Piše: Boban Novović

Zastava kojom su udarali Seada Sadikovića najviše će se obiti o glavu takozvanog patriotskog bloka, a od novinara može napraviti samo sveca. Čomige koje je zaradio u susretu sa tim junacima biće mu medalje za njegov profesionalan rad u novinarstvu.

Napad na Sadikovića, po principu pet, šest na jednoga uz pomoć zastava, jeste primjer junaštva koje je proisteklo iz ludila u kome se kao duštvo nalazimo. Transfer vlasti u Crnoj Gori, nakon trideset godina vladavine jedne elite, očigledno je toliko bolan i neprebolan za mnoge koji su sebe poistvjetili sa vječnim vladarima. To je primjer junaštva koji obavezno mora završiti u čitankama, jer šta ima novinar sam da šeta po korzou dok se iz automobila deru, sviraju, mašu zastavama… Šta će novinar sam van kuće u martovskoj hladnoj noći.

Ali ima nade za nas, kad znamo da su Sadikoviću pomogli slučajni prolaznici. Ima nade da vjerujemo da se nismo potpuno pogubili u ovom političkom ludilu dva suprostavljena bloka.

Da se razumijemo, poštujem sve zastave ove države (rezervnu nemam), i trenutno zvaničnu, i trobojku plavetnu, i krstaš barjak… osim ove koja je, rukom bezumnika pet, šest na jednog, udarala u glavu Sadikovića. Nju bi trebalo u muzej, i pokazivati je osnovcima i srednjoškolcima, nazvati je pet, šest na jednoga, dopisanu priču o ‘čojstvu u junaštu’ u 21 vijeku, nek bude simbol naše nesreće, jednog suludog vremena kada je politika svađala braću, rođake, kumove, prijetelje, ušla u bračne krevete, kada su neistimišljenici proglašavani za izdajnike!!!

Ko je ovdje državotvorni blok i ko ima pravo sebe da naziva takvim, a da omalovažava i proglašava izdajnicima sve koji ne misle kao on? Zar nemaju pravo i oni koji nijesu 30 godina glasali za DPS i njene tradicionalne saveznike takođe da budu državotvorni, zar nijesu djedovi i tih ‘izdajnika’ krvarili gaće po ratištima gdje se branilo ono malo slobode crnogorske? A šta ćemo sa malim procentom građana koji ne pripadaju nijednom od ova dva bloka, koji idu sredinom? Da se udruže iz dva bloka pa da ove neutralce utuku, jer đe će u istorijskim trenucima da budu neutralci?!

Nama su svi trenuci istorijski. Sve zastavama po glavi. Mi smo živjeli 30 godina višestranačje gdje uvjek isti pobjeđuju.

Lako može biti da udarci po glavi Sadikovića mogu biti početak raskola u DPS-u koji sebe naziva okosnicom državotvornog pokreta. Partija koja je vedrila i oblačila 30 godina ovdašnjom političkom scenom gubi već druge izbore za redom, prvo one parlamentarne 30. avgusta, sada i ove u Nikšiću, a izvjesno je da će i one u Herceg Novom, lagano… Đukanović i DPS više ne mogu da nađu saveznika koji bi im donio tih desetak procenata glasova, ovih 40 odsto će se topiti kao snijeg na planinama narednih dana, a raznorodna i ne baš usklađena većina, odnosiće pobjede…

Đukanović, za razliku od svojh pristalica, svjestan je takve pozicije, zato i želi održati tenzije i spriječiti osipanje na takozvanom državotvornom bloku. Kako vrijeme bude odmicalo, sve će jasnije biti da može doći do podjele DPS-a na krilo kome neće smetati Mitropolija crnogorsko primorska ili da se sam Đukanović povuče iz politike i ne bilježi ubuduće poraze kao što je bilježio sa tradicionalim saveznicima pobjede na izborima tri decenije… Pirove pobjede neće zadovoljiti apetit nekog ko je vladao bez konkurencije 30 godina. A pojedinci će početi i da shvataju da se razlikuje komitanje iz starih kola kojima otkazuju kočnice, od komitanja iz luksuznog i blindiranog autmobila.

Mora se napomenuti da su kolone automobila u subotu naveče bile organizovane protiv fašizma i zdrastvenog genocida, kakve li ironije.

Iz Crne Gore ne smije da se iseli nijedan Eskim, ako ima uopšte da takav živi kod nas, a ne da jedni drugima prijetimo da ako ne prihvate ono što mi namećemo da se naši neistomišljenici sele u druge države. Kad shvatimo da smo svi gubitnici na ovakvim izborima, gdje se poraz smatra smakom svijeta, a politički neistomišljenici krvnicima, moraćemo da razgovaramo i pružimo priliku jedni drugima. Da se u predizbornima kampanjama više ne prijeti nikome da mu ni unučad neće imati hljeba, ako ne glasa za pobjednike budućih izbora…

Ovim junacima koji su napali Sadikovića zastavom (njih valjda petorica, šestorica – nova crnogorska mjera junaštva) valjalo bi izreći drakonsku kaznu, a dio te kazne bi bio da svakog dana deset puta pogledaju prilog Seadov o Ivanki Kljajević , babi koja ima 92 godine, jer to je čas oglednog vaspitanja kako se neko odnosi prema gostu, prema novinaru i kad začikava staricu, koja se ne da prevariti, a želi ispoštovati i ugostiti insana sedme sile…

Dok se zastava obijala o glavu Sadikovića, ispred kuće bivšeg premijera u Mojkovcu okupile su se pristalice takozvanog državotvornog bloka i skandirale Dušku Markoviću da se vrati na vlast i spasi državu. One noći 30. avgusta skandiranje u štabu DPS-a „Ne damo državu“ bilo je jedno od iskrenijih i strastvenijih koje sam čuo. Te se slasti i privilegije nije lako odreći niti je prežaliti.

Sead Sadiković je kao talentovan novinar uvjek malo pišao uz vjetar, zato je i napravio nekoliko antalogijskih priča u crnogorskom novinarstvu. Nije lako nositi luču kroz tamu koju smo prolazili, a Seadu je to uspijvalo za rukom, on zna po koju cijenu.

U Crnoj Gori bi na svim narednim izborima valjalo da nijedna partija nema preko 20 odsto podrške, što bi posvađane dovelo do pregovaračkog stola i potrebe da se više ne dijelimo na izdajnike i ove druge… I da odmorimo malo ruke od mahanja zastavama…