Let za Frankfurt gate broj pet. Poštovani ptnici, molimo Vas da pripremite svoja dokumenta. Let Podgorica- Frankfurt polijeće za dvadeset minuta. Gospođice, molim Vaš pasoš. Predajem u bunilu. Da, odlazim.

Blijedi u meni onaj osjećaj zanosa kada sam prije deset godina završila Medicinski fakultet u Beogradu. Sa ponosom uzela diplomu i rekla: ,,Da, odlazim svom narodu.” Danas sam ja dječji hirurg. Ili možda samo Jelena. Ona Jelena koju stalno okrivljuju zbog malo termina, zbog dugačkih redova, zbog lošeg sistema. Koliko obijenih prilika? Zbog čega? Da li mogu ovdje naučiti više, pomoći? Mogu li?

Maše mi djevojčica sa medom u ruci. Mahnem joj. Uporna je i dalje sa osmijehom koji osvaja. Mislim raduje se što putuje. Ali negdje u sjenci imam njen lik. Da li smo se već srele? Da to sam ja sedmogodišnja Jelena koja prati majku za Istanbul, misleći da je prati na putovanje. I jeste bilo putovanje ali bez povratka. Znate Crna Gora i Turska imaju potpisanu saradnju. Moja majka ide na transplataciju, bezuspješnu. Ona Jelena koja je sa suzama u očima čekala obećala je sebi da će ona uspjeti, da će pomoći. Da li sam uspjela? Ili se već predajem?

,,Molim Vas stavite Vaš prtljag na vagu”, trže me nepoznat glas. Zašto sam tako zbunjena, daleka? Da li ja ovo odustajem od svojih snova, da li ”gazim” svoje obećanje.,,Gospođice, ovi bomboni su za Vas”, reče plavooki dječak Martin. Vi ste mi pomogli a ja sam Vam obećao bombone. I sad se sjećam soba broj 9, dječak najsnažniji i najhrabriji sa najljepšim osmijehom. Osmijehom ljubavi. Uspjeli smo, pobjedili smo nas dvoje. Zajedno. Ti si mi trebao. Da ti, da znam da sam na pravom putu.

,,Gospođice, gospođice, molim Vas red je iza Vas”, već je nervozan službenik. ,,Izvinite, izvinite, otkažite kartu ja ostajem, moj narod me treba”,  govorim sa ponosom. Pretežak prtljag postaje lagan kao pero. Jedan običan oblačni dan nadjačalo je sunce. Miris u vazduhu je bio pojan. Zašto? Bila sam srećna, znala sam šta želim. Znam koja je moja uloga.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.