Donedavno bila sam u rastrojstvu zbog čestih borbi sa sobom u kojima se trudim da odbacim sve negativne misli koje se pojave niotkuda, zbog hormonskog disbalansa koji utiče na promjenu mog raspoloženja i silnih svađa u društvu jer ipak odrastamo i biramo različite puteve i shvatamo da su pojedina ‘vječna prijateljstva’ bila samo zabluda, a ponajviše bila sam zabrinuta zbog budućnosti.

Epidemija, početak potencijalnog rata, nestabilna politička situacija u mojoj državi i sve ostale lične tegobe me nisu zaustavile da maštam i stvaram želje i planove koje imam namjeru da ostvarim. Ostvariti ih u ovom period bilo je za nijansu teže nego inače, ali malo po malo ostvarujem svaku zamisao i trebalo bi da sam ponosna na sebe i srećna, ali ne, umjesto toga se preispitujem da li je to zaista ono što želim. Jedan od glavnih ciljeva bio mi je odlazak i duži boravak u Njemačkoj, a samim tim i usavršavanje njemačkog jezika koji sam odlučila da studiram. Kada mi je ta misao pala na pamet, bilo ju je teže ostvariti jer su Njemci bili rigorozni po pitanju vakcine koju ja nisam primila. Ali sam strpljivo čekala i na kraju čekanje se isplatilo. Vremenom popustili su mjere i to je bila moja šansa koju sam iskoristila. Uspjela sam da pronadjem posao u Njemačkoj i tako osiguram svoj boravak tamo. Naravno da sam pristala, ali nisam bila toliko uzbuđenja kao što sam zamišljala da ću biti kada dan ostvarenja mog sna dođe. Prije su me kočile snažne mjere za suzbijanje epidemije, a sada me koče snažne emocije prema njemu.

Nakon saznanja da ću možda za par mjeseci biti kilometrima udaljena od kuće i od svih svojih, bacila sam se na krevet. A onda kreće niz misli koje me tjeraju da počnem da sumnjam u sebe i svoju odluku. Da li imam dovoljno znanje jezika da se tamo snađem? Da li manje komunikativna osoba kao što sam ja može da se prilagodi u nepoznatoj sredini? Da li bih mogla bez igdje ikoga svog? Da li bih mogla bez njega toliko dugo?

Kako bih zaustavila taj pakleni lančani niz misli, samo sam ustala iz kreveta i poslala mu poruku da ga čekam na našoj klupici u Njegoševom parku. Morala sam odmah sve da mu ispričam. Rekla sam mu da se, sa svim ostalim stvarima po strani, najviše dvoumim zbog odvajanja od porodice za koju sam veoma vezana, ali i zbog odvajanja od njega. Na to mi je samo odgovorio da me beskrajno voli, ali da isto tako nikad ne bi dozvolio da ne ostvarim svoj san zbog njega. Nije htio da me sputava ni u čemu i uvjerio me je da taj period razdvojenosti neće uticati na nas. Imao je taj neki dar da na pravi način pristupi ljudima, pa tako i meni, i kao što sam očekivala, u kratkom periodu uspio je da otjera sve moje sumnje i dvoumljenja. On je ta moja osoba koja mi vrati vjeru u sebe i učini da svi strahovi koji me sputavaju u ostvarivanju nečega nestanu. Vjerovatno ga zato toliko i volim, jer niko ne može da me smiri, podrži i ohrabri kao što to može on.

Postarao se da se javim agenciji koja mi je našla posao i da im u njegovom prisustvu potvrdim da definitivno prihvatam ponudu jer je znao da bi, ako to uradim kod kuće sama, proradile moje bubice u glavi i na kraju bih odustala. Znao je da sam slaba na njega i da ću ga poslušati i tako je i bilo.

Zatim je ustao sa klupe sa tim njegovim najljepšim kezom na licu. Činilo se kao da je on srećniji i uzbuđeniji od mene zbog cijele te situacije, ali ja sam znala da zapravo on samo želi da tako izgleda kako bi se postarao da ne odustanem. „Ustaj, idemo do mene da odgledamo neku dobru komediju, potrebni su nam hormoni sreće!“, rekao mi je, ne znajući da se njihov nivo u mom organizmu diže u najvećoj mjeri zbog njegovih šala i priča. Ne znam zašto, ali tu slatku misao sam zadržala za sebe i nisam mu je rekla, samo se se nasmijala, ustala, uhvatila ga za ruku i krenula sa njim.

Dobra komedija zaista jeste bila nešto što nam je trebalo, ali ono što je uslijedilo nakon toga nam je još više prijalo. A zatim se nalazim na mjestu koje čini da se vrijeme zaustavi i svi problemi nestanu. U njegovom zagrljaju sam. I zaista ne mislim ni o čemu, samo mi je misao koliko mi je prelijepo sa njim u tom momentu i koliko ga volim u glavi.

„Moja duša, moja ljubav, moj san“, šapnu mi tiho na uho i učini taj momenat još ljepšim.

Tada shvatam da je Njemačka bila želja koju sam zacrtala prije njega. A sada, dok ležim na njegovim grudima slušajući otkucaje njegovog srca i dok me on neprestano grli i svako malo ljubi, želim samo da taj momenat i osjećaji koje on budi traju zauvijek. On je moj san. Takvi momenti su moj san. Ovdje u našoj maloj zemlji, sa možda manje mogućnosti i šansi za uspjeh, ali sa njim, ne negdje daleko od njega. U Crnoj Gori sam ja nečiji san. U Crnoj Gori je i moj san.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.