”Nemojte stalno da mislite šta će zemlja da uradi, nego šta ćete vi za zemlju da uradite“ (Odbrana Sokratova i smrt)

Mudri Sokrat je prije više od 2500 godina došao do uvida koji je, ispostaviće se, vanvremenski, primjenjiv svim podnebljima i generacijama. Uvid koji bi trebao, možda više nego ikad, da nam bude zvijezda vodilja u političko-socijalnom mraku koji je zadesio našu prelijepu, ali i izmučenu državu.

U, za naš region, kobnim godinama, u jeku građanskog rata i raspada bivše nam države Jugoslavije, pojavila su se, u to vrijeme, nova lica predstavljena kao progresivne demokratske snage, lijek za sve boljke bolne tranzicije sa jednog sistema na drugi, kako su tada obećavali, bolji sistem. Godine su prolazile, generacijama su izmicale najljepše godine života, ali dugo iščekivani i obećavani progres je izostajao. Vremenom je postalo evidentno da degradacija i korozija zemlje idu rame uz rame sa bogaćenjem pojedinaca koji su navodno došli da popravljaju stvari i rade u korist naroda. Ako ćemo iskreno, da su radili u korist – radili se. Ali u korist svojih uskogrudih, sebičnih interesa.

Od svog nastanka, politika predstavlja umnu djelatnost koja ima za cilj postizanje najvišeg dobra (koje varira od epohe do epohe i društveno-istorijskog konteksta) za SVE žitelje jedne države. Po pravilu, oni političari koji istinski rade za dobrobit i prosperitet cjelokupnog stanovništva zaslužuju i adekvatne naknade (koje im plaćaju građani) za svoj trud i rad, a  pojedinci koji rade suprotno od javnog interesa bivaju marginalizovani i kažnjeni. U Crnoj Gori na snazi je drugačiji sistem vrednovanja koji je pustio svoje korijenje duboko u političku i društvenu sferu,  a za koji su krivi upravo političari. Nažalost, oni su ti koji kreiraju politike i kroje sistem, ispostavilo se, prema sopstvenim interesima i nahođenju. Oni koji su odgovorni za uništavanje i privatizovanje javnih institucija, za krađu novca koji pripada svim građanima, novca koji bi nam svima omogućio sigurniju, prosperitetniju budućnost i bolje prilike, umjesto da budu sankcionisani i stavljeni na „stub srama“, postali su sinonim za uspjeh i primjer „idealnog“ modus operandi u obavljanju za društvo odgovornih funkcija, a što se eventualno prenijelo i na ostale sfere društvenog života i dovelo do idolizovanja takvog djelovanja. Obrazovani, progresivni građani koji bi mogli nešto da urade za svoju zemlju bivaju razočarani i mjesta prepuštaju onima koji u državi vide samo korist, a ne mogućnost promjene i prosperiteta svih. „Obični“, vrijedni i radni ljudi koji pokušavaju da se ostvare u Crnoj Gori ne mogu „doći na red“ zbog izopačenog sistema vrijednosti u kojem su partijska podobnost, porodične veze i poltronski karakter visoko iznad merita – najbolji odlaze, najgori dolaze. Jedan od najpoznatijih antičkih tragediografa Sofokle rekao je da „država u kojoj nepravda i pojedinci prolaze nekažnjeno osuđena je na propast“. Ta propast odavno kuca na naša vrata. Iako osjećamo njene posljedice,  opet joj koliko-toliko odolijevamo (samo virimo kroz „špijunku“). Međutim,  vrata polako popuštaju pred nepravdom i samo je pitanje vremena kada će njene posljedice zauvijek probiti u našu državnu kuću bez mogućnosti  popravke.

Normalno je i očekivano da se kod velikog dijela stanovništva eventualno javlja bijes i nezadovoljstvo, strah i osjećaj da je pravda, jedna od ključnih pretpostavki za blagostanje u državi i ključnih vrijednosti moderne demokratije – nedostižna. Stanovništvo sve više i više postaje demoralisano i apatično, kauzalno se javlja i animozitet prema sopstvenoj državi koji eventualno rezultira i planiranjem napuštanja svog doma u potrazi za boljim uslovima za život.

Iako ne postoje zvanični demografski podaci koji govore koliko je koncizno ljudi napustilo Crnu Goru, prema pretpostavkama demografskih stručnjaka u periodu od 1990. godine do danas, Crnu Goru je napustilo oko 180.000 građana, od kojih je veliki dio radno najproduktivniji i najstručniji. U „Studiji o mladima u Crnoj Gori 2018-2019“ navodi se primjer da ukupno trećina (34%) studenata na magistarskim i doktorskim studijama ozbiljno razmišlja o napuštanju države. Ovi poražavajući podaci jesu najeklatantniji primjer u kakvom se mraku i nezavidnoj poziciji nalazi Crna Gora i njeni građani. Predugo smo čekali da političari poprave situaciju i vjerovali ispraznim obećanjima dok smo skrštenih ruku gledali kako nam iz države isisavaju i ono malo života koji je u njoj ostao. Upravo zbog te apatičnosti i letargičnosti prethodnih generacija prema važnim odlukama koje kroje živote svih nas, a koja se dobrim dijelom prenijela i na mlađe naraštaje, došli smo u situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Uporno nas  „bombarduju“ obećanjima da su promjene iza ugla, idejama progresivizma, daju nam rokove i pričaju basne o boljem sjutra, dok je to sjutra sve dalje i dalje. Mi, mlade progresivne generacije, nosioci promjena i duha novog vremena, moramo biti prvi na braniku pravde  u društveno-političkim rovovima i služiti se svim legitimnim institucionalnim i vaninstitucinalnim načinima borbe protiv retroaktivnih snaga koje nas još uvijek drže kao taoce. Moramo misliti svojom glavom i pokidati okove partijskih interesa, prebrojavanja i svrstavanja. Ne smijemo ponavljati greške prethodnih generacija i skrštenih ruku gledati kako nam kradu budućnost. Napustiti zemlju znači kapitulirati, odustati od borbe, od onoga što nam svima jednako pripada.

Imao sam tu sreću da posjetim zemlje koje važe za napredne, iskusim drugačije stilove života i upoznam druge kulture. Trenutno se, igrom slučaja, nalazim u Americi na studentskoj razmjeni. Možda sve te zemlje koje fetišiziramo  izgledaju kao utopije (pogotovo u odnosu na našu). Možda i jesu. Ali vrijeme koje sam proveo u tuđini i svakodnevna zapažanja dovela su me do uvida da nikad svoju sreću ne mogu naći nigdje izvan moje domovine i mimo mojih ljudi –  naše Sunce najljepše grije. Uprkos svim našim nedostacima i poteškoća koje su nas sputavale, slobodno mogu sa sigurnošću reći da Crna Gora ima dobre ljude sposobne za ljubav, normalne odnose, razumijevanje, rad  – sve ono što nam je potrebno da krenemo naprijed. Tendencija da jedni na druge gledamo kao na neprijatelje i kao drugačije jedni od drugih samo je jedan od brojnih negativnih rezultata neodgovorne politike, a koje koče naše potencijale. Imamo i najljepšu zemlju na svijetu, samo moramo da se potrudimo kako bi je konačno i zaslužili i budućim naraštajima ostavili bolju od one koju smo mi naslijedili. Jer, kao što budistička poslovica kaže „Onaj ko posadi sjeme drveta znajući da neće dočekati njegove plodove razumio je suštinu života“.  Budimo generacija koja je, ako ništa, barem posadila sjeme promjena čije će plodove osjetiti neka buduća pokoljenja.

Iako sam oduvijek cijenio i, i pored negativnog imidža na međunarodnoj a i unutrašnjoj sceni za koji su krive generacije političara, bio ponosan na našu zemlju, tek period proveden izvan nje mi je pomogao da shvatim koliku ljubav prema našoj zemlji gajim, ali i osjećam odgovornost koju svi zajedno dijelimo u borbi za bolje sjutra, zbog nas i zbog generacija koje dolaze. Moja poruka svim mladim ljudima koji planiraju da odu jeste da, kao što i naslov teksta kaže, POCIJEPAJU KARTE I OSTANU, jer bez njih nema ni borbe a ni naznaka boljitka, a ja svoju povratnu kartu jedva čekam da iskoristim.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.