primjer u Kini, na njoj bi vjerovatno živjelo nekoliko desetina miliona ljudi, a nas je ovdje svega nešto više od 650 hiljada. Dakle, broj ljudi koji bi veoma brzo trebalo da postigne konsenzus oko bilo kojeg socijalnog problema, i pristupi njegovom rješavanju. Šta će se desiti sa brojem stanovnika ukoliko se trend odliva mozgova nastavi ili eventualno ubrza svoj tempo? Uskoro bismo došli u situaciju da u ovoj zemlji praktično niko i ne ostane, da država i narod izumru bez ikakvog traga da su i postojali, kao Markesova porodica Buendija iz ,,Sto godina samoće”. A sve kao rezultat sopstvene nemarnosti.

Ne smatram sebe pozvanim da tjeram ljude na bilo kakve zaključke ili akcije, i mislim da je najefikasnije i najsvrsishodnije da završim jednom Kenedijevom rečenicom koja glasi: ,,Ne smatram sebe pozvanim da tjeram ljude na bilo kakve zaključke ili akcije, i mislim da je najefikasnije i najsvrsishodnije da završim jednom Kenedijevom rečenicom koja glasi: ,,Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe nego  pitaj šta ti možeš da uradiš za svoju zemlju”.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.