Četiri sata ujutru je, posmatram pun Mjesec kroz prozor sobe, kao da  čekam da mi ponudi odgovor, olakša tihu patnju i preuzme teret sa ovih krhkih leđa.

Sve se desilo prije mjesec dana kada sam dobila iznenadni poziv. Možda je pogrešno reći iznenadni, od svojih srednjoškolskih dana priželjkivala sam da odem iz grada, države, potražim koru hljeba pod tuđim nebom. I eto, baš se to dogodilo, dok smo sjedjeli za ručkom, neko je pozvonio. Čovjek srednjih godina, crne kose i tek izrasle brade izgovorio je moje ime i pitao da li sam kući. Objasnio je da on zapravo dolazi po molbi čovjeka koji mi želi ponuditi posao. Posao na zapadu, negdje daleko od moje države, grada, porodice. Govorio je kako se neću pokajati ako prihvatim, pomoći ću porodici, kako ću sebi izgraditi život, bolje sjutra. Odjednom osjetih gorčinu kafe, tijelo su mi obuzele misli kako se roditelji mogu radovati takvim vijestima, kakvi su to roditelji koje raduje odlazak djeteta. Zar su dva kofera dovoljna za dvadeset tri godine života, zar će jedna karta izbrisati sjećanja. Zar vrijedi moja želja roditeljske brige?

Na izlasku iz kuće Ikbal na dlanu mi je ostavio rezervaciju karte i adresu novog života. Sa strahom pogledah datum karte, a ona kao da na sav glas izgovori : ” za trideset dana počinje ostvarenje tvoje srednjoškolske želje, za trideset dana zagrlićeš Berlin!”

Od te noći svaki naredni dan je trajao prekratko.U kući je vladala tišina, tek po neki osmijeh razbijao je brigu i tugu koju  smo čuvali za sebe, valjda kako ne bismo otežali jedni drugima ako počnemo pričati o tome. Majka je svakoga dana u kofer stavljala po nekoliko stvari, da ne zaboravim. Otac me je novim savjetima pripremao za novi let, odlazak iz njihovog gnijezda. Pokušavala sam  tih dana što više vremena  provoditi sa njima, da što više zapamtim njihove mirise, poglede.

Noć prije odlaska je, ne govorimo ništa, izbjegavamo da nam se pogledi sretnu. Ljuti smo zbog tuge koju osjećamo. Pokušavala sam ih nasmijati, govorila sam da ću se vratiti sa biserima oko vrata, kako me neće prepoznati ali da ne brinu, neću  zaboraviti da i njima donesem poklon. Pošli smo na spavanje iako niko od nas nije mogao zaspati. Kuća je postala previše tiha, a moje misli preglasne.

Posmatrala sam Mjesec, kao da sam pokušavala dobiti odgovor na pitanje da li sam donijela ispravnu odluku. Ispratih Mjesec i dočekah sunce, koje me nježno pomilovalo po licu i dalo znak da je vrijeme da krenem. Na pragu kuće već su bili spremni zagljaji i suze, tople riječi i koferi za bolje sjutra. Pozdravljali smo se praveći od silueta zagrljaj. Sjela sam u taksi i krenula, da stignem na vrijeme koje je pisalo na karti. Na putu ka stanici na radiju je išla pjesma  koja me je trznula iz nekog neopisivog stanja. Stigli smo,uzela sam prtljag i krenula da predam kartu i zauzmem svoje mjesto.Tu sam, prepun autobus, djece, porodica, posmatram sva ta lica dok mi u glavi i dalje ide pjesma sa radija, čije stihove na usnama izgovaram : ” Možda već sjutra, ako se vratiš bijeli te kamen dočeka, al’ neće on da te zavoli k'o što te majka voljela…”

Osjetih grč srca i pomislih zar nekoliko kilometara dalekog ” boljeg života” može mi darovati bezbrižnost i ljubav roditelja jednom kada ih ne bude. Zar prolaznost  toliko vrijedi?

Pokupila sam stvari sa sjedišta i otrčala do vozača. Koji me je upitao, da li je sve u redu? Jesam li dobro ?

Nijesam stigla odgovoriti na njegova pitanja, samo mu rekoh sa pola daha otkažite kartu, ostajem.

Povratak tog dana je bila najljepša stvar koja mi se dogodila. O sreći koja je vladala u kući sigurna sam da nema potrebe da pišem.

Ovu priču bih završila stihovima pjesnika Alekse Šantica :

“Ostajte ovdje! Sunce

tuđeg neba

Neće vas grijat ko

što ovo grije;

Grki su tamo zalogaji

hleba

Gdje svoga nema i gdje

brata nije.”

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.