Kada zakoračimo u svijet učenja i samog razmišljanja o našoj budućnosti, na samom početku školovanja, nudi nam se isto pitanje, šta želimo biti. Kada samo još mali i neiskusni pitaju nas šta to želimo da budemo kad porastemo, a kada ,,porastemo’’ , šta ustvari želimo biti? Kako sazrijevamo ta dva naizgled različita pitanja, srastaju jedno u drugo i ustvari vidimo da su jedno te isto. Kako sazrijevamo naše ambicije ili padaju u vodu ili se mijenjaju ili su primorane da se promijene. Od samog početka mog školovanja, umjetnost je  bila centar mog interesovanja, slikanja, pisanje, izdata knjiga. Sve je to nešto što je aludiralo na to da ću da nastavim da se bavim nekom od tih umjetnosti, ali nisam.

Četvrta godina srednje škole je bila taj moj neki momenat realizacije. To je bio momenat kada sam shvatila da moje interesovanje ovdje nosi veliki teret i veliki rizik. Taj rizik je jednostavno činjenica da samo ako bih imala neku ludu sreću, mogla bih da se snađem kao umjetnik u Crnoj Gori. Sigurna sam da nisam jedina koja se u ovakvoj situaciji našla i koja je svoje snove morala da nastavi da prati nekim zaobilaznim putem. Dugo sam razmišljala o tome da odem odavde, da pratim svoju sreću i ljude koji su za svojom pošli. Mladi danas često biraju da odu iz Crne Gore jer ovdje samo sa velikim inatom može čovjek da ostane. Moj inat je veći i od mene same, pa sam poslije dugo razmišljanja odlučila da ostanem ovdje. Ne zato što sam potpuno odbacila ideju i želju koju sam imala, već zato što sam shvatila da ako ja odem, za mnom će poći još neko, i tako u nedogled.

Svi smo mi prvi da osudimo ostanak, slobodno možemo reći i opstanak u ovoj državi, ali rijetki su oni koji su stvarno razumjeli poentu opstanka. Ako odeš iz Crne Gore, imaš priliku da se usavršiš negdje van i obično tamo i ostaneš, nastaviš da pričaš kako ovdje nisi imao mogućnost, a imao si. Svako ko odluči da ostane u svojoj državi, istoj daje novu priliku. Ne daje joj novu priliku samo za sebe, već i za sve one što su razmišljali o tome da odu. Treba razbiti taj neki krug koji se konstantno vrti i treba shvatiti da smo mi ti koji grade prilike, treba shvatiti da smo mi ti koji smo u obavezi da ovdje ostanemo, kako generacije poslije nas ne bi bile primorane da se nađu u istoj dilemi u kojoj smo mi sada. Često je porazno čitati o tome kako je ,,preko’’ bolje i kako je tamo život med i mlijeko, a vjerujte mi da isti ti koji to pišu, obično nisu kročili ni jednom nogom preko. I preko se moraš snaći i preko treba da imaš sreće da bi uspjeo ili jednostavno da postaneš rob poslu koji radiš, izgubiš porodične vrijednosti i izgubiš onaj osjećaj kada si svoj na svome. Zašto graditi sreću preko, kad za istu možeš da se boriš ovdje i sada? Preko te niko neće dočekati raširenih ruku, preko nećeš brati novčanice sa drveta u dvorištu, a i taj novac nije sve. Mi sa Balkana imamo tu ,,bolest’’ da stalno težimo ka onome što je naše i da stalno težimo da se na neki način držimo uz krš na kojem smo se podigli, pa daj priliku tom kršu i otkaži tu kartu. Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu, kako je Gandi jednom rekao, ne moraš da mijenjaš svijet, ali možeš da promijeniš sve ono zbog čega si razmišljao da odeš. Želja gazi sve mogućnosti, a ti treba da želiš najbolje za generacije koje dolaze, jer znaš kako im je bilo. Otkaži kartu i budi tu za one kojima je to najpotrebnije, budi tu za mlade koji iz straha već sad stoje na aerodromu i razmišljaju o tome gdje će život da ih odnese i da li će se ikad vratit, jer svi želimo da se vratimo, ali rijetko ko ostaje, rijetko se ko vrati. Ne dozvolite sebi da letite sa krilima koja su slomljena jer ste morali da odete, ne očekujte da mladi ostanu ovdje, ako im niste dali primjer. Otkažite tu kartu, budite promjena.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.