Ljeto, ne tako davne 2010. godine, dom.

Đed i ja smo oduvijek bili najbolji prijatelji. Šetali smo, pričali o svemu, uvijek karte igrali u jednom timu, pili gorku kafu svakog jutra i često se svađali sa babom. Još kao malu, naučio me da jašem konja i tako smo zajedno jahali cijelo ljeto. Nakon kafe jednog jutra, krenuli smo da jašemo ali konja nije bilo. Nastavili smo da šetamo. Đed je neumorno odgovarao na moja pitanja. Na pitanje “Šta ti misliš, gdje je konj?”, on je odgovorio da možda trči sa drugim konjima na Zlatiboru ili je možda negdje na kiši u Budimpešti. Prilično zbunjena pokušala sam da saznam zašto đed nije tužan i zašto je siguran da je konj daleko. Tad mi je ispričao priču ravnu onom remek djelu sa kojim se čitalac mjeri. Rekao je da ćemo svi otići, da ćemo putovati, seliti se, bježati i odlaziti tražeći slobodu. Rekao mi je da ću možda i ja jednog dana otići iz Crne Gore, u potrazi za slobodom ako je ne stvorim ovdje. Na odgovor da ne želim da odem, đedove jagodice su se nasmijale a prsti, požućeli od duvana, pomilovali su me po kosi. Đed mi je rekao da je mnogo njegovih prijatelja otišlo u potrazi za boljem sjutra. Prečesto mu se činila tišina. Kaže da su ti ljudi tražili osećanje bezuslovnog ispunjenja, savršene punoće i namirenja duše ljepotom i sjedinjenjem sa državom. Nikad prije ovog razgovora nisam razmišljala zašto ljudi idu. Iznutra me stotinu vjetrova podstaklo na razmišljanje kako neko može da napusti dom u potrazi za samim sobom. Mislila sam da sebe tražiš radeći na sebi i često za druge.

Zima, 2022. godine, dana se gotovo i ne sjećam, dom.

Đed i ja smo najbolji prijatelji i dalje. Manje šetamo, ali i dalje pijemo gorku kafu svakog jutra, češće uz kockicu nostalgije. Konj se nikad nije vratio, a tako mi često padne na pamet. Da li je on pronašao svoju slobodu negdje drugo? Kako to da nije bio slobodan, šta smo radili pogrešno? Možda je bio usamljen, gladan, možda mu je bilo hladno. Kako o tome nisam razmišljala dok je još bio tu? Bol se nekako morao oćutati, sigurno da nije bio srećan.

Mnogo se toga promijenilo od ljeta 2010. godine. Danas odlaze ljudi koji mogu da pričaju o onome što ih muči. Odlaze daleko. Na njihovim licima vidim žudnju čovjeka koji beznadežno čeka, vidim kofere koji nadilaze svaku prolaznost, vidim ubrzane otkucaje i suze, vidim tihe otiske smjene. Smjene generacija, vrijednosti, dana i noći, interesa i ljudi. Odlaze ljudi nikad dalje i nikad u većem broju, tražeći slobodu.

Sloboda se stvara, naučio me tome đed. Sloboda se kroji pletenjem sudbine sa spremnošću, pletenjem želja sa mogućnostima, izazovima sa hrabrošću. Sloboda se gradi u nama onda kada smo slobodni da o njoj govorimo. Onda kada smo slobodni da promijenimo ono što nam se ne sviđa ne odustajanjem, već mijenjanjem. Sloboda se dobija trudom. Sloboda se prenosi na generacije tako da se svi osjećaju bolje u okruženju u kom se mi možda nismo tako osjećali.

Odlasci možda nisu odustajanje ali vjerujem da bih kupovinom karte u jednom smjeru odustala od svih mladih ljudi koji će živjeti u Crnoj Gori. Odlaskom bih prestala da šetam sa đedom i noćim ispod starog krova. Odlaskom bih ostavila more uspomena i otvorila novu knjigu da upisujem iste, a nikada iste biti neće. Odlaskom bih napustila dom i možda počela da živim u kući. Ali, dom je tamo gdje je porodica, gdje si siguran, gdje ti je korijen i gdje možeš da izrasteš u najljepši cvijet. Odlaskom bih iznevjerila đeda što nisam ostala da popijemo onu gorku kafu, slobodni i srećni.

Otkazaću kartu da je buduće generacije ne bi morale ni zakazivati.

****************

Ovaj esej objavljujemo u okviru konkursa na temu “Otkažite kartu, ostajem”. Svaki pristigli esej objavićemo u ovoj rubrici i prenijeti u izdanjima portala PCNEN na društvenim mrežama. Eseje objavljujemo u autentičnoj formi, s tim što su prethodno lektorisani i uklonjene grube gramatičke i pravopisne greške i propusti. Eseje objavljujemo redosljedom kojim su pristizali. Tri najbolja eseja biće novčano nagrađena.