Nezadovoljstvo, unutrašnji nemir i lebdeći strah pomiješan sa trunkom tuge samo su  neki od osjećaja koje obuzmu mlado lice sa velikim potencijalom, ali nedovoljnom  dozom istrajnosti i upornosti da to iskaže.

Mnogi bi smatrali da trenutno pišem o tome kako čovjek treba da ide bez ikakvog  osvrtanja iza sebe ma kakve god posljedice to ostavilo i da možda ne idem u skladu s  datom temom, ali ono što želim da kažem je da sama osoba uvijek traži da se pokaže u  najboljem svjetlu negdje drugdje, ne osvrćući se na zemlju u kojoj živi. Upravo to je  razlog zbog čega Crna Gora ostaje bez bogatsva koje je vrlo teško vratiti kada jednom  zađe u nepoznate krajeve ovog velikog, nepredvidivog svijeta. Međutim, nikad nije  kasno zastati i pogledati oko sebe. Bar na minut. Mada, ni taj minut. Sekunda je  dovoljna da odluči o nečemu vrlo bitnom što nam zauvijek može promijeniti živote, a  ići u nepoznato je upravo situacija u kojoj bi nam ta sekunda predomišljaja značila više  nego išta. Jer, na kraju krajeva, trebamo se zapitati zašto se uopšte to dešava. Zašto neko  odluči da prekorači prag domovine i ode van nje. Razloga je sve više, ali smatram da je  onih pravih, opravdanih i razumnih manje.

Prvo, prema onome što sam imala priliku da čujem i sa čime se svakodnevno susrećem,  jeste da mladi napuštaju Crnu Goru jer misle da je život koji pruža inostranstvo bolji.  Odmah želim da razuvjerim sve one koji i dalje tako misle. Prije svega, Crna Gora je  država koja toliko toga nudi. To je naša država prema kojoj gajim bezuslovnu ljubav,  ali to ne znači da zbog te ljubavi ja nisam za to da građani napuštaju svoj kraj i idu gdje  žele, van domašaja svih. Ono što bih svima poručila putem ovog eseja, jeste da treba da  rade sve polako, bez žurbe. Da se osvrnu oko sebe. Prilika ima uvijek. Kruže oko nas,  a da nismo toga svjesni. Sve što je potrebno jeste da se za to dovoljno zalažemo i  tražimo, pa makar nas ta potražnja dovodila i u ćorsokake. Ni u jednoj zemlji ne  možemo naći istinsko dobru priliku kao u onoj u kojoj smo se podigli. Gdje smo naučili  prve riječi, korake i stekli prve prijatelje. Okusili prvi zarazni smijeh i plač. Čovjek  može dobiti sve što poželi i sa mjesta na kome se trenutno nalazi, ako zna pravilno da  koristi izvore i raspolaže njima tako da idu u njegovu korist. Možda, ako samo malo  razmisli, shvati da je Crna Gora najsigurnije mjesto koje ga otvorenih vrata čeka da se  upusti u svijet prepreka i talenata koje tek treba da otkrije, samo treba da se bori – i  upravo to je jedna od nedoumica koju bih odmah da raščistim: osoba može da učini i  ispuni sve svoje želje ka kojima neprikosnoveno teži, samo ako pokaže iskru volje da  to uradi upravo tu gdje se i podigla.

Druga stvar je ta, da se zemlja napušta i zbog nedovoljno zarade. Neki takođe dodaju  da jednostavno žele da odu i okuse novine. Mislim da, što se tiče bar zarade, onoliko  koliko se kroz život pomučimo toliko i dobijemo na kraju. Mnogi će pomisliti kako  sedamnaestogodišnjakinja nema pojma o čemu govori kada je riječ o zaradi jer je  izdržavana od strane roditelja, ali bih samo rekla i razbistrila um čitaocima da nepravde  ima svugdje. Ne samo kod nas, već možda upravo i na mjestu koje biste vi voljeli da  naselite i tamo gradite novi život, dalje odavde. Ali isti mi treba da budemo uporni i stisnemo šake, pogledamo se u ogledalo i kažemo: „Sve će doći na svoje”. I hoće doći,  ako ne puštamo da nas pokoleba nečija riječ, postupak, ili mišljenje. Naprotiv, to treba  da nam bude povod da idemo još jače i ne stajemo. Dokle kod ne uspijemo i sa  zadovoljstvom se osmijehnemo, znajući da nismo samima sebi okrenuli leđa.

Mada, pored ovoga, moram se nadovezati i na procenat građana koji bi samo tek tako  da odu. Mi sami živimo od tuđih priča koje znaju biti ukrašene raznoraznim ukrasima,  koji samo imaju dobru podlogu i masku. Ta maska spadne čim se upustimo u ljude sa  kojima nismo imali priliku da pričamo. Mjesta koja nikada nismo mogli da posjetimo.  Internet i okruženje, portali i agencije, ništa od toga nama ne garantuje skroz da ćemo  doživjeti najljepše događaje i ostvariti najdivnije snove ako odemo izvan naše zemlje.  Iz ličnog iskustva znam da ništa ne treba požurivati. Strpljenje je ključ uspjeha koje  može da se zaradi i u vlastitoj državi. Mi, nezavisni ljudi koji se polako utapaju u nove  obaveze i izazove, treba da budemo predstavnici svog rodnog kraja. Iako možda u  početku gubimo nadu i kajemo se jer smo ostali ovdje, vremenom shvatimo da je kući  najljepše. Tu možemo da se iskažemo kao najbolja verzija sebe. Sve nam je poznato – svaki kutak budi uspomene koje mame osmijeh, a prolaznici se uvijek čine milo i  poznato. Osjećamo se kao da smo poželjni. Kao da pripadamo ovdje gdje smo. Gdje  upravo stojimo i obavljamo svakodnevne poslove. Upravo to su i razlozi zbog čega i  treba graditi budućnost u Crnoj Gori. Ona toliko toga pruža, a nedovoljno ljudi zna to i  da otkrije. Ali se upornošću i trudom sve može postići. To je ono što ću i ja da uradim.  Mila naša ima ljepote koje paraju oči, ustanove koje pružaju znanje koje lako i sa voljom  može da se usvoji, ali i primijeni, upravo ovdje, u našoj državi. I sa sigurnošću mogu  reći da ću ostati ovdje i pružiti šansu, kako sebi, tako i rodnom kraju, jer je domovina  jedna jedina, a život u njoj može biti izvanredan, samo je potrebno da joj se pruži šansa.

Voljela bih da zaključim ovu temu sa tim da, odluka da ostanemo u Crnoj Gori je  možda stvar zbog koje ćemo jednog dana biti itekako zahvalni. Pa čak iako smo na  aerodromu sa koferima oko sebe, budimo dovoljno hrabri da državu učinimo  ponosnom. Da jasno i glasno kažemo: „Otkažite kartu – ostajem!”

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.