Piše: Maša ELEZOVIĆ

Sjećam se proslave na Cetinju 2006. kao da je bio juče, grudi su mi se punile osjećanjima koja nisu bila samo moja. Kolektivna, vjekovna, društveno oblikovana i zapakovana u riječ patriotizam. U periodu, od tog stajanja pod nebom crvenim od zastava do danas, patriotizam u meni je mijenjao oblik. Dekonstruisan je zajedno sa svim ostalim izmima, istopljen u kisjelini razumijevanja društvenih konstrukata, preoblikovan u borbu protiv svih onih koji su Crnu Goru davali u bescjenje. Crvene zastave su iz simbola samostalnosti pretvorene u onu tkaninu kojom matador navlači bika kako bi mu zabio mač korupcije i kriminala u meso.

Umjesto ispunjenja sna o ostvarivanju potencijala koji nosi naša malena dobili smo nacionalizam, veću netrpeljivost i jačanje desnog diskursa. Riječi zemlja, država i vlast ubačene su u ideloški nutribulet i više niko nije znao šta tu tačno više smije da voli. Jer voljeti onu vlast je bilo isto što i izdati zemlju, a voljeti zemlju je poistovijećeno sa ljubavlju prema vlasti. Da bih lakše navigirala kroz sve te komplikovane mreže značenja napravila sam otklon i popakovala stvari u logične kutije. Zastavu, himnu, razne verzije istorija kao i osjećaj pripadanja crnogorskom (ili bilo kom drugom) narodu sam zapakovala u kutiju na kojoj piše “lomljivo” i gurnula je u sobu za društvene izmišljotine. Realnost je na taj način djelovala mnogo jednostavnije, vlast su postali nesposobni zaposleni i država samo servis.

Odlazila sam iz Crne Gore, a svaki povratak je značio ponovni siloviti udar ljepote u grudi, onaj koji ti izbije sav stranski vazduh i napuni ih Bjelasicom, Durmitorom i Prokletijama. Gdje god sam bila, sebi sam, krišom u bradu, šaputala da stvarno niđe nebo… Te uzdahe sam pravdala ljepotom prirode i ničim više. Sva genetika i epigenetika, sva popijena voda u kojoj su ispirane rane i menstrualne krpe pretkinja i svo u kožu uvučeno nasljeđe teškog patrijarhata, nemaštine, borbe i ratne siročadi su ostali ispod zastave u onoj kutiji.

Onda je došao 30. avgust 2020. kad smo olovkom postigli smjenjivost vlasti i osjetili to kratkotrajno osvježenje poslije pada. Tih par dana djelovalo je da je san iz 2006. opet moguć i da ćemo ponovo moći da volimo svoju zemlju bez zadrške i učitanih značenja. Onom ljubavlju koja se pokazuje konkretnim djelima, a ne samo koreografisanim nacionalističkim Sletovima. Možda nam 30. avgust 2020. to nije donio, ali ja ne mogu više da čekam.

Neka nam je nazdravlje 21. maj, da nam vlast ostane smjenjiva, da svi koji su je sistemski uništavali zajedno sa štetnim ugovorima izgore u pećima pravde, da nikad više ne damo prirodu, da budemo složniji, da se više volimo i poštujemo zbog toga što jesmo i kakvi jesmo, da gradimo jako društvo prepuno brižnih vrijednosti.

U to ime, evo jedna prigodna, ukradena sa neta, fotografija crnogorske zastave. Da se vijori samo kao simbolično parče tkanine i ništa više.

Napomena: Tekst je izvorno objavljen na autorkinom fejsbuk profilu. Prenosimo ga uz njenu saglasnost. Naslov je dao PCNEN